petak, 20.03.2020.
Ranjeni ranjavaju, iscjeljeni liječe
Upravo sam pročitala na faceu nešto što mi nije palo na pamet u ovoj ludnici. Kaže jedna gospođa: „Koliko će samo djece dobiti batina zbog frustriranih roditelja koji se nemaju kako drugačije iskaliti!“
Gospodo mame i tate, da VAM NIJE PALO NA PAMET TAKO SE NOSITI SA STRESOM I FRUSTRACIJOM!
Doslovno je jedina istina da ste tada jadni i da ne znate drugačije nego se ispuhati na slabijem od sebe. Nemate drugo rješenje problema. Pod pritiskom svega drugoga, pucate tamo gdje možete. To govorim iz osobnog iskustva. Sama sam bila u prilici kada sam koristila agresiju i udarce prema onome nad kojim sam imala „autoritet“ i tada sam bila jadna, jako sam bila jadna. Sama sa sobom. Moj život je bio van moje kontrole, bila sam nesretna i u nemogućnosti kontrolirati vlastito ponašanje. I onda bi se sve izbacilo iz takta. Svi su bili protiv mene, sve što se događalo je bilo usmjereno prema meni, bila sam žrtva svega i nisam vidjela dalje od svog nosa. Istina je da su neke okolnosti bile nepovoljne. Da zaista nisam imala podršku od ljudi do kojih sam to očekivala i koji su mi je mogli pružiti i da su neki svojim postupcima produljivali agoniju svjesno/nesvjesno, ne znam djelovanjem/ne djelovanjem. Ali je i istina da sam bila uvučena u film samo sažalijevanja, agresije prema sebi, a onda i drugima. Nisam znala riješiti svoje probleme, a oni koji su trebali moje vrijeme, pažnju i brigu nisu bili sposobni to razumjeti, niti su trebali. Ja sam trebala riješiti svoje probleme, a oni uživati u mojoj skrbi jer sam si sama birala imati ih i za njih skrbiti. Bila sam izgubljena u vremenu i prostoru, u crnini svih mojih postupaka, u čistilištu.
Slično kao mnogi sada. Molim vas svih samo jedno, ne prebacujte svoju agresiju na nedužna bića. Sve se može riješiti na drugi način i nitko ne zaslužuje udarce i ružne riječi. ŠTO SU VAM AGRESIVNIJI POSTUPCI TO STE JADNIJI I NEMOĆNIJI. Zapamtite to. ŠTO SE VIŠE DERETE, MANJE ZNAČAJNE RIJEČI GOVORITE. SVAKA UVREDA KOJU NEKOME UPUTITE ZNAČI DA SE NE ZNATE IZRAZITI ILI DA NEMATE ARGUMENTE ZA SVOJU STRANU PRIČE. Svaki nemir znači da negdje trebate susresti sebe i ono što vas je izbacilo iz mira, nekad pred 10 godina, nekad pred 10 sati. Svi mi vrijedimo. Svi koji povređuju su povrijeđeni, nemojte to nikada zaboraviti. Ali to nije izlika. To je prilika za potražiti pomoć. Za iscijeliti se, za oprostiti sebi i drugima, za promijeniti ovaj svijet. Ja sam se znala iskaliti na psima, pit bullima i to „lupanjem po guzi“ jer nisu „slušali“. Što da su mi vratili? Jer ja tada zapravo nisam njih slušala. I kolike su to duše kada nisu. Vi se iskaljujete na djeci. I stvarate nove rane. Vi ste im roditelji. Volite prvo sebe. I svoju mamu i tatu. Ne morate s njima biti dobri. Samo ih prihvatite da postanete cijeli jer od mame i tate ste nastali. I u svoju djecu ulijevajte ljubav, pažnju, smijeh i dobrotu.
Nije lako, ali nema nam druge. Potražite profesionalnu pomoć. Ako imate sredstava, platite. Ako nemate, ima besplatnih stvari. Ako nemate kompjuter ili Internet neće ovo doći do vas, ali neka vam susjed koji čuje da vam nije dobro nabavi uređaj i pomogne da dođete do pomoći. Zovite telefone za pomoć. Odite u drugu sobu. Napravite bilo koji izbor osim ustaljenog impulsa i pražnjenja lupanjem bilo čega – stvari, djece, ljubimaca, sebe. Budite iskreni sami sa sobom što vas zaista muči. Nije poanta osude u ovoj situaciji. To nije lako, ali samokontrola i odgovornost su ono što nas dijeli od životinja, ne BMW ili vila. Ovo vam govori osoba koja je bila na vašem mjestu. Koja zna što znači srce kameno koje je sposobno onda nanositi bol drugima. Osoba koja je prošla križni put na svim poljima života. I osoba koja je danas jača nego ikada, kada cijeli svijet ide u nepoznatom jer nije odustala od sebe. Jer je našla način. Nadjačala izlike, prevalila prepreke. Oprostila sebi i drugima. Pronašla put. I zato znam da svi vi to možete. I da ako se odlučite promijeniti sebe iskreno i predano, sve će se promijeniti. Što se više pojedinaca promijeni, to će se prije kolektiv promijeniti. Otvorite svoja srca i dopustite sebi i drugima potpuno novi početak. Pustite prošlost, naučite lekcije i idemo dalje.
MOLIM VAS, ŠTO GOD RADILI U OVOJ SITUACIJI, NE MLATITE NIKOGA OKO SEBE. OBRATITE SE ZA POMOĆ BILO KOME AKO NE MOŽETE SAMI.
Oznake: samokontrola, frustracija, stres, agresija, obitelj, djeca, roditelji
- 15:04 -
četvrtak, 16.01.2020.
Paralelne realnosti
Sve bi nešto napisala, pa ipak ne bi... Jer, realno, koga briga? Promijeniti se neće ništa. Svi puno pišemo, pričamo, jako smo važni, a na kraju dana, opet nam neki (koje svojim glasovima podržavamo) kroje sudbinu iz dana u dan... Kaže sinoć na Dnevniku neki ministar (oprostite, ne znam koji jer se ionako mijenjaju brže nego čarape kod sportaša) kako moramo misliti na budućnost... Pod budućnosti kaže: imamo nove tehnologije na koje se moramo priviknuti, moramo misliti na kvalitetu okoliša, prvestveno zraka i vode, paziti na klimatološke promjene koje bi mogle uzrokovati velike požare i poplave kako bi učinili sve što možemo za našu djecu, našu budućnost. Fino, gospon Ministar, fino. Da je ovo snimano pred 20 godina, bili biste ispred vremena. S obzirom na Gunju pred par godina, požare u Amazoni i Australiji, a i kod nas, stigli smo do toga da danas, dan nakon intervjua, djeca u Zagrebu (koja ne poznaju "novu" tehnologiju, već tehologiju, kao prije mi npr. pisaću mašinu) ne mogu van zbog ZAGAĐENOG ZRAKA. Možemo sada teksaške masakre splitskom kalašnjikovom, prebijanje djevojaka i ostala blaga staviti po strani...
Jer ono što mene zanima je, tko živi u krivoj realnosti? Mogu li se osjećati kao budala dok osoba koja svojim odlukama na ovaj ili onaj način utječe na moj život izjavljuje ovakve stvari? Kako takvoj osobi mogu vjerovati da će išta pametno i pozitivno napraviti, ako zapravo, ta osoba nije u kontaktu s realitetom? Kako je moguće da je ta osoba toliko cijenjena u društvu, da obnaša dužnost koju obnaša, ma da kao čovjek sam sebe pogleda u ogledalo ili na snimci i dalje uvjeren u ispravnost svojih postupaka? Jesam li ja luda? Jel to zapravo kao posjednovanje marihuane? U jednoj državi si normalna osoba koja ima pravo za vlastite potrebe zapaliti joint umjesto popiti pivu, al preko grane kod nas si kriminalac i tebe ćemo zgaziti i sjebati ti život, iako trenutno postoji (da, baš u ovom trenutku) minimalno 1000 obitelji u kojima se događaju sva zla, kojima ne pomažemo i iz čijeg će okrilja izaći za 20 godina novi povrijeđeni ljudi koji su izgubili vjeru u sve, a u sustav prije nego su im ispali mliječni zubi. I koji će iz svoje povrijeđenosti i bola nanositi bol drugim ljudima. Tako i ova izjava. U mojoj realnosti, tehnologije nisu nove, smo se rapidno razvijaju. Zrak je već zagađen, samo je pitanje vremena kada nitko neće moći iz kuće. Požari i poplave su sve gori. A gospon Ministar izgleda živi preko grane... U nekoj drugoj galaksiji...
Sve što je gospon Ministar rekao je stajalo pred 20 godina. I onda, pustimo sad nebulozu novih skupih nepotrebnih automobila po stoti put dok se bolnice i škole raspadaju, nabave se automobili koji nisu ni hibridni, a kamoli električni, što bi bila logična odluka ako ste jako zabrinuti za klimatološke promjene. A bicikle, kao što to rade političari i drugi u ostalim razvijenim zemljama, nećemo ni spominjati.S obzirom na (ne)aktivnost sabornika na raspravama, izgleda da većini sabornika ionako treba cijeli dan da dođu do zraka, kako da idu biciklama?? Kad smo već kod toga, šta nije smiješno da svi javno možemo gledati njihov nerad, a oni su i dalje zaposleni sa svim povlasticama? Mene su u školi učili da raditi u saboru velika čast, da to mogu ljudi od iznimnih sposobnosti i moralnog sustava, da je to čast, ali i ogromna odgovornost... Nažalost, životna škola ima potpuno drugačiji kurikulum...
Da se vratim na temu, u 2020.-oj godini, tehnologije nisu nove. Klima je upropaštena, a posljedice su tek krenule. Naša djeca već DANAS nemaju čist zrak. Naša djeca već danas nemaju SIGURNOST. Naša djeca već u jaslicama uče strane jezike uz hrvatski jer roditelji imaju još malo snage za plaću od, ma i 5000 kn, s kojom si mogu obrisat dupe jer dvije vrećice u dućanu koštaju 700 kn, a opet ni za ručak nemaš. Jer izgleda da HEP distribira energiju koju dobivaju paljenjem tisuća novčanica koliko nas struja košta.... A s druge strane, eto, postoji jedna gospođa koja ima 80 godina i djeluje na 8 radnih mjesta. Sigurno je ekstra uspješna i to joj nitko ne osporava, ali čini mi se da sve ima svoje granice, pa tako i njezino djelovanje. Kako se kaže u svakom zlu neko dobro. Novi slogan turističke zajednice neka glasi: Zemlja u kojoj je cilj roditi se, radit, plaćati račune i milovati tajkune...
Država u kojoj zaista, svoj svome, bez obira kolko taj svoj zna ili ne zna, a ostali, možemo kod svojih u Njemačku ili Irsku. Država u kojoj je svašta trulo i svi mi to dozvoljavamo iz dana u dan. Nekad, jer i sami imamo koristi od takvog sustava. Nekad, jer ne znamo kako i što mijenjati. Nekad, jer se bojimo. Nekad, jer nas nije briga. Nekad, jer ne možemo. Nekad, jer je teško i lakše je ne napraviti ništa i otići. A nekad, nekad su se neki hrabri ljudi borili da ne živimo u Nekad i Slučajnoj državi (tko poznaje povijest, znat će da ne mislim samo na Domovinski rat)... Dok smo bili ujedinjeni u obrani pred Turcima, Mlečanima, Autrougarima, Srbima i borili se za slobodan razvoj na ovom komadiću Raja, jesmo li o ovome sanjali? Ne znam, ali se nadam da ćemo se uskoro probuditi iz ove noćne more.
Oznake: zrak, djeca, budućnost, politika, Drava
- 12:54 -