Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dagaz

Marketing

Paralelne realnosti

Sve bi nešto napisala, pa ipak ne bi... Jer, realno, koga briga? Promijeniti se neće ništa. Svi puno pišemo, pričamo, jako smo važni, a na kraju dana, opet nam neki (koje svojim glasovima podržavamo) kroje sudbinu iz dana u dan... Kaže sinoć na Dnevniku neki ministar (oprostite, ne znam koji jer se ionako mijenjaju brže nego čarape kod sportaša) kako moramo misliti na budućnost... Pod budućnosti kaže: imamo nove tehnologije na koje se moramo priviknuti, moramo misliti na kvalitetu okoliša, prvestveno zraka i vode, paziti na klimatološke promjene koje bi mogle uzrokovati velike požare i poplave kako bi učinili sve što možemo za našu djecu, našu budućnost. Fino, gospon Ministar, fino. Da je ovo snimano pred 20 godina, bili biste ispred vremena. S obzirom na Gunju pred par godina, požare u Amazoni i Australiji, a i kod nas, stigli smo do toga da danas, dan nakon intervjua, djeca u Zagrebu (koja ne poznaju "novu" tehnologiju, već tehologiju, kao prije mi npr. pisaću mašinu) ne mogu van zbog ZAGAĐENOG ZRAKA. Možemo sada teksaške masakre splitskom kalašnjikovom, prebijanje djevojaka i ostala blaga staviti po strani...
Jer ono što mene zanima je, tko živi u krivoj realnosti? Mogu li se osjećati kao budala dok osoba koja svojim odlukama na ovaj ili onaj način utječe na moj život izjavljuje ovakve stvari? Kako takvoj osobi mogu vjerovati da će išta pametno i pozitivno napraviti, ako zapravo, ta osoba nije u kontaktu s realitetom? Kako je moguće da je ta osoba toliko cijenjena u društvu, da obnaša dužnost koju obnaša, ma da kao čovjek sam sebe pogleda u ogledalo ili na snimci i dalje uvjeren u ispravnost svojih postupaka? Jesam li ja luda? Jel to zapravo kao posjednovanje marihuane? U jednoj državi si normalna osoba koja ima pravo za vlastite potrebe zapaliti joint umjesto popiti pivu, al preko grane kod nas si kriminalac i tebe ćemo zgaziti i sjebati ti život, iako trenutno postoji (da, baš u ovom trenutku) minimalno 1000 obitelji u kojima se događaju sva zla, kojima ne pomažemo i iz čijeg će okrilja izaći za 20 godina novi povrijeđeni ljudi koji su izgubili vjeru u sve, a u sustav prije nego su im ispali mliječni zubi. I koji će iz svoje povrijeđenosti i bola nanositi bol drugim ljudima. Tako i ova izjava. U mojoj realnosti, tehnologije nisu nove, smo se rapidno razvijaju. Zrak je već zagađen, samo je pitanje vremena kada nitko neće moći iz kuće. Požari i poplave su sve gori. A gospon Ministar izgleda živi preko grane... U nekoj drugoj galaksiji...
Sve što je gospon Ministar rekao je stajalo pred 20 godina. I onda, pustimo sad nebulozu novih skupih nepotrebnih automobila po stoti put dok se bolnice i škole raspadaju, nabave se automobili koji nisu ni hibridni, a kamoli električni, što bi bila logična odluka ako ste jako zabrinuti za klimatološke promjene. A bicikle, kao što to rade političari i drugi u ostalim razvijenim zemljama, nećemo ni spominjati.S obzirom na (ne)aktivnost sabornika na raspravama, izgleda da većini sabornika ionako treba cijeli dan da dođu do zraka, kako da idu biciklama?? Kad smo već kod toga, šta nije smiješno da svi javno možemo gledati njihov nerad, a oni su i dalje zaposleni sa svim povlasticama? Mene su u školi učili da raditi u saboru velika čast, da to mogu ljudi od iznimnih sposobnosti i moralnog sustava, da je to čast, ali i ogromna odgovornost... Nažalost, životna škola ima potpuno drugačiji kurikulum...
Da se vratim na temu, u 2020.-oj godini, tehnologije nisu nove. Klima je upropaštena, a posljedice su tek krenule. Naša djeca već DANAS nemaju čist zrak. Naša djeca već danas nemaju SIGURNOST. Naša djeca već u jaslicama uče strane jezike uz hrvatski jer roditelji imaju još malo snage za plaću od, ma i 5000 kn, s kojom si mogu obrisat dupe jer dvije vrećice u dućanu koštaju 700 kn, a opet ni za ručak nemaš. Jer izgleda da HEP distribira energiju koju dobivaju paljenjem tisuća novčanica koliko nas struja košta.... A s druge strane, eto, postoji jedna gospođa koja ima 80 godina i djeluje na 8 radnih mjesta. Sigurno je ekstra uspješna i to joj nitko ne osporava, ali čini mi se da sve ima svoje granice, pa tako i njezino djelovanje. Kako se kaže u svakom zlu neko dobro. Novi slogan turističke zajednice neka glasi: Zemlja u kojoj je cilj roditi se, radit, plaćati račune i milovati tajkune...
Država u kojoj zaista, svoj svome, bez obira kolko taj svoj zna ili ne zna, a ostali, možemo kod svojih u Njemačku ili Irsku. Država u kojoj je svašta trulo i svi mi to dozvoljavamo iz dana u dan. Nekad, jer i sami imamo koristi od takvog sustava. Nekad, jer ne znamo kako i što mijenjati. Nekad, jer se bojimo. Nekad, jer nas nije briga. Nekad, jer ne možemo. Nekad, jer je teško i lakše je ne napraviti ništa i otići. A nekad, nekad su se neki hrabri ljudi borili da ne živimo u Nekad i Slučajnoj državi (tko poznaje povijest, znat će da ne mislim samo na Domovinski rat)... Dok smo bili ujedinjeni u obrani pred Turcima, Mlečanima, Autrougarima, Srbima i borili se za slobodan razvoj na ovom komadiću Raja, jesmo li o ovome sanjali? Ne znam, ali se nadam da ćemo se uskoro probuditi iz ove noćne more.

Post je objavljen 16.01.2020. u 12:54 sati.