Jednog dana u centru grada osvanula je crvena zgrada. Sve je crveno. I klime i prozori i vrata. I nije nova fasada. Crvena boja je problem. Problem koji sada vrišti. Bolje bi bilo da je plava. Ali pažljivo… Ako je tamnoplava, pa što ćemo javno podržavati Dinamo? Ako je svijetloplava, ne valja jer nismo mala djeca pa da sladoledne boje na zidove farbamo. Možda samo plava? HDZ. Opet ne valja. Da je zelena, nismo mi muslimani. Roza je za p***e. da je šarena, eto opet ovih liberala koji javno podržavaju LGTB zajednicu. Da je crna, što si misle ovi mračnjaci, nek' si Palach u crno farbaju…
Eto, ova crvena zgrada šalje neku drugu poruku. Poruku promišljanja. Poruku shvaćanja što je pjesnik htio reći. Poruku umjetnosti koju svatko može shvatiti na svoj način. “There’s something terrible about reality and I do not know what it is. No one will tell me” . Umjetnica je postavila svoje pitanje. A građani dali svoj odgovor. Kada fasada bude nova i bijela /kremasta/siva, biti će na miru. Ravnoteža će opet zavladati svijetom. Opet ćemo se fokusirati na ono najbitnije. Vlastiti svijet i ogromnu veličinu koju u njemu imamo bez obzira kol'ko smo zapravo mali. Uživat ćemo u vlastitoj sigurnosti jer sve je opet onako kako treba biti. Sterilno, po ps-u. Uredno i umjetno. Bez boja koje preskaču racionalni um i diraju u najšarenije mjesto na svijetu, vlastitu podsvijest. Zanimljivo je promatrati ove procese, ugrađivanje dobro/lošeg, ispravnog/pogrešnog u umjetnost. Možda je najstrašnije u realnosti, što svi misle da je njihova realnost jedina ispravna. Možda. No sigurno je strašno, što svi žele da i svi ostali žive isključivo po pravilima njihove realnosti. Što čak i kad ih ne tiče tvoja realnost, oni u nju upadaju sa svojom želeći te „ispraviti, pomoći ti“, bez da ih išta pitaš i bez da ih diraš. Zgrada je crvene boje neko vrijeme. I svatko ima pravo reći svoje mišljenje o toj crvenoj zgradi. I ljudi imaju pravo reći da im se ne sviđa. I imaju pravo imati vlastite asocijacije na boje i simbole. Ali nije lijepo ismijavati, omalovažavati i pljuvati po nečijem radu. Ne znate kol'ko je promišljanja i hrabrosti nekome trebalo da jednostavno oboji zgradu u crveno i time izrazi sebe i svoj svijet. Idući put lijepo se sam/a prijaviš i napraviš ti drugačije, uz svo poštovanje prema onome što je prije tebe nastalo. Život je u principu jednostavan kao bojenje cijele zgrade u crveno. I klima i prozora i vrata. Jednostavnost je teško postići jer prije toga treba raspetljati sve zapetljane konce vlastite osobnosti.
Nije se rodio onaj ko bi svima ugodio. Niti će se roditi. Ali da bi svijet bio manje strašno mjesto kada bi se više međusobno razumjeli i podržavali, kada bi kritika bila konstruktivna, kada bi manje jezici klepetali, a djela se više stvarala. Tako bi se rodio svijet koji bi svima ugodio jer bi svatko bio zadovoljan u svom realitetu i širio bi ugodu i u tuđe. Neovisno koje boje te realnosti bile.
Post je objavljen 31.01.2020. u 10:11 sati.