ponedjeljak, 03.02.2020.
Oprosti
Zašto je problem izražavati ljubav? Zašto se sramimo reći da postoji SURADNJA izmedu Hrvata i Srba? I da je ona dobra. Jer su oba dobra. I jedni i drugi su kvalitetni narodi. Što.ne znači da u njima nema nekvalitetnih ljudi ili da ne dođe do trenutka u vremenu kada kvalitetni ljudi povjeruju nekvalitetnima i ponasaju se čudno, drugačije nego inače. To je kao ono kad se dva lika počnu šorati u klubu. Sljedeća dva jos možda donekle i znaju oko čega. Ovi ostali se samo mlate i ne pitaju. Ili bježe i ne pitaju. I to je isto ok.
Ali mene zanima zašto se sramimo dobrosusjedskih odnosa? Zašto se sramimo s obje strane reći, čekaj, pa mi u suradnji radimo dobre stvari. Vi ljudi niste tako loši kako su mi u djetinjstvu pričali.
Jesmo li lojalni onima kojih nema i to izrazavamo kroz daljnje hlađenje odnosa? Odaje li veće poštovanje žrtvama rata prosperitetna, stabilna i suradljiva država ili nastavak hladnog rata sa susjedima?
Nedavno je pošarana zastava i jedan gospodin je divno objasnio počiniteljevu stranu. Zbog toga jer su neki ljudi sebi uzeli za pravo pod simbolom te zvijezde uništavati sve pred sobom, počinitelj je proživio tešku traumu, izgubio je prijatelje, izgubio je sebe i toliki su izgubili bližnje. No, i ti sa zvijezdama ili slovima ili drugim simbolim su isto izgubili puno. I sebe i obitelji. Jednu majku ili ženu ili prijatelja ne zanima tko je prvi počeo. Smrt i traume su strašne za sve strane. U ratu nema pobjednika, to je ono što povijest tako dobro ističe. Zato treba naučiti oprostiti. I krenuti dalje. I ne ponoviti. I tek onda kad te nijedan simbol ne dira na osobnoj razini, ali si svjesan što je donio, tad si slobodan. I svi tvoji će biti slobodni. Ovako, borbe još traju. Unutar nas kao osoba, unutar nas kao društva i nismo naučili onda ništa. I pojavit će se neki drugi simbol od kojeg ćemo zazirati... Jer će past na plodno tlo, tlo sačinjeno od razdora, bijesa i prikrivene osvete.
S druge strane, uvijek dođe ljubav u priču. Selma i Mehir. Ida i njezin muž. I još 100 primjera koje ne znam osobno, ali znam da postoje. I dođe umjetnost. Glazba, ples, riječi koje bude. Nešto jače od razuma, uvjetovanja i preuzetih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Dirne negdje i više ne možemo zaboraviti taj osjećaj. Osjećaj mira, prijateljstva, shvaćanja da je vrijeme odavno napustilo tužne događaje. I prestane biti bitno sve drugo što tom iskustvu ljepimo. Osjećamo. I nestanu sve granice. Sve podjele, sve mržnje, sve prošlosti. Jer ljudi moramo dalje...
Ako ce se kafanske tucnjave odvijati svake subote, necemo daleko stići. Tek sada kada poruke mira, prihvaćanja i ljubavi stižu sa obje strane, koliko god stidljive bile, imam osjećaj da je rat gotov, iako, ovo nije post o ratu...
Ovo je post o tome koliko je u društvu postalo ugodno i normalno stalno nekoga kritizirati, klepetati, klevetati, širiti nemir i paniku, negativu i zlobu, dijeliti pravdu... Ovo je post o onome koliko je u drustvu postalo čudno, granično i zabranjeno, reci da voliš. Da ti se nesto sviđa. Da budem konkretna, kolko je teško jednom Hrvatu reći - vi Srbi ste napravili super posao, ili Srbinu reći - super posao dragi Hrvati. Teže nego bubrežni kamenac ispišati. I opet, nije ni poanta u Hrvatima i Srbima, uvijek nađemo nešto što nas podijeli...
Veseli me što se stvari mijenjaju. Veseli me što se ljubav pojavljuje kao stidljiva mladost na prvom spoju (sve nešto bi pa ne bi, pa te sram sta će babo reć, al u tebi je sve milina i jebo sve, ljubav se dogodi). Veseli me što ima onih koji žive nespojive ljubavi i živote. Živote koji inspiriraju i povezuju ljude. Što stvaraju bez obzira na granice. I što ima onih koji to primjećuju. U moru komentara ima svega, u bespućima interneta svašta je moguće naći, zapisati i zabilježiti. I umjesto da nam internet pruži mogućnost promišljene komunikacije jer pruža odmak i sastavljanje, čitanje i uredivanje komentara prije reakcije (što je puno drugačije u realnom svijetu) ono otkriva što se sve krije u glavama i grudima ljudi diljem svijeta. I vidi se da su glave i dalje pune negativnih i zamjerajućih misli, misli okrenutih prema nepravdama prošlosti, mjestu gdje zapravo nemamo nikaku moć akcije. Da su grudi pune težine, tuge i gorčine. Nadam se da će se jednom shvatiti da oprostiti ne znači opravdati zločin i zločinca. Da oprostiti ne znači omalovažavati žrtvu zločina. Oprostiti znači svima pružiti mir i nikada više ne ponavljati takve zločestoće.
Oznake: oprost, mir, suradnja, ljubav
- 11:09 -
subota, 20.05.2017.
Usudi se kao prvi put
Ponovno ti se dajem,
Predajem potpuno otvorena i čista
Kao prvi put
Kao svaki put
Hrabro ti pružam najmekše od mene
Pozivam te u sebe
Usuđujem se pokušati još jednom
Jer znam da vrijedi
Kada shvatis da svo blago koje vidis u meni, nije moje
Kada shvatis da svo blato koje vidis u meni, nije moje
Kada shvatis da si sve ti
Da smo sve mi
Kada se iskreno i potpuno predas
Kada zavolis sebe
Tada, zavoljet ces iskreno i mene
Oznake: Predaja, oprost, ljubav, otpuštanje
- 15:36 -