Moje virtualno ogledalo
Zašto smo amerikanizirali Luciju?
Lucija je postala vještica.
A bila je sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, pisara, vratara i kovača. Na njen blagdan, 13. prosinca, u mome kraju osim što zasadimo pšenicu vjerujući da boja i sočnost njezinih vlati najavljuju kakva će biti žetva iduće godine, izdubimo i bundevu u koju stavimo svijeću, jer je simbol te svetice i svjetlo.
Odjednom, posljednjih godina, bundevu smo počeli dubiti 30. listopada, kako bi osvjetlili Noć vještica, premda tu bundevu djeca u mome kraju i dan danas zovu Lucijom. Ali, ne znaju zašto.
Slave nekakvu Noć vještica i to im je zabavno i lijepo, a zaboravljaju na ženu sa Sicilije iz trećega stoljeća.
Što je još gore, puštamo američke običaje na velika vrata i kličemo im jer su tuđi. Svi se, tobože, protivimo mekdonalizaciji i amerikanizaciji svega i svačega. No, to je neizbježan trend u nekim slučajevima. No, čemu gušiti naše trendove u korist tuđih?
Ne razumijem kako se moglo dogoditi da zaboravimo naše drevne običaje, običaje naših djedova i baka? Njihovi budući naraštaji neće znati tko je bila Lucija. Mislit će da je to neka vještica. No, to je samo loš prijevod riječi "Halloween" koja zapravo znači Predvečerje svih svetih.
Tako svoje svete pretvorismo u vještice, pa više ne znam jel mi gore to ili činjenica da smo Luciju premjestili u krivi mjesec i dali joj novo značenje.
Tko zna, kad prođe još jedno desetljeće, možda ćemo Zeki graditi gnijezdo od slame u kolovozu i nećemo se sjećati da je bio uskrsni. Samo zato jer su nam drugi rekli da je tako bolje?! Nisu oni krivi. Mi smo. Jer ih slušamo.
Ne znam za vas, veselite li se noći vještica?
Meni je to noć kao i svaka druga.
Luciju ću osvijetliti tek u prosincu.
Jel i vi isto...
Osjećate ponekad posebno veselje, bez nekog posebnog razloga ili povoda?
Nit ste pili, nit osvojili na lotu, niti osvojili nekoga neosvojivoga.
Osjećate li katkad posebnu melankoniju, bez isto tako nekog razloga ili povoda?
Niti vas je tko ostavio, niti ste vi koga napustili. Niti patite od mamurluka.
Osjećate li katkad previše brige ni za što?
Imate li ponekad previsoka očekivanja? I od sebe i od drugih?
Vjerujem da je odgovor potvrdan.
Nadam se da je odgovor potvrdan.
I da nisam jedina na svijetu koja za to optužuje hormone...
Ili, ovisno o situaciji - položaj zvijezda.
I onda poželim, ovako, kao večeras, kad sam čas vesela, čas nisam vesela, a ni zbog čega - napisati post - ni o čemu.
Poigrati se riječima.
Tek tako.
Bez nekog posebnog razloga ili povoda.
I nadati se...
Da nisam uspjela.
Samo san ili opomena?
Jeste li kad osjećali toliku tugu da niste mogli plakati?
Toliko razočaranje, da ste ostali nijemi?
Toliku nevjericu, da vam se mutio obzor?
Koliko su osjećaji koje sanjamo nestvarniji od onih koje uistinu proživljavamo?
Vjerujem, ne mnogo. Ako uopće jesu.
Noćas je moj dragi imao drugu dragu.
Nisam više bila najvažnija u njegovu životu.
Nisam plakala.
Shrvala me nevjerica.
Zaplakala sam kasnije, al od sreće kad me jutros probudio.
Kad sam shvatila da se to samo moja podsvijest ružno poigrala sa mnom.
Da me opomene koliko sam zapravo sretna.
Oprosti mi, pape
Pjesma je to na koja moga oca i dan danas dovede do ruba suza.
Sjeti se on svoga pape, moga dide.
Mene žešće dirne Dedićeva "Dida moj", a njega Runjićeva "Oprosti mi pape".
No, večeras i mene dodiruje Runjićeva pjesma.
Moj je pape još tu, no i on bi mogao, kao i Runjić - uskoro otić. Ništa nije sigurno. Ništa nije 100 posto.
Tako smo rijetko skupa. Tako mu rijetko kažem da ga volim. Baš me nazvao večeras i pitao: "Kćeri, zašto se čujemo tako rijetko? Znaš li da mi fališ?"
Istodobno sa svih radijskih frenkevencija čujem Runjićeve stihove.
I znam da će njegove pjesme živjeti u meni i dalje iako ga više nema.
Znam da će s njegovim stihovima stasati i nove generacije i da ću se uz njegove stihove opet sjetiti onih koje volim a više nisu tu.
Znam da će me njegove pjesme opominjati da izrazim ljubav svojim voljenima dok još jesu ovdje.
Već će sutra možda biti kasno.
Ne zamjerite mi malo tuge večeras.
Prečesto u zadnje vrijeme posjećujem sprovode.
Prečesto ljudi umiru.
Volim te, tata.
Znam da si i ti svoga tatu volio.
I ja sam ga voljela.
Ali mu to nisam stigla reći dovoljno puta prije nego je zauvijek otišao.
Kategorično ka kategorijama
Ovih dana intenzivno razmišljam o prijateljstvima.
Davno naučih da nisu svi prijatelji i da ne mogu svima biti prijateljica.
Bile su to tipične boljke odrastanja koje sada pokušavam ne ponavljati, no i danas se - spotaknem. Krivo procjenim. Pa se razočaram.
Povjerenje je zeznuta stvar.
Obično ga dajemo gratis.
Rijetko unaprijed tražimo da ga netko opravda. Potvrda se obično istakne s vremenom. I onda smo sretni. Jer smo vjerovali sebi u dobroj procjeni.
No, kada se povjerenje prokocka, teško ga je ponovno dobiti.
Barem od mene.
Prvi put ga dajem besplatno. I nadam se da je zauvijek.
Drugi put nisam sigurna dajem li ga uopće.
Uvijek ostaje sumnja.
Uvijek ostaje gorčina.
Mrzila sam kalupe.
Nisam voljela stereotipe.
Ni ljestvice.
Zato sam rijetko isticala tko mi je od njih nekoliko - najbolji prijatelj.
Naposljetku shvatih da olako stavljah ljude u kategoriju prijatelja.
Pa pribjegoh - kalupima.
Svrstah jedne u prijatelje.
Druge u frendove. (Aha, meni je to posebna kategorija)
Treće u poznanike.
Sad je samo stvar pravilnog razmještaja.
U prvoj je kućici najmanje ljudi.
Druga je nešto krcatija.
U trećoj je neopisiva gužva.
Od danas drastično postrožujem kriterije za ulazak u pojedine kućice.
Za manje budućih suza.
Za više sretnijih iskustava.
I tko je sve unutra?
Jedna fotografija
Ni ne tražeći, nađoh jednu svoju fotografiju iz vremena kad se i nisam samoj sebi posebno sviđala. I sad, gledam se u ogledalo, pa u sliku; pa opet u ogledalo, pa u sliku - i zaključujem - bila sam u pravu.
Možda mi je lice bilo mlađahnije, no nisam ga znala nositi kako treba, frizura mi nije pristajala, ni boja ni dužina... A tek stil odijevanja. Totalno sam se šokirala.
Možda bi bilo pregrubo reći da nisam imala stila,
i možda bi umišljeno bilo tvrditi da ga danas imam.
No, u najmanju ruku, mogu barem reći da se nadam da ga danas imam nešto više nego onda.
No, pogledam li sliku nekoliko mjeseci stariju, već mi se više dopada.
Iz vremena je kad upoznah svoga dragoga. Isijavala je neka ljubav iz mene.
Pa mi nije jasna faza koja je prethodila.
Postajemo li uistinu s vremenom sve ljepši i imamo li s godinama uistinu više stila?
Ili, samo prestajemo biti opterećeni nekim stvarima i postajemo sve zadovoljniji sobom?
Shvaćamo li da se možemo mijenjati pa onda tome pristupamo bez previše promišljanja?
Ako je tako, veselim se godinama koje dolaze.
Novim frizurama koje su isprobati.
Novim stilovima koje ću isfurati.
I onda ću, nadam se, opet zaključiti, da nam godine malo oduzimaju, ali više dodavaju. Ali ne samo bore od smijanja.
Carpe diem
Jeste li iskoristili ovaj dan?
Meni se činilo da ja svoju nedjelju nisam, dok si nisam počela nabrajati što ipak jest učinjeno.
Više je stvari koje nisu učinjene, ali nastojim misliti pozitivno.
Od sada me grdno zašpotajte napišem li vam neki kukački post. Znam da to ni inače nije u mome običaju, ali evo, kažem vam to za svaki slučaj.
Iako nisam ispeglala silnu hrpu veša koja mi se danima krevelji s fotelje,
iako nisam provela više sati s prijateljima, a htjela sam,
iako sam danas zaboravila kuhati ručak, opravdana količinom posla za svoj redoviti rad kojim skupljam dane za penziju -
Svejedno:
Stigla sam reći nekim ljudima koje volim - da ih volim.
Stigla sam sjetiti se onih koji više nisu tu.
Stigla sam poželjeti vidjeti one koji jesu tu, ali su kilometrima daleko.
I isplanirati da ću ih zagrliti već sljedeće nedjelje.
Moj je dan ipak iskorišten.
I to možda u najboljem smislu riječi.
Jeste li vi skarpali vašu nedjelju?
"Uzdravlje, dušo. Vraški mi nedostaješ."
Kingova mi se rečenica često prošeće glavom.
Zapravo, tu i tamo me opominje da ni mi ne znamo koliko vremena imamo na raspolaganju. Mi se nadamo - cijeli život. Ali, "cijeli život" je možda manje od onog koliko bismo mi htjeli da bude.
Prije ili kasnije jedno drugom reći ćemo "zbogom", s nadom da ćemo si opet negdje u tko zna kojoj dimenziji pružiti ruke i osjetiti prisutnost; ti mene a ja tebe.
Nadam se da me neće opako stići Opomena Antuna Branka Šimića. Da neću na svome kraju spoznati da smo hodali maleni ispod zvijezda. Htjela bih se sjećati da smo bili veliki i voljeli se u toj veličini, kojoj nema ravne... Poklonili zvijezde jedno drugome.
Tada ću ZBOGOM prihvatiti spokojno, svjesna da sam ti pružila svu ljubav koju sam ti mogla pružiti. I svu nježnost. I svu nadu. I da si sa mnom bio najsretniji koliko muškarac može biti uz jednu ženu.
Volim te, dušo.
Vraški te volim.
Mirisna filozofija
Today, tomorow, allways ime je najnovijeg parfema koji me ovih dana oduševljava iz nove kolekcije Avona. Ne znam jeste li pronjuškali, ali ako niste svakako to učinite. Sigurno imate nekoga tko distribuira Avonovu kozmetiku. No, nemate li, javite se blogerici BigMammi, ona vam je zastupnica za hrvatsku blogosferu.
Prošlost me nikada nije intrigirala.
Mada sve ima svoju prošlost, mada nju ne možemo mijenjati i mada je moramo prihvaćati. E, baš mi je ta njezina krutost nekako neprivlačna.
Koliko sam imala godina kad sam nekoga upoznala, koliko sam sličnih iskustava proživjela, koliko sam prijatelja našla, a koliko ih izgubila, koliko ljubavi preboljela... Koje sam tečajeve završila, na koliko radnih mjesta radnu knjižicu otvarala i zatvarala, koje fakultete pohađala... Hm, to su zaista neke stvari koje ne mogu mijenjati i da hoću, a uvijek me prate i dio su mene i onoga što jesam.
Sadašnjost mi je draža od svega, zato mi je i parfem toliko mio jer nema u imenu riječi :past, a počinje s: today.
Ono što sada radim jedina je moguća stvarnost koja postoji, ovo što sada osjećam - to je moj život i moja stvarnost. To je istinski trenutak. Zaboravljamo živjeti u njemu. Ili čačkamo po prošlosti i žalimo za nečim; ili pak hrlimo u sutrašnjicu i iščekujemo nešto.
Od onih sam vam koji žele biti ovdje i sada, no često nestpljivo koraknu dva koraka naprijed i radoznalo iščekuju budućnost. Zato mi je drag i onaj dio u nazivu parfema: tomorow. Volim svoja sutra. Volim budućnost jer na nju ipak imam utjecaja. Barem u nekoj mjeri. No, sada bih možda trebala uživati u gotovo napisanom postu, ali ja se već unaprijed veselim vašim komentarima... Ljudski je to, ali ponešto se tu gubi. Ovaj pravi istinski trenutak. Gubi ono Ovdje i Sada.
Hoće li to tako allways?
Na to pitanje još vam nemam odgovora. Riječ "zauvijek" uvijek mi je zadavala poteškoće. No, neće tako biti - zauvijek; jer postoji samo danas, dolazi ono jučer. A mi moramo s tim danas učiniti najbolje što smo zamislili, kako bismo sutra čekali s manje nestpljenja, a kad sutra dođe da se ne osvrćemo s tugom u danas koje će postati jučer.I žalimo zato jer nešto jesmo ili nismo učinili.
Smiju mi se sada moji duhovi...
Krešimir Mišak sinoć svojim studijskim gostima, u emisiji HRT-a na Rubu znanosti reče: "Nisam pojma imao da je oko nas takva gužva." Zapravo, duhovi postoje - ali su na frekvencijama na kojima mi nismo. Zato ih ne viđamo, osim što katkad osjećamo njihovu prisutnost.
Ili ih viđamo, ako imamo posebne sposobnosti.
A oni, duhovi, nas viđaju svaki dan i pokušavaju komunicirati s nama.
Nije li to jezivo? I nije li to nepošteno, da oni nas gledaju, a mi o njima tek nagađamo?
Onda, pak s druge strane, nadam se da tako jest.
I da su svi oni koji su otišli, a nisam htjela da odu - tu negdje, pored mene i gledaju me dok vam ovo pišem, i vode me kad ne znam kamo bih.
I znanost je danas u neku ruku dokazala postojanje duhova, prelaska te naše nematerijelne duše u druge dimenzije koje mi sa svojih ograničenih tri, ne možemo razumjeti.
S druge su pak strane, mnogi neznanstvenici osjetili vibracije s tih drugih frekvencija... No ja sad više ne znam jesu li to frekvencije ili dimenzije...
Koliko sam jučer kategorično odbacivala mogućnost da se duhovi slobodno prešetavaju mojom sobom i žive u mome svijetu; toliko danas odbacujem tu skepsu i nekako - dopuštam mogućnost našega suživota, pa makar oni bili u poziciji u kojoj gledaju mene; a ja u toj da ne vidim njih.
No, zato sada osjećam jezu.
Osjećam da mi se strah od onog što ne poznajem zavlači pod kožu i da mi nije svejedno što mi oko ponoći u mrkloj noći škripe vrata od kuhinje.
A sve ono što ne poznajemo, toga se bojimo.
I onog što ne razumijemo.
Pa makar to bilo i škripanje netom podmazanih vrata.
Never ending story
Hvala svima koji su odlučili podržati moju akciju seksualizacije, no nadam se da ste shvatili da sam se ironično poigrala stilom i zapravo htjela reći da ne bih baš o seksu posve otvoreno, radije između redaka, ta tajanstvenost mi je ipak malo slađa.
Hvala svima koji su me skužili ali i onima koji me nisu skužili.
Hvala ljudima koji su iskoračili iz svoje virtualne intime i zakoračili u moj nevirtualni svijet. Postali moji prijatelji i znanci i ovdje, s ove strane Virtualnog ogledala.
Oni o kojima pišem već će se prepoznati.
Kada sam se bacila u Mrežu svih mreža, bilo je to u potrazi za informacijama o vitaminu B.
Na Rodinom forumu.
Onda sam osjetila neku energiju iza nekih nikova i osjetila da su oni za mene više od virtualnih likova. Da mi je stalo. Da ih doživljavam.
Virtualna poznanstva odvela su me na jedan drugi forum koji me zbližio s tim divnim djevojkama i djevama koje su danas moje prijateljice i za smijanje i plakanje. Sva sredstva komunikacije imamo na raspolaganju, uključujući i neverbalnu, osobnu. Oči ipak najviše kažu. Pogled. Taj me forum u lipnju doveo na ovdje, i trenutak inspiracije bio je dovoljan da otvorim Virtulano ogledalo. Ni ne sluteći kakva ću prijateljska lica ovdje vidjeti.
Danas, kad to znam, sretnija sam i bogatija - jer vas znam. Jer ste moja ekipa. Hvala vam.
No, iako su naša poznastva i moguća prijateljstva vječna, pitam se: koliko traju blogovi?
Kao i sve - i oni umiru.
No, koja im je smrtna dijagnoza?
Zašto ćemo jednog dana ugasiti naš blog?
Nedostatak inspiracije?
Višak pesimizma?
Otkriće identiteta?
Zasićenje?
Recite mi, jer ne bih htjela da naši blogovi prestanu. Ne prije nego mi prestanemo.
Htjela bih da se uvijek ogledate u Virtualnom ogledalu.
Jer, puna sam optimizma.
I veselim se vama koji ćete tek zakoračiti u moj svijet.
Seksualizacija
S jedne strane seksualne aluzije.
S druge - seksualne maštarije.
S treće - tabui, koje se sramimo priznati da imamo.
S četvrte samo želja da intimne stvari ostanu intimne...
Dovode do toga da većina ljudi o seksu govori kroz aluzije,
prepušta se maštarijama koje čuva samo za sebe,
zatim, zbog nekih tabua koje su mu usadile prabake, ne govori o tome uopće osim sa ljudima s kojima obavlja seks,
ili naprosto ne želi intimnu stvar objaviti na blogu da postane javnom.
No, glasam za novi pokret.
Neka započne na blogu i nazovimo ga seksualizacija.
U sklopu tog pokreta najnovijeg, suvremenog informatičkog društva na početku 21. stoljeće,
svatko od nas će na svome blogu isticati koliko se puta na dan seksa i s kim to čini.
Sa svojim mužem, dečkom, ili pak s druge strane - ženom i djevojkom - ili - sa svojim brojnim ljubavnicima.
Zatim, isticat ćete koja su vas se bivša seksualna iskustva dojmila. Jeste li se kad seksali s više ljudi istodobno i koja vam se poza najviše sviđa.
Isto tako je poželjno, da ni jednu stvar ne zadržite samo sebe, nego da sve intimne stvari poslažete pred oči javnosti kao doručak na travu.
Od najsitnijih detalja. Do najsitnijih detalja.
Vjerujem da ima vas nekoliko koji ste spremni to učiniti. No je li istina to što ćete napisati, vrlo je dvojbeno.
S druge pak strane, većina vas će s gnušanjem odbiti moje sugestije, i Pokret seksualizacija bit će ugušen u povojima.
No, nemojte mi onda reći da danas više ne postoje tabui. (Zabranjena pitanja, riječi, misli - ne brani nam ih neka viša sila, ali brani nam ih naša svijest i savjest.)
I kad ne želim intimu dijeliti sa strancem, ne osuđujte me da sam staromodna djeva koja živi u vremenu u kojem se seks javno izražava ali i provodi.
Ne, bez brige; neću svome djetetu prodavati spiku o rodi koja ga je nemilosrdno hitila u dimnjak, ali birat ću i riječi i vrijeme, kao i način da mu objasnim našu reprodukciju ali i hedonizam.
Onda, jeste li za seksualizaciju?
Tempo
Osjećate li ponekad da vas obara vaš vlastiti tempo života?
Mene lomi na pola.
Događa se da zaboravim što sam malo prije htjela reći i koji problem rješavati, jer već drugi trenutak pojavi se treći i četvrti koji na mome stolu drsko traži odgovor.
Istodobno mi zvone dva mobitela i jedan fiksni telefon, provjeravam e -mail adrese - privatnu i službenu, pa i ovu blogersku i ne znam kome bih odgovorila prije a kome kasnije.
Iako se ne volim žaliti, iako znam da sve treba gledati s pozitivne strane - ipak se osjećam preopterećeno. Između posla i ljudi s kojima želim biti - odabirem oboje.
Jutros kad sam se opet probudila nakon premalo sati spavanja, razmišljam o tome da za koji dan odspavam i koji sat više od preporučenih osam,
i da popijem koji antisklerin da zaustavi procese zaboravljanja...
Ili je naprosto, previše toga odjednom da bi moja glava to htjela apsorbirati.
Ona jednostavno ne sluša mene.
Nego samu sebe.
Naivna lukavica
Reče mi jedna baba da sam mala lija. 
Možda sam se na to trebala uvrijediti, no bijah ispunjena ponosom. 
Zato jer su me, ne tako davno, naivnu i žednu preveli preko vode i prodali mi rog za svijeću tisuću puta. 
A onda, nakon što sam se puno puta opekla na vruće mlijeko, počela sam puhati i na jogurt. Bez obzira na to je li voćni ili obični. 
No, svejedno, unatoč puhanju i dan danas znam se tako neoprezno opeći. 
I vidim da u meni još naivno dijete s velikim očima, uplašenim i suznim pogledom traži mamu.
Jer je opet nasjelo.
Na provokaciju.
I opet je vjerovalo.
Pa su ga zeznuli. 
I onda se pitam, ljudi moji, koliko bi tek razočarenja bilo da se ta lisica u meni nije probudila i da s vremena na vrijeme ne upozori cmizdravo dijete da svijet i nije posve ružičast i da prije svega treba krenuti u borbu za sebe?!
da te ne slušaju,
da te ne gledaju,
da te ne poštuju,
da te ne doživljavaju.
15.10.2004. u 16:36 | 7 Komentara | Print | # | ^
Imam nekih važnih tema
... koje ću vam pisati i koje ću vam prišapnuti, nekih se bojim, neke volim, neke su mi bezvezne, ali vrijedne spomena.
Imam ideja koje želim razraditi.
Veselja koje želim raširiti.
Malih tuga koje bih htjela zaboraviti.
Imam za vas puno stvari koje želim rasprostrti za vaše komentiranje, kritiziranje, odobravanje, osuđivanje, ismijavanje i utjehu.
No nemam više vremena za pisanje ko nekoć.
Nove su stvari ispunile moj život. Nedavno.
Misli se izobličuju.
Mijenjaju tok.
Pa sam tužna, što vam ih nisam rekla,
jer su nestale.
Voli vas Cyber.
Neka ova priča i ZAVRŠI s happy endom
U ozračju humanitarne akcije o kojoj piše naša Bridge, ( a to ozračje možete osjetiti i ovdje)želim vam skrenuti pozornost na još jednu akciju.
Sve je više neplodnih parova i onih koji žele a ne mogu dobiti djecu.
Uz malo medicinske pomoći, djeca se ipak rađaju - to su Čudesne bebe.
No, u našoj se zemlji u sedam medicinskih centara problemom neplodnosti bavi samo dvadeset troje liječnika i desetero biologa. U lošim ili nemogućim uvjetima. RODA je nedavno pokrenula akciju kako bi se što bolje opremili odjeli za humanu reprodukciju u Splitu u Zagrebu te kako bi što više djece zagrlilo svoje roditelje.
O svemu tome već je pisala Sanja na svome blogu Sanjin svijet koji nam također može dati dobru sliku što buduće majke prolaze, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, kako bi jednog dana čule plač svog djeteta.
"Neka ova priča započne happy end-om"
ŽIRO RAČUN AKCIJE “ČUDESNE BEBE”:
2484008-1500131124
Primatelj: RODA - Roditelji u akciji
Svrha doznake: Čudesne bebe
13.10.2004. u 20:17 | 11 Komentara | Print | # | ^
Mostovi
Spajaju nas.
Ali mogu nas itekako i odvajati.
Loši mostovi od neke prave obale.
Mislila sam da nikada ne treba rušiti stare mostove.
Treba ih čuvati, graditi, obnavljati.
Imala sam nekih 19 godina i bila sam naivna.
Mama mi je tada rekla: Je, ne treba rušit stare mostove, no što će ti stari most koji se klima?
Od tada ih nemilosrdno rušim.
Čak se ni ne osvrnem pogledati ruševinu.
Ne obnavljam više.
Gradim nove.
Na drugim rijekama.
I još više obala.
10.10.2004. u 14:38 | 20 Komentara | Print | # | ^
Mit osamnaestog rođendana
Budi samostalan, čvrst i dugovječan.
Ko ovaj hrast na slici. To ti želim.
Odolijevaj svim vremenskim nepogodama.
Uzmi si taman koliko treba kiše i taman koliko treba sunca.
No, znaš, ništa se bitno u ponedjeljak neće promijeniti.
Nećeš postati samostalniji.
Ni pametniji.
Ni sretniji.
Samo će godine protjecati brže.
Uspjesi će biti sve normalnija stvar. Jer se očekuju.
Neuspjesi sve veća frustracija. Jer za njih se više neće imati vremena.
Život će te trošiti brže nego do sada.
Bora će biti više.
Kose sve manje.
Nećeš završiti ni fakultet a već ćeš imati 23 ili 24 svjećice na torti.
Ili će tvoje dječačke brige zamijeniti neke očinske.
Kao što si se prestao igrati u pijesku i s radošću otkrivao ljepote noćnih izlazaka,
tako ćeš s radošću otkrivati kolika je ljepota mira i spavanja.
No, ipak, lijepo je osjećati makar privid samostalnost.
Iako ona prava dolazi tek kad uistinu uzmeš svoj kruh u ruke i počneš živjeti pod svojim krovom.
Do tada, dijete si.
No, lijepo je biti mali.
Ako imaš priliku, budi još dijete.
Bezbrižno se baci u taj pješčanik.
Možda je to posljednja prilika prije nego ugasiš osamnaestu svjećicu.
I ne daj da dijete u tebi ikada posve odraste.
Voli te seka.
Za moju Sunčicu
Htjela sam danas pisati u više navrata, ali uvijek me spriječila jedna od od ovih stvari:
1. nije mi se htio otvoriti blog - editor
2. odjednom je bila neka gužva na poslu i sve se moralo hitno prekidati
3. zvonio je telefon
4. kompjutor se smrznuo...
U nadi da ću ovaj put uspjeti dovršiti barem jednu misao, pozdravljam vas, blogeski svijete!
Toliko me šokirala ali i rastužila vijest o našoj Sunčici, da odustajem od svojih filozofsko - misaonih tema večeras i ostavljam ih neka ishlape u zaborav.
To je naprosto skandalozno.
Nepravedno.
Ispod svake razine.
Taj ravnatelj ne zna da je danas svaki iole informatički pismen čovjek medij za sebe, i da može istinu vrlo lako reći cijelom svijetu. I to mu ne može nitko zabraniti. Barem se svi furaju na to da živimo u nekoj demokraciji. A čim kažeš što misliš, na ti otkaz.
Nije žena ništa lagala, nije klevetala, nije poticala na mržnju, rasizam, osvetu... Samo je željela djeci omogućiti bolje uvjete. Djeci. A svima nam je kao najviše baš do djece stalo. Licemjerno...
Ok, razumijem da je čovjek bio ljut što se o njegovoj školi javno govori, ali to nije razlog za otkaz.
To je samo dobar povod za popravljanje instalacija i uvjeta u kojima se radi.
Svaka se istina sazna. Ona je poput rupe na hlačama - što je više skrivaš, to se bolje vidi. pa, zakrpaj tu rupu, čovječe!
Sandra, ovaj post posvećujem tebi i znaj da imaš svu moju podršku i nadam se da će na koncu pravda biti zadovoljena.
Znamo da je spora ali dostižna.
Ponovo ćeš ti predavati svojoj djeci. Ali u boljim i ljudskijim uvjetima.
I to baš zahvaljujući tebi, tvojoj hrabrosti, izravnosti, iskrenosti.
Pokrenula si lavinu.
06.10.2004. u 21:59 | 15 Komentara | Print | # | ^
Definicija bitnoga
Pesimist je čovjek koji od dva zla odabire - oba.
I čaša mu je uvijek poluprazna.
A što je čovjek koji između dva dobra izabire oba? Optimist? Ne bih rekla... No, čaša mu je uvijek posve puna.
Da donekle objasnim: Dogodit će se jedna od dviju stvari.
A meni su jednako privlačne obje. No - jedna isključuje drugu.
Ako se dogodi prva, bit ću sretnija nego zadnji put kad se dogodila.
Jer to sad želim više nego kad se zadnji put nešto nije dogodilo. Ne znam jel me kužite...
Možda ni ne želim da me skužite.
Možda i nije bitno hoćete li me skužit.
Bitno je da mi je danas bitno ono što mi jučer nije bilo bitno.
A ono što mi je bilo bitno jučer i danas mi je bitno.
A sutra neće biti.
Teško mi je definirati kaj jest, a kaj nije bitno.
A još je teže reći - kada bitno prestaje biti bitno.
Prioriteti se preslaguju kao Rubikova kocka.
Prašina se još nije slegla...
... a naša Seve Nacionale, već diže novu!
Čula sam jučer desetinom gornjeg ugla lijevoga uha njezin spot na Novoj TV, i nije mi se učinio cajkast, pa sam mislila da bi pjesma i mogla proći.
Onda sam donjim kutem desnog oka malo škicnula i zaključila da je Madonna već učinila nešto slično, no naravno ne s hrvatskom, nego s američkom zastavom, al ajde, Seve ima uzor, pomislih naivno.
No, onda danas s cijela dva uha poslušah Turki Party na Drugom programu Hrvatskoga radija i saznah sljedeće:
Rapper Bizzo se trebao pojaviti u novom Severininom spotu, no kad je vidio promijenjene riječi pjesme "Hrvatica", u kojima Severina govori protiv Ede Maajke, rekao je da neće snimiti spot. Zvao je Severininog menadžera, ali bilo je too late. Pjesma je već bila spržena.
"Hrvatski rapperi dignite hajku, onaj kuhar vam oteo publiku, djeca vam slušaju krivu majku." - pjeva naša Seve.
Naravski, Bizzo je sad itekao ljut jer nije znao da će doći do promjene teksta pjesme. Naime, Bizzo je snimio svoj tekst u kojem govori kako voli spavati s Hrvaticama, a tek je na snimanju spota čuo ostatak "Hrvatice".
U prvoj verziji "Hrvatice" nije bilo teksta koji govori protiv Ede, no u završnoj - ona se, kao je rečeno na Hrvatskom radiju - po nacionalnoj osnovi sprda s Edom.
Kako prenosi Večernji, Edo se ne ljuti na jarana Bizzu, smatra da mu je Seve "podvalila".
E, Seve, Seve...
Što ti je ovo trebalo?
Odijelo (ne) čini čovjeka - ILI - Muke po designu
Izbedirali ste me svojim "vapajima" da vratim stari dizajn.
Dobro, malo preuveličavam, najte zamerit. 
Ovaj mi se činio nekako... dobar, ne baš savršen, no je li išta savršeno?
No, nakon vaših komentara, više mi nije toooliko dobar. 
Pa se osjećam izbezumljeno i mahnito mijenjam boje cijelo poslijepodne, no svaki put mi blog počne sličiti na klauna.
A ja sam ipak jedna ozbiljna, a ne klaunasta Cyber... 
I ipak mi je stalo do vaših mišljenja i vaših savjeta. Ipak ih, vidite, uzimam u obzir.
No, neću odmah obući blog u ono narančasto ruho, jer to bi značilo da sam odmah kapitulirala. 
Neću odmah.
Al malo kasnije... možda i hoću.
. . .
Poanta je, da nam je svima, ma koliko to ne htjeli priznati, važno što drugi misle o nama. I kako nas prihvaćaju. Ili ne prihvaćaju.
Bitan je sadržaj, znam.
Manje je bitna forma.
No, kad otvorite Virtualno ogledalo, ipak najprije vidite formu.
Ili kad me sretnete - haljinu na cvjetiće.
Treba malo više vremena da otkrijete kakva vas Cyber gleda iza toga svega.
I mada mi je jedna od životnih krilatica - Nije mi važno što misle Drugi;
I mada me mama od malena učila da se svijetu ne može ugoditi,
uvijek se želim prije svega sviđati sebi,
ali i vama.
Dakle - drugima.
Apsurda li življenja.
04.10.2004. u 15:03 | 7 Komentara | Print | # | ^
Savjetuj me... nježno
Kažu da savjet treba dati onda kad je život u opasnosti ili ako ga je netko zatražio.
Pitala me jednom jedna moja kolegica što mislim - bi li ona trebala ostaviti muža koji ju vara i tuče - no, pa naravno da mislim da bi ga trebala šutnuti nogom u guzici i pobacati mu sve stvari kroz prozor, ali nije ni na kome da daje savjete toga tipa, mislim da sama mora to procijeniti.
Ona najbolje zna kakva je situacija.
Tu sam savjet uskratila.
Onda me kolega pitao što miu savjetujem u vezi jednog odijela. Tu sam se lakše upustila u savjetovanje, jer ipak - riječ je o odijelima a ne o ljudima.
Rekoh mu da ga hiti u smeće, da je totalno zastarjelo, da se to više ne nosi...
A on se uvrijedio. Mislim, nikad mu to ne bih rekla da nije pitao...
Ili, što reći prijateljici koja me pita jel mi se sviđa njena nova frizura ako mi se ne sviđa? istinu, naravno. Bolje da nije pitala....
Moram priznati da ni je ne volim slušati savjete.
Takva sam od malih nogu. Napravit ću uvijek suprotno onome čemu me savjetuješ. Ne zato jer mislim da sam najpametnija, nego zato jer ne volim da me se savjetuje.
No, ako molim za savjet, volim čuti istinu, iako se i meni može omaknuti omanje durenje, lako vidljivo nosu. No, srećom, prolazi za manje od 30 sekundi.
Volite li vi dijeliti savjete? One koje nisu traženi?
Meni se omakne, no uvijek se ugrizem za jezik i obećam si da neću nikada više...
03.10.2004. u 17:55 | 20 Komentara | Print | # | ^
Izvlačenje iz konteksta
To je nešto što mi najviše smeta u novinama, ali i u međuljudskim odnosima.
Prije koji mjesec Jutranji list je drsko istaknuo: "Preživio skok s katedrale", a čovjeka su zapravo odgovorili od skakanja, tako da nije nikakav skok preživio.
Najnovija stvar koja me izbacila iz cipela je naslovnica nove Glorije.
Na njoj uplakani Tarik Filipović, a ispod slike naslov: "Suze zbog nesretne ljubavi".
Pomislim si ja, onako guskovito, pa koja ga je sad ostavila, ne kužim... Pa znam da ima neku novu, al ne znam da ga je ostavila a nekako mi se čini da obično dosta toga pročitam o našim zvijezdama jer redovito pratim i dnevne i tjedne novine.
A ono Tarik glumi plakanje u nekoj seriji "Bitange i princeze", glumi tu bitangu... 
Zanimljivo je da urednici Glorije na svom elektroničkom izdanju nisu ponovili isti gaf, a ako i jesu, možda su ga ispravili nakon hrpe protestnih mailova.
Bilo kako bilo, svakog četvrtka kupujem Gloriju bez obzira na naslovnicu.
Sljedeći četvrtak ne znam hoću li to učiniti.
Jer, jučer su tako elegantno i vjerujem - namjerno - napravili budale od svojih čitatelja.
