Ovih dana intenzivno razmišljam o prijateljstvima.
Davno naučih da nisu svi prijatelji i da ne mogu svima biti prijateljica.
Bile su to tipične boljke odrastanja koje sada pokušavam ne ponavljati, no i danas se - spotaknem. Krivo procjenim. Pa se razočaram.
Povjerenje je zeznuta stvar.
Obično ga dajemo gratis.
Rijetko unaprijed tražimo da ga netko opravda. Potvrda se obično istakne s vremenom. I onda smo sretni. Jer smo vjerovali sebi u dobroj procjeni.
No, kada se povjerenje prokocka, teško ga je ponovno dobiti.
Barem od mene.
Prvi put ga dajem besplatno. I nadam se da je zauvijek.
Drugi put nisam sigurna dajem li ga uopće.
Uvijek ostaje sumnja.
Uvijek ostaje gorčina.
Mrzila sam kalupe.
Nisam voljela stereotipe.
Ni ljestvice.
Zato sam rijetko isticala tko mi je od njih nekoliko - najbolji prijatelj.
Naposljetku shvatih da olako stavljah ljude u kategoriju prijatelja.
Pa pribjegoh - kalupima.
Svrstah jedne u prijatelje.
Druge u frendove. (Aha, meni je to posebna kategorija)
Treće u poznanike.
Sad je samo stvar pravilnog razmještaja.
U prvoj je kućici najmanje ljudi.
Druga je nešto krcatija.
U trećoj je neopisiva gužva.
Od danas drastično postrožujem kriterije za ulazak u pojedine kućice.
Za manje budućih suza.
Za više sretnijih iskustava.