Moje virtualno ogledalo
Cilj OPRAVDAVA sredstvo - barem u većini slučajeva
Zaboljela me neki dan oštra i pakosna riječ moje kolegice koja je na moj osmijeh uzvratila svojom frustracijom.
No, nisam joj dala gušta.
Nisam joj pokazala koliko me tuđa zloća uznemiruje.
Umjesto toga, počastila sam ju kavom i rekla da bih joj svašta sasula u facu, da bih bila drska i bezobrazna... No, ne mogu jer je toliko poštujemo kao stariju i iskusniju kolegicu.
I pustila sam neka njezin ego raste. Pustila sam neka uživa u zabludi da se moj svijet vrti oko nje.
A ne vrti se.
Moj se svijet vrti oko mene, ma kako to egocentrično zvučalo. A ja sam, ne samo ja, nego i svi moji -od roditelja, muža, prijatelja... Bez njih ne bih ja bila to što jesam.
Vjerujem da ljudi zapravo ne umiru jednom, i da njihova vlastita smrt nije umiranje, nego da umiremo onoliko puta koliko gubimo dijelove tog svog "ja" - onoliko puta koliko nam odlaze naši najmiliji.
No, moja bitka je dobivena.
Ostavite zle, sebične i ljubomorne ljude u ugodnoj zabludi - jer ne vrijedi se s rogatima bosti.
Osjetila sam to na svojoj koži.
Dalo bi se tu primjeniti još nekoliko poslovica: "Psi laju, karavane prolaze" i "Pametniji popušta".
Budite vi ta karavana, prođite.
I budite pametniji, ma koliko oni mislili da ste glupi. Do bola.
A vaš će se svijet i dalje vrtiti oko vas.
I život ćete brojati ne po broju udisaja,
nego po broju trenutaka koji su vam oduzeli dah.
Tko se boji mraka još?
Ma, ne bojim vam se ja mraka.
Ni najmanje.
Mada me jeza prođe kad uletim u mračnu prostoriju.
Nakon što upalim svjetlo, ipak se malo osvrnem.
Pa malo osluškujem.
Ne dam da me prođu žmarci.
Umjesto njih uhvati me jeza.
Prođe kroz mene neka hladna struja.
Iako se uopće ne bojim mraka.
Dvije bake
Jedna je ostala sama kasnije, jedna ranije.
Jedna je pekla kolače, a druga nije.
Za moje rođendane.
Jedna češće plače od druge,
a druga se osjeća važnijom od prve.
Više ne znam koja je mislila da me voli više od koje...
Jedna je rodila tatu,
a druga mi je rodila mamu.
Prva sam im unuka objema.
Njima je lako.
A ja se svih ovih godina ne mogu odlučiti
koja mi je prva među njima.
Stvar je perspektive
Nekim se ljudima čini da je ono što proživljavaju splet nesretnih okolnosti...
Da bi bili puno sretniji da imaju nešto što nemaju;
ili da nemaju nešto što imaju.
Isto tako - ja nemam nešto
što bih željela imati.
Ali imam nešto drugo -
u čemu baš sada želim uživati.
A ne tugovati dok to nešto ne dobijem,
a kad to dobijem onda tugovati za danima dok to nisam imala...
Nemoj ni ti.
Svađanje je umijeće
Neki se ljudi ne znaju svađati.
Ne znaju argumentirano istaknuti mišljenje niti slušati tuđe.
Bez vrijeđanja.
Umjesto toga samo optužuju i prelaze na drugu temu.
S njima su odnosi uvijek nedorečeni.
Oni crpe vašu pozitivnu energiju.
Misle da su pametniji.
Zapravo, to su samo prolaznici u mojoj blizini.
Bezlični i često dvolični.
Ne smatram ih prijateljima.
Ni neprijateljima.
I onda se pošteno pomiriti.
A ove gore opisane izbjegavam u najširem luku.
24.09.2004. u 13:40 | 32 Komentara | Print | # | ^
Što je - tu je
Nekad mi pristaje.
I u njoj se ugodno osjećam.
Kao ovih dana.
Nekad me žulja i bocka.
A ne mogu se počešati.
Pa krivnju svalim na proizvođače.
Nekad me iritira.
No, ne mogu iz nje iskočiti.
Ta, svi me gledaju.
Nekad sam zadovoljna sobom.
Dala bih si poljubac.
Nekad sam nezadovoljna sobom.
Dala bih si po prstima.
Iskakanje ne dolazi u obzir.
No, već su davno rekli naši stari:
Iz svoje se kože - ne može...
Četiri elementa
Uvijek mi je bila zabavna Teorija četiriju elemenata, po kojoj smo sazdani od vatre, vode, zemlje i zraka.
Vatra je moj duh:
katkad gori slabije,
katkad se pretvara u požar,
nikad se posve ne gasi.
Voda mi je kap na dlanu,
jer tako čuvam se ljude koji su mi važni.
Ona gasi moje požare.
Zrak je prostor koji me osvaja.
Glumim da sam neosvojiva.
On pojačava moju vatru.
Zemlja je zapravo pijesak,
vrijeme koje mi klizi...
I kulu od njega još nisam uspjela sazdati.
Kod mene uvijek ili zemlja ili zrak ispadaju iz ravnoteže.
No vatra i voda ih ponovno vraćaju...
22.09.2004. u 20:55 | 11 Komentara | Print | # | ^
Kada mine svaki hir
Uistinu ti opraštam...
Stvarno zaboravljam,
i više mi nije važno
ni što je rečeno,
ni što je zapisano...
Želim ti novu dobrodošlicu.
Budimo opet ekipa.
...
Kako se vi osjećate,
kada minu svi hirovi?
Prizivate li sjećanja na nevrijeme?
Ili uživate u bonaci?
A što kaže druga strana?
Svaka rijeka ima dvije obale. Ima je i Sava.
Svaka ideja ima alternativu. Ima je i ova.
Svaka košulja ima pravu i naopaku stranu, ali i ona ih ima - dvije.
I hlače.
I suknja.
I čarape.
Svaki list ima lice i naličje. Zelen i manje zelen, al jednako ispravno.
I svako lice ima naličje.
Svaki novčić ima pismo i glavu. Jednako su važni.
Svaka medalja ima dvije stane. To nije samo klišej.
Svaka.
Bez iznimke.
19.09.2004. u 22:40 | 15 Komentara | Print | # | ^
Kakva je ekipa u vašem vrtu?
Žute je boje i sva je krasna, ta ružica u vrtu preko puta.
Htjela bih uživati u njenom mirisu i njenim bojama.
Tražiti kapljice rose na njenim laticama...
Al, okružena je nekim drugim ružama, bez mirisa, bez duše.
Prepunim trnja, ružnih boja...
Ne želim da me ikada više ubode trn ovih oko nje.
No, Žuta ruža je s njima u društvu, One se dio njenoga svijeta.
Pomislim ponekad da nešto onda ne štima ni s Žutom ružom. Možda je i ona trnovita al to skriva jako dobro. Ipak, neću istraživati.
Zato moram potražiti neki drugi vrt s lijepom ružom čije društvo nema trnja.
Pčelica ja sam.
I vjerujem da si onakav kakva je ekipa u tvome vrtu.
Ima neka tajna veza
Vjerujete li u virtulanu ljubav i je li ljubav preko Interneta "prava"?
Naišla sam na odličnu web stranicu na kojoj možete čitati o tome fenomenu, pa možda i promijenti svoj sadašnji stav...
Možete slati SMS poruke, po mogućnosti s ljubavnim sadržajem, koji vam je također ponuđen, mada se kladim da ćete poželjeti zadržati svoju originalnost i ne prepisivati... Čitati kolumne, pjesme, posjetiti forum....
Ljudi koje poznajem u sretnim i lijepim vezama samo su me učvrstili u stajalištu da je virtualna ljubav itekako moguća i da je možda čak i postojanija jer je izgrađena na temeljima onoga iznutra a ne na temelju vizualnog dojma.
A Ono-Naše-Iznutra je jedino u nama što se ne mijenja s godinama.
Barem ne u svojim najosnovnijim crtama.
Private Cyber Party
Naša draga Black Lady uljepšala mi je ovaj četvrtak otkrivši mi mogućnost instalacije vlastitog malog chata. 
Inače nisam ljubitelj chatova, ali nije loše imati jedan mali privatni.
Milo moje
Sasuo me komplimentima šarmantni Škoro. 
Inače ne padam ni na komplimente, a pogotovo ne na one slavnih i poznatih faca. Smatram ih najobičnijim smrtnicima koji imaju svoje fiziološke potrebe kao i mi koji nismo u tom smislu slavni.
No, svejedno, taj Škoro je meni toliko komplimentirao da sam čak i povjerovala da je iskreno mislio to što je rekao, a pri u upoznavanju i rukovanju reče pjevač, zabavljač, voditelj i šarmer: "Ja sam Miroslav Škoro"; što mi je dalo potvrdu da je tip sasvim okej lik.
Čak mi je nekako godilo njegovo ulizivanje, pa sam uzvratila isto takvom količinom ulizivanja što je evidentno i njemu bilo milo.
No, kad putem Googlea naiđe na ovaj post pretražujući "milo moje" i "Škoro" pojmove, shvatit će da je njemu zapravo komplimentirala CyberGirl. 
Dragi Škoro, ne okupljam kao ti 300 tisuća ljudi na koncertima, ali mi svakodnevno u pohode dolazi 200 -tinjak mojih blogera, bilježi moj StatCounter. Pa se eto i ja katkad osjetim malo zvjezdovito.
Što zbog Škore, što zbog vas.
14.09.2004. u 09:53 | 21 Komentara | Print | # | ^
Vatreni penis progonitelj
Svi ste barem jednom imali seksualne snove, priznajte.
Nisam seksolog niti tumač snova da bih znala imaju li snovi ikakve veze sa seksualnim fantazijama, koje također svi prevrćemo u glavi s vremena na vrijeme, htjeli to priznati ili ne. Jel da?
Pokušat ću biti općenita, bez previše pikanterija, mada moram podijeliti s vama moju ovonoćnju moru:
Ganjao me penis u liku zmaja. Imao je dva crvena jezička i rigao je vatru.
Trčao je oko mene i objašnjavao kako je to njegova bit.
U početku sam ga se bojala, a onda smo postali dobri prijatelji.
Omiljene muške seksulane fantazije su, prema seksolozima, seks s vlastitim partnerom, seks s nekoliko osoba, dominacija, podređenost, voajerstvo i nove poze...
Omiljene ženske fantazije su iste kao i muške plus to što mi žene maštamo i o romantičnim i egzotičnim lokacijama... Želimo biti i neodoljive, a evo, katkad nam treba i to da se On pretvori i doslovno, ne samo figurativno - u zmaja...
Pa makar i u noćnoj mori.
Volim te
Odrast ću.
Jednom možda.
Ali ne sada.
Sada hoću
tvoje oči, da me gledaju;
tvoje ruke, da me zagrle;
tvoje srce, da me razumije.
Ta, dijete sam.
Odrast ću.
Jednom možda.
Ali sada još ne mogu.
I vidiš, već sam tu
na pola puta, sve je dim.
I fotografije, od vremena, izbledele.
I vidiš, već sam tu
na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele...
Đ.B.
12.09.2004. u 16:07 | 9 Komentara | Print | # | ^
Unutarnji glas
Negdje sam davno pročitala, ali više ne znam kada ni tko je to pisao, pa mi je žao što ne mogu navesti autora i točan citat, kako bi ta misao još više dobila na dubini...
No, reći ću vam, potaknuta vašim komentarima na moj jučerašnji post o licemjeri i na Bigmamminu odu tome kako uvijek želi biti još bolja osoba... da zapravo svi ljudi u sebi nose zametke svih ljudskih osobina, od onih najlošijih do onih najboljih no pokazuju čas jedne a čas druge. I upravo je u tome razlika od čovjeka do čovjeka.
Moja je filozofija da smo svi mi licemjerni. Ponekad. Netko više, netko manje.
Svi smo zlobni.
Svi mi ogovaramo.
Svi smo dvolični.
Osvetoljubivi.
Tašti.
Ljubomorni.
Svi mi i volimo.
Svi mi praštamo.
Svi smo milostovi.
Skromni.
Sućutni.
Blagi.
Razlika je, međutim, u tome što neki vole svaki dan i opraštaju.
Pri tome su skomni pa to ne ističu. Ako nekome nešto i pozavide, unutarnji glas ih prekori. No, oni daju tome glasu da govori i slijede ga.
A neki su zavidni svaki dan i dvolični su kad god im se pruži prilika. Mrze svaki dan i ni malo se toga ne srame. Ušutkavaju unutarnji glas ili ga ni nemaju jer su ga davno već posve ugušili.
Izaberite koje će osobine dominirati vašim karakterom. Izaberite kakva će biti vaša osobnost. Preispitujte se svakodnevno i svakodnevno osluškujte što o tome misli vaš unutarnji glas.
11.09.2004. u 15:52 | 14 Komentara | Print | # | ^
Istom mjerom
I lažljiva.
Zbog tvoje neiskrenosti.
Zbog tvog pretvaranja.
Zbog prijateljstva.
Koje nije prijateljstvo.
Nego je laž.
Neka obmana.
Kao i ti -
I ja licemjerna bit ću.
I lažljiva.
Bijeg u bajku
Kao gimnazijalka imala je izlaske samo do ponoći.
Onog trenutka, kad je znatiželja o onome tome što se krije iza nje, nadrasla samu sebe, te se noći tiho, dok su svi spavali, iskrala iz kuće.
Vrata njezine sobe su škripala, narančasti zastor zapinjao, brava na ulaznim vratima škljocala, da bi na kraju samo njene potpetice glasno odjekivale ulicom.
Prošla je ponoć. Ništa od preobrazbe u bundevu.
No, te je noći plesala kao nikada prije i smijala se kao nikada poslije.
Bio je to najljepši izlazak.
Ukraden mami i tati, svim moralnim uzorima i uvriježenim obiteljskim načelima.
Tada je shvatila zašto je Eva ubrala onu jabuku.
Jer sada kad joj nema tko ograničiti slobodu, vrijeme iza ponoći nije slatko.
Nije zanimljivo.
Ni malo tajanstveno.
Samo su njeni koraci žurili pod šarena svjetla reflektora.
09.09.2004. u 21:17 | 11 Komentara | Print | # | ^
Ovisna o komunikacijama
Ne mogu zamisliti početak dana bez spajanja na Internet.
Kad ne idem na posao, imam više vremena pa onda najprije učitam blog i samu sebe 
.
Provjerim jesu li se osvježili moji favoritesi, a ako i nisu malo im komentiram. 
Prije prve kave već imam barem dvije misli za postove koje samo treba razraditi.
No, jutro je lopov.
Najčešće mi ukrade misao. Nježnu kao mače koja se grije kraj stare peći.
Zapadnem u patetiku.
Prije nego se skinem s Interneta, još malo prošvrljam forumom i provjerim svoj virtualni sandučić.
Onda dugo i polako pijem kavu uz Jutarnji i Večernji.
Ako je utorak, rado prelistavam Nacional, srijedom Globus, a četvrtkom Gloriu.
Još prije kraja prelistavanja, zavibrira mi mobitel 
i tada skužim i onih 12 neodgovorenih poziva i 6 novih SMS-ova. Pa krenem u dopisivanje. A kava se hladi...
Još nisam ni odgovorila na sve poruke, zvoni mi fiksni. 
Mama je. Razgovor obično potraje.
Onda zovem mužića i prepričam mu veselo jutro
. Iako imam slobodan dan od posla, obično je to jutro od kojeg sam već umorna. Zbog komunikacija. Pa legnem na trosjed i upustim se u neku avanturu sa Stephenom Kingom 
.
Već je vrijeme za podnevni dnevnik.
Upalim radio
.
Na Sljemenu pametne priče, ali glazba mi je prespora. Prebacim se na Stojedinicu ili Drugi program.
Dosađuju mi, pa si stavim ABBA-u. I malo zaplešem. Brišući prašinu... 
.
Usput 
te 
, a ako treba i
i 
.
Dok glazba svira, sjetim se da ipak ljubav ide kroz želudac, a dragi uskoro stiže...
Dolazi dragi. Izlazimo u šetnju, na piće 
. Vraćamo se jednim primjerkom DVD-a.
Ponoć je.
Dragi spava. 
Psssssssssst.
Samo da još jednom provjerim što rade moji blogeri... 
08.09.2004. u 22:41 | 12 Komentara | Print | # | ^
Tamo gdje sve po mom
Mijenjate li stavove kao čarape ili kao cipele?
Dnevno ili sezonski?
Mijenjate li stav oko važnih ili oko nevažnih stvari?
I imate i pri tome na umu da su sve velike stvari napravljene od onih malih, naizgled nevažnih stvari?
Tvrdoglavost ponekad nije dobra.
Neodlučnost nikada nije dobra.
Što izabirete između ove dvije krajnosti?
Možda kompromis?
Ne bih ... olakšanje
Noćas sam se odrekla svoje želje. Posve slučajno.
Njezinih okova koji su me sputavali.
Njezine krletke koja me zarobljavala.
Njezine tame koja me uništavala.
I sada letim i trčim kroz jutro jer ona, ma kako velika i lijepa izgledala, više nije dio mene.
Nakon dugo vremena, ja sam slobodna.
Iako znam će jednog dana njezino dijete pokucati na moja vrata i dati mi svoje darove.
No, onda će to za mene biti samo iznenađenje. I neizmjerno veselje.
Jer nenadani gosti su najdraži gosti.
A ne kao oni koji očekujemo, pa ih nema, pa se brinemo, pa kad dođu, ne osjetimo radost nego neko smiješno i bijedno - olakšanje.
ICQ
Bila je djevojčica iz moga susjedstva.
Zajedno smo presvlačile lutke i igrale se skrivača.
Vrtićki dani nosili su svoje ogrebotine na licu od nestašnih prvih prijateljstava,
školski - ogrebotine na srcu od nestašnih prvih ljubavi.
Imala je najkršćanskije ime koje može imati djevojčica i vjerovala je da je Isus iskupio naše grijehe.
A onda je, već kao velika djevojka, dok su lutke skupljale prašinu u nekom tamnom tavanskom kutku, otkrila ICQ.
I otišla u Sarajevo.
Odrekla se svoga imena.
Odrekla se svoje vjere.
I postala jednom od četiri žene.
Viđam je ponekad kako hoda zavičajem. Poput sjene.
No, nisam sigurna je li to njezino lice ispod feredže.
Blogeri su svugdje oko nas
Znala sam da je dogovaran nekakav blogerski blind date, negdje u KIC-u, čini mi se, neki petak, ne znam u koliko sati.
A onda sam posve slučajno sjela u Preradovićevoj u bircu do KIC-a oko 19 sati i 30 minuta s Bigmammom na jednu partiju naših priča.
Pa smo došli naravno i do teme bloga.
I sastanaka.
Tada je lampica proradila.
Blogeri su svugdje oko nas.
Proradila je i znatiželja. No i neka sramežljivost. Jer nitko nije imao bedž, čak smo i konobara poslale u inspekciju.
Okačismo mi naše bedževe - no nitko nam nije došao.
Čak je i SadisticoShy navodno prošao mimo nas i mada mu je BigMamma domahnula on nije reagirao.
No u zraku se osjećalo - blogeri su svugdje oko nas.
Prvi dojam
Koliko je vama važan Prvi dojam?
Respektirate li ga ili ga ignorirate?
Psiholozi kažu da se on stječe u prvih par minuta susreta s nekim i da je važan za daljnje formiranje odnosa.
Mene su katkad moji prvi dojmovi preveslali. No ipak jako rijetko. Najčešće je moj Prvi dojam govorio istinu, čak i kad sam ga htjela ugušiti. Recimo, kad sam htjela nekoj osobi pružiti drugu priliku, misleći da me Prvi dojam možda zeznuo. No, na kraju bi se obično pokazalo da Prvi dojam ipak nije omanuo.
Jer svi mi odašiljemo neke vibracije.
Bilo pozitivne bile negativne. Ako su u velikoj krajnosti, to ih druga osoba svojom intuicijom lakše osluhne.
No, zanimljivo je da ni prvi dojmovi koje sam stekla o nekim ljudima s nekih foruma pa ih kasnije upoznala - također nisu omanuli.
A bilo je negativnih vibracija no srećom ipak više onih pozitivnih koji me još nisu iznevjerili.
Vjerujem Prvome dojmu.
Pa makar ga stvarala samo kroz vaše riječi a da vam ne čujem glas i ne vidim lice.
Pokucala jesen
Probudila sam se danas naspavana.
Onda shvatim da smo u jesenskom mjesecu. Nemam ništa protiv rujne jeseni, ali dobro bi mi došlo malo sunca.
Postane mi jasno i da je počela škola pa više ne mogu zvati brata u bilo koje doba, jer iako mu mob zvoni na satu - ne može se javiti.
Uzmem si Nacional uz doručak, kad ono sve neki užasi. Moralna rasprava o transfuziji krvi Jehovinim svjedocima. Mislim, poštujem svako vjersko opredjeljenje, ali nije mi jasno kako je toj 28 – godišnjoj rodilji bilo draže umrijeti nego primiti krv - zamislite – druge osobe.
A to što je dijete umalo ostalo bez majke, to je ne brine. Strašno i tužno. Liječnici su uspjeli spasiti život mame koja bi radije umrla neko primila krv, ali na vrlo skup i kompliciran način. Načalno se ne slažem kad doktori krenu nešto filozofirati, ali mislim da dr. Velimir Šimunić ima pravo kad kaže da bi troškove trebala pokriti dotična vjerska zajednica. Bolnica je naime potrošila pola mjesečnog budžeta da spasi ženu. A kad im vaše dijete sutra dođe jer kašlje, neće dobiti ni osmijeh jer – bolnica nema novaca.
Dosta mi je tog članka, idem dalje.
Mlada znanstvenica pronašla cjepivo protiv genitalnog herpesa. Uf, prema fotkama, ta bolest stvarno ne izgleda dobro. Ma svaka čast ženi. No, onda se sjetim jučerašnjeg dočeka naših olimpijaca i preplavi me istodobno i radost i tuga. Radost zbog njih, zbog 5 medalja...
A tuga što ne odajemo dovoljno priznanja drugim velikim ljudima našega društva, koji spašavaju živote, grade svjetove i fasciniraju svojim znajem i vještinom, talentom. Veliki naši glazbenici, znanstvenici, matematičari, istraživači... Mnogi ni ne znaju da postojite. To je ono što me rastužuje.
Što mogu kad volim za doručkom, kad sam sama, čitati novine. Dnevne i tjedne.
No, bitno je da sam se danas probudila naspavana.
I uživat ću u bojama jeseni. Čim ih obasja koja zraka sunca.
