Kao gimnazijalka imala je izlaske samo do ponoći.
Onog trenutka, kad je znatiželja o onome tome što se krije iza nje, nadrasla samu sebe, te se noći tiho, dok su svi spavali, iskrala iz kuće.
Vrata njezine sobe su škripala, narančasti zastor zapinjao, brava na ulaznim vratima škljocala, da bi na kraju samo njene potpetice glasno odjekivale ulicom.
Prošla je ponoć. Ništa od preobrazbe u bundevu.
No, te je noći plesala kao nikada prije i smijala se kao nikada poslije.
Bio je to najljepši izlazak.
Ukraden mami i tati, svim moralnim uzorima i uvriježenim obiteljskim načelima.
Tada je shvatila zašto je Eva ubrala onu jabuku.
Jer sada kad joj nema tko ograničiti slobodu, vrijeme iza ponoći nije slatko.
Nije zanimljivo.
Ni malo tajanstveno.