Zaboljela me neki dan oštra i pakosna riječ moje kolegice koja je na moj osmijeh uzvratila svojom frustracijom.
No, nisam joj dala gušta.
Nisam joj pokazala koliko me tuđa zloća uznemiruje.
Umjesto toga, počastila sam ju kavom i rekla da bih joj svašta sasula u facu, da bih bila drska i bezobrazna... No, ne mogu jer je toliko poštujemo kao stariju i iskusniju kolegicu.
I pustila sam neka njezin ego raste. Pustila sam neka uživa u zabludi da se moj svijet vrti oko nje.
A ne vrti se.
Moj se svijet vrti oko mene, ma kako to egocentrično zvučalo. A ja sam, ne samo ja, nego i svi moji -od roditelja, muža, prijatelja... Bez njih ne bih ja bila to što jesam.
Vjerujem da ljudi zapravo ne umiru jednom, i da njihova vlastita smrt nije umiranje, nego da umiremo onoliko puta koliko gubimo dijelove tog svog "ja" - onoliko puta koliko nam odlaze naši najmiliji.
No, moja bitka je dobivena.
Ostavite zle, sebične i ljubomorne ljude u ugodnoj zabludi - jer ne vrijedi se s rogatima bosti.
Osjetila sam to na svojoj koži.
Dalo bi se tu primjeniti još nekoliko poslovica: "Psi laju, karavane prolaze" i "Pametniji popušta".
Budite vi ta karavana, prođite.
I budite pametniji, ma koliko oni mislili da ste glupi. Do bola.
A vaš će se svijet i dalje vrtiti oko vas.
I život ćete brojati ne po broju udisaja,
nego po broju trenutaka koji su vam oduzeli dah.
Post je objavljen 29.09.2004. u 23:12 sati.