Probudila sam se danas naspavana.
Onda shvatim da smo u jesenskom mjesecu. Nemam ništa protiv rujne jeseni, ali dobro bi mi došlo malo sunca.
Postane mi jasno i da je počela škola pa više ne mogu zvati brata u bilo koje doba, jer iako mu mob zvoni na satu - ne može se javiti.
Uzmem si Nacional uz doručak, kad ono sve neki užasi. Moralna rasprava o transfuziji krvi Jehovinim svjedocima. Mislim, poštujem svako vjersko opredjeljenje, ali nije mi jasno kako je toj 28 – godišnjoj rodilji bilo draže umrijeti nego primiti krv - zamislite – druge osobe.
A to što je dijete umalo ostalo bez majke, to je ne brine. Strašno i tužno. Liječnici su uspjeli spasiti život mame koja bi radije umrla neko primila krv, ali na vrlo skup i kompliciran način. Načalno se ne slažem kad doktori krenu nešto filozofirati, ali mislim da dr. Velimir Šimunić ima pravo kad kaže da bi troškove trebala pokriti dotična vjerska zajednica. Bolnica je naime potrošila pola mjesečnog budžeta da spasi ženu. A kad im vaše dijete sutra dođe jer kašlje, neće dobiti ni osmijeh jer – bolnica nema novaca.
Dosta mi je tog članka, idem dalje.
Mlada znanstvenica pronašla cjepivo protiv genitalnog herpesa. Uf, prema fotkama, ta bolest stvarno ne izgleda dobro. Ma svaka čast ženi. No, onda se sjetim jučerašnjeg dočeka naših olimpijaca i preplavi me istodobno i radost i tuga. Radost zbog njih, zbog 5 medalja...
A tuga što ne odajemo dovoljno priznanja drugim velikim ljudima našega društva, koji spašavaju živote, grade svjetove i fasciniraju svojim znajem i vještinom, talentom. Veliki naši glazbenici, znanstvenici, matematičari, istraživači... Mnogi ni ne znaju da postojite. To je ono što me rastužuje.
Što mogu kad volim za doručkom, kad sam sama, čitati novine. Dnevne i tjedne.
No, bitno je da sam se danas probudila naspavana.
I uživat ću u bojama jeseni. Čim ih obasja koja zraka sunca.
Post je objavljen 01.09.2004. u 13:42 sati.