Negdje sam davno pročitala, ali više ne znam kada ni tko je to pisao, pa mi je žao što ne mogu navesti autora i točan citat, kako bi ta misao još više dobila na dubini...
No, reći ću vam, potaknuta vašim komentarima na moj jučerašnji post o licemjeri i na Bigmamminu odu tome kako uvijek želi biti još bolja osoba... da zapravo svi ljudi u sebi nose zametke svih ljudskih osobina, od onih najlošijih do onih najboljih no pokazuju čas jedne a čas druge. I upravo je u tome razlika od čovjeka do čovjeka.
Moja je filozofija da smo svi mi licemjerni. Ponekad. Netko više, netko manje.
Svi smo mi i jalni.
Svi smo zlobni.
Svi mi ogovaramo.
Svi smo dvolični.
Osvetoljubivi.
Tašti.
Ljubomorni.
No,
Svi mi i volimo.
Svi mi praštamo.
Svi smo milostovi.
Skromni.
Sućutni.
Blagi.
Razlika je, međutim, u tome što neki vole svaki dan i opraštaju.
Pri tome su skomni pa to ne ističu. Ako nekome nešto i pozavide, unutarnji glas ih prekori. No, oni daju tome glasu da govori i slijede ga.
A neki su zavidni svaki dan i dvolični su kad god im se pruži prilika. Mrze svaki dan i ni malo se toga ne srame. Ušutkavaju unutarnji glas ili ga ni nemaju jer su ga davno već posve ugušili.
Dakle, izbora imamo, i on nas čini ljudima.
Izaberite koje će osobine dominirati vašim karakterom. Izaberite kakva će biti vaša osobnost. Preispitujte se svakodnevno i svakodnevno osluškujte što o tome misli vaš unutarnji glas.