Hvala svima koji su odlučili podržati moju akciju seksualizacije, no nadam se da ste shvatili da sam se ironično poigrala stilom i zapravo htjela reći da ne bih baš o seksu posve otvoreno, radije između redaka, ta tajanstvenost mi je ipak malo slađa.
Hvala svima koji su me skužili ali i onima koji me nisu skužili.
Hvala ljudima koji su iskoračili iz svoje virtualne intime i zakoračili u moj nevirtualni svijet. Postali moji prijatelji i znanci i ovdje, s ove strane Virtualnog ogledala.
Oni o kojima pišem već će se prepoznati.
Kada sam se bacila u Mrežu svih mreža, bilo je to u potrazi za informacijama o vitaminu B.
Na Rodinom forumu.
Onda sam osjetila neku energiju iza nekih nikova i osjetila da su oni za mene više od virtualnih likova. Da mi je stalo. Da ih doživljavam.
Virtualna poznanstva odvela su me na jedan drugi forum koji me zbližio s tim divnim djevojkama i djevama koje su danas moje prijateljice i za smijanje i plakanje. Sva sredstva komunikacije imamo na raspolaganju, uključujući i neverbalnu, osobnu. Oči ipak najviše kažu. Pogled. Taj me forum u lipnju doveo na ovdje, i trenutak inspiracije bio je dovoljan da otvorim Virtulano ogledalo. Ni ne sluteći kakva ću prijateljska lica ovdje vidjeti.
Danas, kad to znam, sretnija sam i bogatija - jer vas znam. Jer ste moja ekipa. Hvala vam.
No, iako su naša poznastva i moguća prijateljstva vječna, pitam se: koliko traju blogovi?
Kao i sve - i oni umiru.
No, koja im je smrtna dijagnoza?
Zašto ćemo jednog dana ugasiti naš blog?
Nedostatak inspiracije?
Višak pesimizma?
Otkriće identiteta?
Zasićenje?
Recite mi, jer ne bih htjela da naši blogovi prestanu. Ne prije nego mi prestanemo.
Htjela bih da se uvijek ogledate u Virtualnom ogledalu.
Jer, puna sam optimizma.
I veselim se vama koji ćete tek zakoračiti u moj svijet.
Post je objavljen 19.10.2004. u 07:30 sati.