Kingova mi se rečenica često prošeće glavom.
Zapravo, tu i tamo me opominje da ni mi ne znamo koliko vremena imamo na raspolaganju. Mi se nadamo - cijeli život. Ali, "cijeli život" je možda manje od onog koliko bismo mi htjeli da bude.
Prije ili kasnije jedno drugom reći ćemo "zbogom", s nadom da ćemo si opet negdje u tko zna kojoj dimenziji pružiti ruke i osjetiti prisutnost; ti mene a ja tebe.
Nadam se da me neće opako stići Opomena Antuna Branka Šimića. Da neću na svome kraju spoznati da smo hodali maleni ispod zvijezda. Htjela bih se sjećati da smo bili veliki i voljeli se u toj veličini, kojoj nema ravne... Poklonili zvijezde jedno drugome.
Tada ću ZBOGOM prihvatiti spokojno, svjesna da sam ti pružila svu ljubav koju sam ti mogla pružiti. I svu nježnost. I svu nadu. I da si sa mnom bio najsretniji koliko muškarac može biti uz jednu ženu.
Volim te, dušo.
Vraški te volim.
Post je objavljen 23.10.2004. u 00:14 sati.