Moje virtualno ogledalo
Leptirova krila ili domino efekt?
Koliko smo moćni, kad bismo samo mogli naslutiti!
Jadan pogled, riječ, misao - mogu promijeniti živote, sudbine, svijet.
Da nisam k`o dijete imala one, nego neke druge odluke, okolnosti i izbore, moj bi život zasigurno bio posve drugačiji. Bolji ili lošiji, nije važno. Ali drugačiji. Do temelja.
Da nisam imala Gorana za prijatelja u vrtiću možda nikada ne bih upoznala jednog drugog prijatelja čije ime također počinje s "G" a koji mi je ostao blizak svih ovih dana. Od kojega sam prepisivala matematiku i kojemu sam pisala zadaćnice iz filozofije.
Da nisam otišla iz rodnog kraja ranih devedesetih, ne bih danas znala da sam dodirnula živote nekih drugih ljudi. I dala im malo tuge, malo sreće. K`o i oni meni.
Da mi Biljana nije rekla da mi je mama guska a ja njoj da je njena mama patka, možda bismo i danas bile prijateljice i tko zna kojim bi nas putem to vodilo.
Da nije Mariji bilo pusto bez mene kad sam otišla studirati, možda ne bi provodila sate i dane na ICQ-u koji joj je otvorio neka poznanstva koja su je odvela daleko od mene i svih nas, koja su je promijenila do neslućenih granica.
Da nije bilo, bilo bi.
Da nisam, možda bih.
Da jesam, ko zna kamo bi sve otišlo.
Promijeni jednu stvar, promijenit će se sve.
Da nisam toga jutra, 31. prosinca u 8 sjedila u slastičarni i upoznala čovjeka koji me doveo na mjesto gdje sam upoznala drugog čovjeka, ne bih danas imala Dragog kojeg imam. Imala bi ga neka druga. Mada on tvrdi da je sve vodilo tome, i da bismo se sreli u nekoj drugoj prilici. No, bi li to rezultiralo iskrom? Sjajem u očima? Tko zna kako bi nas oblikovale okolnosti. Možda bih i tada bila u nekoj drugoj, nesavršenoj priči.
Ne bih ništa mijenjala, da se razumijemo.
Samo se ponekad pitam što bi bilo da jesam ili nisam.
Da sam neke ljude nazvala a neke nisam.
Da sam nekima rekla ono što sam prešutjela.
Ili prešutjela ono što sam govorila.
I čudim se nad čudesnom moći koju svi imamo u svojim rukama.
Dobar glas daleko se čuje, a loš...
Nikada nisu ispravni glasovi koji o meni kruže.
Ali već sam odavno shvatila da na to ne mogu utjecati. Ili pričaju predobre stvari o meni ili mi nalaze mane kojih nemam. A moje su vrline samo meni znane. Mane nešto manje. Njih sam, na žalost, nešto manje svjesna.
Shvatila sam, dok sam bila predmetom jednog smiješnog i neobičnog ogovaranja, da mi je više važno što ja sama o sebi mislim. Moja savjest, koja me vodi. Ona mi kaže jesam li pogriješila ili nisam. Lagala bih kad bih rekla da ponekad nemam putra na glavi. Možda i češće nego sam obično spremna priznati. Pa se pravim da me se to ne tiče. Tražim opravdanja. I sad ću se pokušati opravdati konstatacijom da je sve to ljudski. Iako je istina da je to razlog, a opravdanja zapravo nema.
Klonim se trača ko vrag tamjana. Ali svejedno ponekad pokleknem iskušenju. Priznajem to i sad se sramim. I zaključujem jedno, iako mi nije bilo ugodno u prvom trenutku što su moje kolegice širile laži o meni; sada me to zabavlja. I više mi se sviđa biti predmetom trača nego njegova širiteljica.
Što sam sretnija u svome životu, manje se bavim tuđim.
Što imam više samopouzdanja, više dobra vidim u drugima.
Što sam svjesnija sebe, manje mi je stalo što drugi o meni govore.
Pa makar me i hvalili na sva zvona.
Stalo mi je, priznajem, što neki, ali rijetki ljudi misle, oni s kojima se međusobno moderiram. Stalo mi je do mišljenja prijatelja. Jer i sama o njima mislim najbolje što o čovjeku kao nesavršenom biću možeš misliti. S vrlinama i manama.
Za cijeli ostali svijet ostajem ravnodušna.
Ne, moram se ispraviti.
Cijeli ostali svijet me zabavlja.
I laska mi pridavanjem pozornosti mojoj osobnosti.
Iako - nikada nisu ispravni glasovi koji o meni kruže.
A ni o vama.
Samo naše riječi
Volim internu spiku s najdražim ljudima.
Neke samo naše drage, tajne znakove. Način na koji samo njih gledam, riječ koju samo s njima razmjenjujem i koje samo mi razumijemo.
Nemam puno takvih ljudi. Mogu ih nabrojati na prste jedne ruke.
Ali, oni su mi neprocjenjivi.
A svaka interna riječ jedno je malo priznanje našeg prijateljstva.
Ako razumijete, ono interno, kaj želim reć... 
Gnijezdo mog života
Uvijek se osjećam slično nakon vrtoglavog leta.
Bole me krila.
I još mi je ljepše i toplije u mome gnijezdu nego što je to bilo prije leta.
Još me manje zanimaju tuđa.
Ma kako je zanimljivo bilo preletjeti preko nekih stvari.
Potvrditi ih.
Malo ih preimenovati.
Ipak, najljepši je bio kraj leta.
A završio je u poznatom, sigurnom, najdražem gnijezdu.
I tamo mi je naljepše.
Tamo ostajem.
Ma što druge ptice mislile o tome.
Hvala
Konačno radi.
Nije važno zašto nije radio.
Konačno je tu.
Baš ko u izreci: Da nešto voliš shvatiš tek kad to izgubiš.
Skoro.
Važan mi je blog.
Važni ste mi vi.
Ali nisam znala da mi je toliko važno pisanje.
I da mi toliko znači - komentiranje.
Još nije kasno
Nikada ti nisam rekla, da se ne ljutim zbog naših nerazumijevanja.
Da ne pamtim naše svađe kao ljutnju nego kao ljubav. Tvoju želju da budem bolja, sretnija i pametnija.
Nisi računao da sam tvdoglavost ipak naslijedila od tebe. Nisi vidio koliko smo si slični. I da ono što te ljuti kod mene, mene živcira kod tebe.
Odrasla sam sada, tata.
Napokon te razumijem.
Znam zašto nisi plakao kad sam ja plakala.
A zašto si zasuzio na Zgodnu ženu.
Čvrst si k´o stijena. Ali ipak romatik. Nepopravljivi.
Time si i osvojio mamu.
Time je i držiš uz sebe svih ovih godina.
Znam što si želio kad si mi zabranio izlaske svake subote do zore,
ili kako si se osjećao kad si vidio da sam utekla kroz prozor.
Znam koliko si strahovao i koliko si strepio devedesetih, kad nisam bila s tobom, kad su nas mogli razdvojiti nepovratno.
Hvala ti što si mi rekao da sam na sigurnom, i da mi ne može ništa ni atomska bomba.
Vjerovala sam ti.
I nisam strahovala.
Igrala sam se u skloništu bezbrižno sa svojim lutkama. Nisam shvaćala ozbiljno opasnost. I ona je meni bila igra.
Danas znam da mi nisi rekao istinu. Mogli smo svi umrijeti u trenu. I mama, i braco i ja. Zato ti hvala što si mi dao najbolje moguće djetinjstvo koje sam mogla imati.
Što si mi kupio nove levisice 501 kad sam imala 12 godina. To su, znaš, bile važne levisice. Morala sam se nekome svidjeti. Eh, da si znao... Jesam mu se svidjela.
Pamtim naša ustajanja ranom zorom i odlaske na pecanje. Kako si mi govorio da pecanje baš smiruje. Mene je zabavljalo.
No, unatoč tim ranim ustajanjima, tvoja je kćer bila i ostala spavalica.
Ne voli zore ni jutra, ali samo zato jer počinju rano.
Pamtim puno toga, ne bi stalo u jedan post.
Bila bih i ja sretnija da smo se više družili.
I da sam ti više puta rekla koliko te volim.
I koliko si dobar tata.
Bila bih spokojnija da sam ti se ispričala za svoje nepravde, nestašluke i laži.
Ovaj post samo je početak pokušaja ispravke te pogreške.
Sretan ti rođendan.
Moglo je, ali nije
Moglo je planuti.
Jako, nezaustavljivo, i spaliti sve u nepovrat.
Ta me spoznaja noćas dovela do ruba suza.
Srce mi je lupalo sto na sat. Iako je sada opasnost prošla.
Ona realna.
Uvijek još postoji opasnost da mogu ponoviti istu stvar.
Pa si mislim, koje su sve bile sretne okolnosti...
Što nisam neke stvari stavila blizu, jer bila je vruća, a ja to nisam znala.
Što nisam ostavila zastore da zastiru svjetlo u sobu, nego sam ih maknula. Da ne bude tama. Nek drvo života dobije dnevnu količinu svjetla.
Sva sam ponosna krenula u svoj dan.
Puna očekivanja, nadanja, strepnje neke, i veselja.
Ni ne sluteći zao potencijal koji su zaustavile samo sretne okolnosti.
Nakon 12 sati ugasila sam peglu.
Potrošeno je puno energije.
Ali to je na sreću, jedina šteta kojom se itekako mogu nositi.
Ja, sretnica.
Nada
Nekoliko sitnih nesavršenosti ne bi smjelo dodrivati veliku posebnost.
Poput one priče o sagu koji ima jedan krivo istkani čvor.
Ne smije biti savršen.
Kažem ti, u tome i jest njegova savršenost.
Tako je i jedna bistrina možda već pomućena sitnim nesavršenstvima.
Ali nisu sitne stvari krive, nego sitna snaga u krupnom planu, koja vreba poput gladne zvijeri.
E, sad. Možeš trčati. Al, ponestalo ti je kondicije.
Možeš se boriti, al ponestalo je vremena.
Zato ćeš ignorirati,
obuhvatiti cjelinu i još barem na trenutak usmjeriti misao na onaj ljepši dio jezerca, u kojemu se još ogleda sunce i koje još nije prekrio hlad.
Duboko na dnu jezera čuči neka mala nada da možda nikada ni neće.
Hvala. Za pjesme. I ogledavanja.
Za nevirtualnu mene uskoro počinje običan dan. Ni po čemu posebniji u odnosu na druge.
Mada ću ga uljepšati starim zaboravljenim tonovima osobe čije su me pjesme vodile kroz najljepše trenutke prošlosti. Ali i neke pomalo tužnjikave.
Tiho ton, po ton, sad me voli on.
Uživat ću slušati stare melodije, ali na nov način. Pa ako i ne bude padala kiša.
Sitno, kap po kap.
I neću imati kaput tamno drap.
Više volim smeđe nijanse...
A za virtualnu mene, danas je zanimljiv dan.
Hvala vam svima koji ste bili i koji jeste tu.
Jer, ovo je, sjetite se, i vaše virtualno ogledalo.
Iako još nemam odgovor na pitanje što je s njegove druge strane - još jedna virtualna stvarnost ili isti mi, samo naopačke;
pozivam vas da se i dalje ogledate u njemu.
Voli vas vaša Cyber
Crtić je prošao
Noćas nisam oka sklopila.
A nije pun mjesec. Puna je glava.
Krenula tako snena u radni dan. Ipak puna poleta. Tko bi gubio vremena na sanjanje?
No ipak - pustit ću sanjara nek se malo odmori. Vraća se realističar na scenu. Vrijeme je da se vaša Cyber pošteno naspava.
Da ne bude čangrizava. [Takvu se ne voli ni u ogledalu vidjet.]
Šutljiva. [To ubija kreativnost.]
Nego nasmijana. [Prednost smješkanja dokazala je i znanost.]
I brbljava. [Dobro, to sad ovisi kako se primjenjuje.]
Događa li vam se to često?
Ne spavate jer vam je java zanimljivija?
Poput djeteta koje sklopljenih očiju i dalje puže, protestira, provocira, ... a vi nemate izbora.
Lovite ga po stanu. Objašnjavate da je crtić prošao. Da će narasti od spavanja.
Tako ni ja.
Nisam poslušna.
Mada sam svjesna da je crtić prošao.
Već odavno.
Samo to
Osjećam se uzvišeno.
Nestvarno.
K'o u snu.
Samo to.
Vidim snagu.
Strepnju neku.
I odlučnost.
Samo to.
Želim da potraje.
Da bude tako kako je.
Da se ne mijenja.
Samo to.
Znam da sam sretna.
Da sjajim.
Kažu mi tako.
Samo to.
Htjela sam to podijeliti s vama.
Da i vi osjetite isto.
Da pogledate oko sebe.
Samo to.
Jer male su stvari one koje znače.
Ali ih ne vidimo svaki dan.
Naviknemo se.
Zašto to?
Svi volimo legende, pa evo jedne...
Bila jednom jedna Iskra.
Lijepa. Stasita.
Ali previše maštovita.
Odveć razuzdana.
Čovjek je želio stati na nju i ugasiti mogućnost da postane plamen.
Jer to bi moglo izazvati požare strahovitih razmjera.
Moglo bi spaliti sve što je volio.
I šumu,
I rijeku.
I more.
I oblak.
I pticu.
Ali,
ako bi stao na nju, nikada više ne bi mogao osjetiti njezinu ljepotu.
Mudar je Čovjek. Pa se dosjetio nečeg. Stavio ju je u teglu. [Znam da se ta tvrdnja kosi s fizikom, ali neka.]
I probušio rupe da ima zraka.
Nek živi. Ali zauvijek u zatočeništvu.
Ne može više paliti sve oko njega. Ne može mu opustošiti svijet.
Legenda kaže da Iskru više nitko poslije nije vidio.
Nitko zapravo i ne zna živi li još ili se ugasila.
Ali postoje opravdane sumnje da Čovjek i dalje uživa u njenom zanosu.
Iako Iskra ni sama nije više sigurna postoji li.
Ni ja ne znam.
Znam samo legendu.
Priča o pijetlu ili Kako mi je frizura promijenila život
Zvoni mi mobitel. Tiho, manje tiho, pa sve glasnije.
Moj frizer nikako ne može na miru dovršiti frizuru. Nije dobro ispitivati granice nečije strpljivosti.
Pa se bojim da će postati nervozan, pa mi ošišati previše i tako za kaznu imat ću čuperak manje.
Zato ga odlučih malo pohvaliti.
Rekoh mu da otkad mi je promijenio imidž, promijenio mi je život. Sada imam novu frizuru za koju me svi pitaju tko mi ju je napravio. Pitaju, pa makar i preko mobitela.
Skužio je moju šalu, pa se, dakako, bacio pod stol. I valjao se od smijeha 13 i pol minuta.
Onda sam odlučila da se više neću šaliti nego ću biti ozbiljna.
Pa mu rekoh da su me šišali svi po malo, na isti princip, ali nikad nije tako dobro kako kad mi njegove ruke prođu kroz kosu. Mislim, riječ je o nijansama, ali ipak... Nakon toga, moj dragi frizer je zapjevao: Princip je isti, sve su ostalo nijanse...
Bacio me ne pod stol nego na razmišljanje o životnim, dakle ne samo modnim nijansama.
Pa se i ja prisjetih priče o pijetlu. I zaključih da je život zapravo sazdan od nijansi. Kojima gradimo nove i odbacujemo stare principe.
Vaša Cyber je sada almost plavuša.
Jer ne ide to tako brzo.
Za tako drastične promjene, treba nekoliko nijansi.
Al princip je isti.
Kakav je vaš stav?
Neki ih mijenjaju ko čarape.
Neki ih nemaju uopće.
Nečiji su prečvrsti.
Nečiji poput pudinga.
Prvi su neodlučni.
Drugi neupućeni.
Treći tvrdoglavi,
a četvrti labilni.
Htjela bih biti upućena i imati stav.
Ni prečvrst, ni premekan.
Savitljiv, elastičan, prilagodljiv. Ali ipak ne lako promjenjiv.
A vi?
Sve moje točke
Točka je tvorevina bez dijelova i dimenzija.
A nas je sazdala.
Mi smo negdje između
točaka kretanja
točke polaska,
točke rastanka,
točke sastanka.
Sa svoje točke gledišta razmatramo prijelomne točke.
Tangenta.
Pravac koji dodiruje neku krivulju opet u nekoj točki.
Točka je to u kojoj si oni nešto znače.
No, kao što znamo, bitna je za cijelu matematiku.
Tako su i neke naše točke bitne za cjelokupan život.
Možemo naše točke stavljati na I.
Često kažemo da je tamo stavljamo. Doslovno da, mada preneseno nešto rjeđe.
Možete sa mnom stvari dovesti na mrtvu točku ako nemamo iste dodirne točke.
Možete biti nečija svijetla točka.
Sigurno imate nekoliko takvih točaka, a ponekad vidite jednu, ponekad drugu.
Dok vidite barem jednu, znajte da vam nije loše.
Niste sami.
Vaša je svijetla točka tu.
Možete imati i slabu točku.
Prepoznajte je.
Jer ova je točka najmanje poželjna.
Ne dajte da postane ponor u kojem će nestati sve vaše svijetle točkice.
11.11.2004. u 13:35 | 15 Komentara | Print | # | ^
Koliko sam (p)ostala povodljiva
Dogodi li vam se ponekad da izgovorite nešto, i tada shvatite da to nisu vaše riječi?
Možda ste željeli reći istu stvar, ali ne na taj način. Ne tim stilom. Ne tim tonom.
Nekoć mi nije bilo važno progovaram li svojim načinom ili se čuje moja prijateljica iz klupe.
No danas sam ponosna na ono što sam postala.
Volim svoj način.
Mada ne mogu pobjeći od vaših.
Želim ih učiti, želim ih pokupiti, želim ih kopirati.
Ali selektivno, samo one najbolje.
I svjesno ih usvajati.
Smatram da od svakog čovjeka imam što naučiti.
Bilo kako se treba, bilo kako se ne bi trebalo ophoditi.
Ili razmišljati.
Ili govoriti.
I sada, iako mislim da dosta toga naučih, znam da puno toga još ne znam.
Vjerojatno puno toga nikada ni neću saznati.
Pa si neću zamjeriti činjenicu da uz postojeće, od nedavno imam još jednu osobu kao uzor.
Vrijednu.
S visokim kriterijima.
A vi?
Koliko ste povodljivi?
I kako birate svoje uzore?
Tko ima vaše ključeve?
Kome vjerujete?
Imate li povjerenja?
I biste li ga imali i nakon što vas bezobrazno iznevjere?
Jedna naša blogerica ostala je bez svoga bloga jer je nekome vjerovala.
Ključić moga bloga ima dvoje ljudi koji bi mi mogli isto tako promijeniti šifre i izbrisati sve postove, ali ja znam da te osobe to nikada ne bi učinile. Ja vjerujem. Imam povjerenja. Čast mi ga je pokloniti.
Srećom, činjenica da su joj svi postovi obrisani, nije obeshrabrila našu Black Lady pa je ona otvorila novi blog. Svi smo je prepoznali. Jer smo je upoznali. Stil, način i riječ govori o čovjeku više nego nam se čini.
I može nam netko obrisati postove. Ali ne može uništiti veze koje je čovjek sagradio. Ne može uništiti snagu. Ali može ojačati prkos.
No, ipak cijela situacija me potaknula na razmišljanje kako bih se ja osjećala.
I bih li opet vjerovala.
Bih li kome opet povjerila ključić Mog virtualnog ogledala?
Iako sam više nego što je to potrebno sklona nepovjerenju: Bih.
Ljudima treba vjerovati.
Osim onima koji su nas iznevjerili.
09.11.2004. u 06:54 | 21 Komentara | Print | # | ^
Dan kad sam iznenadila samu sebe
Uštipnula me danas zima za nos.
A ja mislila da je moj nos otporan na takve stvari, a kad ono...
I tako sa zimom na nosu, razmišljala sam.
Odlučila sam ne sjesti na tramvaj, što se jutros pokazalo dobrom odlukom, jer bih sada i ja možda bila u Traumatološkoj.
Shvatila sam da se uopće ne poznajem.
Ne znam kako funkcioniram i da sam u stanju sama sebe jako iznenaditi. Nije sada važno u kojem smislu, pozitivnom ili negativnom, ali ne poznajem se onoliko koliko sam mislila da se poznajem.
Naučila sam da su mi najteži kompromisi sa samom sobom. Kao da sam sebi najveći protivnik, najveći izazivač. Pobijediti sebe, meni je najveći izazov. I najteža bitka.
Ne zamjerite mi što to ističem, ali meni moj svijet počinje od mene same. Iako bez drugih ljudi ne bi bilo toga mog svijeta, ali ipak, sve mi počinje od mene. U ovom konkretnom slučaju - od moga nosa. Da sam stavila vuneni šal preko njega, ne bih osjetila miris kasne jeseni koja se bori sa zimom, propustila bih nešto, izgubila, ali - taj bi mi taj trenutak bilo ljepše, bolje, ugodnije.
Ipak sam odlučila pustiti zimi nek me štipa, zbog omjera onoga što bih izgubila i omjera onoga što bih dobila. No i dalje ne znam, je li kriva temperatura ili je kriv vjetar. No, sada to više nije važno.
Važno je da znam da se uvijek mogu nekako iznenaditi, pa makar to bila i tako trivijalna stvar poput zime koja mi je uštipnula nos.
No, nešto sam i naučila: Da nije nosa, ne bi bilo ni osjećaja zime na njemu.
Pojedete li ikad sve kolačiće?
Ne znam što vi smatrate preljubom.
Ne znam ni ja gdje je točno granica, mada ju mogu nekako naslutiti.
Je li preljub kad vam imponira nečija pažnja na koju uzvraćate također pažnjom i kad možda osjetite da ste s nekim na trenutak nekako spojeni, ali platonski i da tu osobu poznajte oduvijek? Jeste li tada već prevarili osobu s kojom ste u braku ili vezi sličnoj njemu? Ili prijevara počinje kad odlučite to sviđanje pretvoriti u neku fizičku ljubav? Meni je druga neodvojiva od prve, mada prva može egzistirati bez druge. A onda nestati.
Nekim ljudima je prijevara onaj prvi uzbudljivi osjećaj koji traje kratko a javlja se na početku nekog zanimljivog poznanstva, a seks je samo seks i to nije prijevara. To je samo užitak. To je nagon.
Onda se sjetim da smo zapravo prirodno poligamni a ne monogamni kako nas je društvo ukalupilo. Civiliziralo. No, nekako mi se čini da nas baš ta kontrola nagona čini različitima od ostalih pripadnika životinjskoga roda. Ta, nismo biljke. Dakle, sve je u glavi. S moga stajališta gledano: i ljubav je stvar izbora. A izbor nas čini ljudima. Stvar je odluke dokle ćete ići i kako ste daleko zacrtali granicu. Ako ju zacrtate predaleko, pazite! Možda nećete moći stati na njoj, nego ćete koraknuti korak dalje i onda će vam biti žao.
Moje su granice stroge, iako bi mogle biti i strožije.
Dopuštam si neke stvari.
Razmjenu komplimenata. Pogled ispod obrva.
Ali zato ne žudim za ostalim nedopuštenim stvarima.
Svaki dan jedan mali kolačić, pa nećete doći nikad u napast pojesti u jednom danu dvije Schwarzwald torte.
07.11.2004. u 02:18 | 14 Komentara | Print | # | ^
I blogeri na forumskom partiju
Naravno da taj veliki događaj vitrualne zajednice naših prostora, nije mogao završiti a ni početi bez blogera.
A svi smo manje više imali i to opravdanje da zapravo piskaramo tu i tamo na podforumu blog.hr, iako smo toliko cool i almost cool da nam opravdanja zapravo i ne trebaju.
Upoznala sam Celeste i Fotoa, simpatičnog i nasmijanog Prokletoga, a Unemployed je bio romantično raspoložen 
i to do te mjere da bih se kladila da je silno želio naći neku slobodnu blogericu koja bi se dala iskoristiti, a dalje - šta bude - bude.
BigMamma je plesala bez prestanka i smijala se najglasnije i najzaraznije
, a Desiree joj je u svemu držala stranu
.
Upoznala sam napokon i Sadistica, koji se dakako, sjećao događaja iz Preradoviće, a sada je furao fotić i pokušavao zabilježiti svaki eksplicitniji detalj partyja. 
Debela Krava je moje najveće iznenađenje večeri, ali vam neću reći ništa da ne pokvarim vama oduševljenje vaše večeri. Došla je i slatka Usagi i Darius koji je pod rukom cijelo vrijeme vodio Annie De Meni.
Annie je lijepa, zgodna, slatka, plava; [baš ko na slici] i nije samo Dario bio vidno oduševljen njome, te se brzo vraćao sa svojih pohoda do šanka kako bi rastjerao moguću konkurenciju.
Upoznah i Pticu koja je s BigMammom potvrdila činjenicu da se jesu srele onu večer u kinu. Cyberin najveći grijeh večeri bio je nekoliko dimova cigarete 
, no ako znate da dim nije povukla već šest godina, onda razumijete kako je bila šokirana sama sobom.
Započeli smo okupljanjem u Kralju Krešimiru i nismo fermali Marina Tironija ni 2 posto jer smo osjećali da su veće, blogerske zvijezde oko nas. Kojima smo, jasno bili posve zaokupljeni.
U Tvornicu ne stigosmo baš prvi, of kors. Čekali smo da se malo popuni prostor, mada se nismo ipak nadali tolikoj gužvi. Garderoba je koštala dvije kune, ali kako su dečki bili jako simpa, zaradili su još tri, barem na mome smeđem kaputiću. Pivce je bilo besplatno ako imaš flajer ali s nekim potpisom, a inače 10 kuna.
Kad zasviraše Bambi Molestersi
, nastala je gužva veća nego što podnosi moja razmažena granica tolerancije. Pa je postalo vruće. Pa sam htjela da napravimo striptiz, no odustali smo kad smo vidjeli Sadistica kako se sprema cijelu stvar dokumentirati.
Drugi dio koncerta nije mi bio toliko dobar kao prvi, pa sam se već oko ponoći poželjala pokupiti doma. No, nisam, nego sam uz asistenciju Desiree proganjala BigMammu 
po Tvornici i smišljala teme za nove postove.
U dva je tek zvala muža da dođe po nju, a Desiree i ja smo se uvalile u taksi koji nas je sigurno doveo doma oko pola 3. Tako da još nisam stigla odmoriti. Super ste ekipa, i iako mi je bilo na kraju previše glazbe, dima, seksa, alkohola i celzijevih stupnjeva. Ipak sam ja jedna udana blogerica koja ne pamti kad se naspavala.
I ne pamti kad je toliko plesala.
No, sve u svemu, bilo je izvrsno i dolazim opet. Vrlo rado.
Pa vas, unatoč dimu i buci, znoju i gužvi pitam: Znate li kad će četvrti party?
Bilo kuda, podočnjak svuda
Čini mi se da sam zaboravila kako spavati.
Ili me proganjaju noćne more, ili previše uživam u lijepim snovima pa nemam vremena za odmor.
Ili imam previše drugih zanimljivih nesanjalačkih aktivnosti da bih mogla spavati.
Dragog kojeg jedva čekam dugo grliti. I ispričati mu sva događanja i najsvježije zanimljivosti.
5 epizoda neodgledanih Zvjezdanih.
Nekoliko poslovnih projekata koje me i brinu i vesele.
Intrenet ekipu koja mi nedostaje ako nisam s njom barem koji sat svake večeri.
Nevirtualnu ekipu s kojom bih bančila svake noći.
Hrpu dobrih naslova i to ne samo iz biblioteke Večenjeg lista.
Fotke na kojima moram retuširati crvene oči kako bih ih izradila.
Imam stotinu stvari koje me čekaju, pa ne mogu spavati.
A ne mogu ni u svemu tome posve uživati kad sam ovako pospana.
Bez brige, i dalje vam se smješkam.
Ali s podočnjacima.
Moja srećka
Nije mi ni kiša pokvarila srijedu.
Mada je Zagreb plakao skupa s njom, a ljudi su bili nekako sivi.
Smatram da je kiša samo dobar izgovor.
Ali ne i razlog za tmurnu oluju u glavi.
Kao što je i razgovor o vremenu dobar ako nemate što drugo reći.
No, ja vam imam reći puno toga.
Male su mi stvari danas osunčale dan.
I jedno iščekivanje koje mi daje sve više poleta.
Ali, neću poletjeti previsoko.
Pad s velike visine može boljeti, pa ću radije samo malo lebdjeti, tik iznad tla.
Popila sam danas previše kava. No, nema veze. Ispijala sam ih s pravim ljudima.
A jedno prijateljstvo koje sam mislila da je umrlo, pokazalo se da je snažnije no ikada. I još mi jednom potvrdilo kolika je snaga iskrenosti i razgovaranja. I kolika je mudrost u puštanju dojmova da se slegnu, da ljutitost prođe. Tada ostaju samo osjećaji i moć koja je sazdana u njima. Osjećam da smo oboje danas dobili našu važnu bitku. Osjećam da se sada poznajemo još bolje. I zbog toga sam večeras sretna.
Sretna sam i zbog onih koje dijele sa mnom ono maloprije spomenuto očekivanje.
Čekam, kao rezultate lota.
Napeto mi je, ali ako i ne bude rezultata, neću biti tužna.
Uplatit ću prvom prilikom novi listić.
Sretna sam zbog svega što si kažemo.
Ali sam još sretnija i zbog onoga što prešutimo.
U ključnom trenutku.
Naučila sam nešto danas.
Kiša ne može pokvariti dan ako popijete kavu s pravim ljudima.
Kako sam se dala upecati
Pod dojmom divne priče o Nemi kojeg je tražio tata preplivavajući ocean, pišem jutros ovaj post.
Osjećam se ko riba. Ali ne izgubljena. Nego upecana. Mreža-Svih-Mreža posve me opkolila i postala moje prirodno stanište.
I sada čeznu za mnom moji dragi nevirtualni ljudi, ko što je za Nemom čeznuo njegov tata. A ne dopiru do mene. Ni do Neme nije tata, sve do kraja crtića.
Pitam se: Gdje je konac moga filma koji vrtim svaki dan od početka?
Jutra započinjem čitanjem komentara na svoj najnoviji post. Pa linkam na vaše blogove i komentiram vaše storije. Već tu provedem u vašem društvu barem pola sata. Nakon toga, odlazim na forum i tu započinje pravo ispijanje virtualnih kava koje se zna protegnuti, ovisno o vremenu koje imam na raspolaganju, i na više od dva sata. Provjeravam poštu, poslovnu, osobnu, blogersku. Pišem, brišem, šokiram se, plačem, smijem se i uzdišem. Ovisno o sadržajima. I pošiljateljima.
Tako mi prođe prijepodne kad sam u okrilju svoga doma,
a da na večer samo ponavljam isti postupak, ne bi stvar trajala tako dugo, no ja još prikljucim i na ICQ. Razgovori obično traju do dugo u noć, pa kad krenem na spavanje, dragi obično zna da će uskoro svanuće.
Moja navika da se dam upecati, započela je relativno naivno i relativno nedavno s forumima.
Pa sam otkrila blog misleći da je to vrhunac moje internetske potražnje.
No, onda su se blogeri i forumaši počeli javljati s nekim I seek you idejama, a ja koja sam imala čak i neke predrasude prema tome programčiću, danas se ni ne bacam u Mrežu ako ne uključim tu malu napast.
Količina sati na Mreži sve je veća.
Količina sati izvan Mreže sve je manja.
Najstresniji dan u mjesecu je onaj kad se u sandučiću nađe račun za iskorištene mogućnosti koje moderna tehnologija nudi.
Nemo je znao da crtić ima kraj, ali ja ne znam u kojem sam ja filmu i koliko će trajati.
Mogla bih odlučiti, ali nisam još spremna za apstinencijske krize.
Kada će se ova ovisnica vratiti prirodnome tempu života i u Mrežu se bacati tek tu i tamo?
Hoću li uistinu morati na skidanje s ovoga?
Svaki tjedan po sat manje.
No, ja bih bila sretna da je barem svaki tjedan isto, a ne sat više.
Toj Mreži-Svih-Mreža.
Kako joj se vi odupirete?
02.11.2004. u 05:44 | 30 Komentara | Print | # | ^
Moj bliski susret s duhovima
Svugdje postoje neki duhovi.
Pa tako i u virtualnim odajama.
Otiđoh tako danas, navođena Googleom, na on - line trgovine i kliknuh naivno na link trgovine Hamma centra, što vi nikako nemojte učiniti, jer će vam se otvoriti gomila jeftine pornografije koja će vas koštati toga da će vam u vašeg dragog silikonskog ljubimca ući duh zvan spyware. To mi se na mome komjutoru ne bi dogodilo, jer je moj stručnjak za viruse i razne virtualne beštije, instalirao potrebne zidove, antibiotike i blokatore... Ali, na kompu na kojem danas bijah, te zaštite nije bilo.
No, ako dakle učinite ovo što sam ja danas učinila, ovaj nemilosrdni duh postavit će na vaš homepage ono što se njemu svidi, a ne ono što ste vi napisali. 
Vaš antivrusni program podivljalo će prebrojavati i viruse; a vašem preznojavanju, ne zbog seksi fotki, nego zbog spywarea -
neće biti kraja.
