Dogodi li vam se ponekad da izgovorite nešto, i tada shvatite da to nisu vaše riječi?
Možda ste željeli reći istu stvar, ali ne na taj način. Ne tim stilom. Ne tim tonom.
Nekoć mi nije bilo važno progovaram li svojim načinom ili se čuje moja prijateljica iz klupe.
No danas sam ponosna na ono što sam postala.
Volim svoj način.
Mada ne mogu pobjeći od vaših.
Želim ih učiti, želim ih pokupiti, želim ih kopirati.
Ali selektivno, samo one najbolje.
I svjesno ih usvajati.
Smatram da od svakog čovjeka imam što naučiti.
Bilo kako se treba, bilo kako se ne bi trebalo ophoditi.
Ili razmišljati.
Ili govoriti.
I sada, iako mislim da dosta toga naučih, znam da puno toga još ne znam.
Vjerojatno puno toga nikada ni neću saznati.
Pa si neću zamjeriti činjenicu da uz postojeće, od nedavno imam još jednu osobu kao uzor.
Vrijednu.
S visokim kriterijima.
A vi?
Koliko ste povodljivi?
I kako birate svoje uzore?
Post je objavljen 10.11.2004. u 08:57 sati.