Uštipnula me danas zima za nos.
A ja mislila da je moj nos otporan na takve stvari, a kad ono...
I tako sa zimom na nosu, razmišljala sam.
Odlučila sam ne sjesti na tramvaj, što se jutros pokazalo dobrom odlukom, jer bih sada i ja možda bila u Traumatološkoj.
Shvatila sam da se uopće ne poznajem.
Ne znam kako funkcioniram i da sam u stanju sama sebe jako iznenaditi. Nije sada važno u kojem smislu, pozitivnom ili negativnom, ali ne poznajem se onoliko koliko sam mislila da se poznajem.
Naučila sam da su mi najteži kompromisi sa samom sobom. Kao da sam sebi najveći protivnik, najveći izazivač. Pobijediti sebe, meni je najveći izazov. I najteža bitka.
Ne zamjerite mi što to ističem, ali meni moj svijet počinje od mene same. Iako bez drugih ljudi ne bi bilo toga mog svijeta, ali ipak, sve mi počinje od mene. U ovom konkretnom slučaju - od moga nosa. Da sam stavila vuneni šal preko njega, ne bih osjetila miris kasne jeseni koja se bori sa zimom, propustila bih nešto, izgubila, ali - taj bi mi taj trenutak bilo ljepše, bolje, ugodnije.
Ipak sam odlučila pustiti zimi nek me štipa, zbog omjera onoga što bih izgubila i omjera onoga što bih dobila. No i dalje ne znam, je li kriva temperatura ili je kriv vjetar. No, sada to više nije važno.
Važno je da znam da se uvijek mogu nekako iznenaditi, pa makar to bila i tako trivijalna stvar poput zime koja mi je uštipnula nos.
No, nešto sam i naučila: Da nije nosa, ne bi bilo ni osjećaja zime na njemu.
Post je objavljen 08.11.2004. u 14:02 sati.