Nikada ti nisam rekla, da se ne ljutim zbog naših nerazumijevanja.
Da ne pamtim naše svađe kao ljutnju nego kao ljubav. Tvoju želju da budem bolja, sretnija i pametnija.
Nisi računao da sam tvdoglavost ipak naslijedila od tebe. Nisi vidio koliko smo si slični. I da ono što te ljuti kod mene, mene živcira kod tebe.
Odrasla sam sada, tata.
Napokon te razumijem.
Znam zašto nisi plakao kad sam ja plakala.
A zašto si zasuzio na Zgodnu ženu.
Čvrst si k´o stijena. Ali ipak romatik. Nepopravljivi.
Time si i osvojio mamu.
Time je i držiš uz sebe svih ovih godina.
Znam što si želio kad si mi zabranio izlaske svake subote do zore,
ili kako si se osjećao kad si vidio da sam utekla kroz prozor.
Znam koliko si strahovao i koliko si strepio devedesetih, kad nisam bila s tobom, kad su nas mogli razdvojiti nepovratno.
Hvala ti što si mi rekao da sam na sigurnom, i da mi ne može ništa ni atomska bomba.
Vjerovala sam ti.
I nisam strahovala.
Igrala sam se u skloništu bezbrižno sa svojim lutkama. Nisam shvaćala ozbiljno opasnost. I ona je meni bila igra.
Danas znam da mi nisi rekao istinu. Mogli smo svi umrijeti u trenu. I mama, i braco i ja. Zato ti hvala što si mi dao najbolje moguće djetinjstvo koje sam mogla imati.
Što si mi kupio nove levisice 501 kad sam imala 12 godina. To su, znaš, bile važne levisice. Morala sam se nekome svidjeti. Eh, da si znao... Jesam mu se svidjela.
Pamtim naša ustajanja ranom zorom i odlaske na pecanje. Kako si mi govorio da pecanje baš smiruje. Mene je zabavljalo.
No, unatoč tim ranim ustajanjima, tvoja je kćer bila i ostala spavalica.
Ne voli zore ni jutra, ali samo zato jer počinju rano.
Pamtim puno toga, ne bi stalo u jedan post.
Bila bih i ja sretnija da smo se više družili.
I da sam ti više puta rekla koliko te volim.
I koliko si dobar tata.
Bila bih spokojnija da sam ti se ispričala za svoje nepravde, nestašluke i laži.
Ovaj post samo je početak pokušaja ispravke te pogreške.
Sretan ti rođendan.
Post je objavljen 19.11.2004. u 15:24 sati.