Bila jednom jedna Iskra.
Lijepa. Stasita.
Ali previše maštovita.
Odveć razuzdana.
Čovjek je želio stati na nju i ugasiti mogućnost da postane plamen.
Jer to bi moglo izazvati požare strahovitih razmjera.
Moglo bi spaliti sve što je volio.
I šumu,
I rijeku.
I more.
I oblak.
I pticu.
Ali,
ako bi stao na nju, nikada više ne bi mogao osjetiti njezinu ljepotu.
Mudar je Čovjek. Pa se dosjetio nečeg. Stavio ju je u teglu. [Znam da se ta tvrdnja kosi s fizikom, ali neka.]
I probušio rupe da ima zraka.
Nek živi. Ali zauvijek u zatočeništvu.
Ne može više paliti sve oko njega. Ne može mu opustošiti svijet.
Legenda kaže da Iskru više nitko poslije nije vidio.
Nitko zapravo i ne zna živi li još ili se ugasila.
Ali postoje opravdane sumnje da Čovjek i dalje uživa u njenom zanosu.
Iako Iskra ni sama nije više sigurna postoji li.
Ni ja ne znam.
Znam samo legendu.
Post je objavljen 14.11.2004. u 19:00 sati.