Nikada nisu ispravni glasovi koji o meni kruže.
Ali već sam odavno shvatila da na to ne mogu utjecati. Ili pričaju predobre stvari o meni ili mi nalaze mane kojih nemam. A moje su vrline samo meni znane. Mane nešto manje. Njih sam, na žalost, nešto manje svjesna.
Shvatila sam, dok sam bila predmetom jednog smiješnog i neobičnog ogovaranja, da mi je više važno što ja sama o sebi mislim. Moja savjest, koja me vodi. Ona mi kaže jesam li pogriješila ili nisam. Lagala bih kad bih rekla da ponekad nemam putra na glavi. Možda i češće nego sam obično spremna priznati. Pa se pravim da me se to ne tiče. Tražim opravdanja. I sad ću se pokušati opravdati konstatacijom da je sve to ljudski. Iako je istina da je to razlog, a opravdanja zapravo nema.
Klonim se trača ko vrag tamjana. Ali svejedno ponekad pokleknem iskušenju. Priznajem to i sad se sramim. I zaključujem jedno, iako mi nije bilo ugodno u prvom trenutku što su moje kolegice širile laži o meni; sada me to zabavlja. I više mi se sviđa biti predmetom trača nego njegova širiteljica.
Što sam sretnija u svome životu, manje se bavim tuđim.
Što imam više samopouzdanja, više dobra vidim u drugima.
Što sam svjesnija sebe, manje mi je stalo što drugi o meni govore.
Pa makar me i hvalili na sva zvona.
Stalo mi je, priznajem, što neki, ali rijetki ljudi misle, oni s kojima se međusobno moderiram. Stalo mi je do mišljenja prijatelja. Jer i sama o njima mislim najbolje što o čovjeku kao nesavršenom biću možeš misliti. S vrlinama i manama.
Za cijeli ostali svijet ostajem ravnodušna.
Ne, moram se ispraviti.
Cijeli ostali svijet me zabavlja.
I laska mi pridavanjem pozornosti mojoj osobnosti.
Iako - nikada nisu ispravni glasovi koji o meni kruže.
A ni o vama.
Post je objavljen 29.11.2004. u 16:11 sati.