Htjela sam danas pisati u više navrata, ali uvijek me spriječila jedna od od ovih stvari:
1. nije mi se htio otvoriti blog - editor
2. odjednom je bila neka gužva na poslu i sve se moralo hitno prekidati
3. zvonio je telefon
4. kompjutor se smrznuo...
U nadi da ću ovaj put uspjeti dovršiti barem jednu misao, pozdravljam vas, blogeski svijete!
Toliko me šokirala ali i rastužila vijest o našoj Sunčici, da odustajem od svojih filozofsko - misaonih tema večeras i ostavljam ih neka ishlape u zaborav.
To je naprosto skandalozno.
Nepravedno.
Ispod svake razine.
Taj ravnatelj ne zna da je danas svaki iole informatički pismen čovjek medij za sebe, i da može istinu vrlo lako reći cijelom svijetu. I to mu ne može nitko zabraniti. Barem se svi furaju na to da živimo u nekoj demokraciji. A čim kažeš što misliš, na ti otkaz.
Nije žena ništa lagala, nije klevetala, nije poticala na mržnju, rasizam, osvetu... Samo je željela djeci omogućiti bolje uvjete. Djeci. A svima nam je kao najviše baš do djece stalo. Licemjerno...
Ok, razumijem da je čovjek bio ljut što se o njegovoj školi javno govori, ali to nije razlog za otkaz.
To je samo dobar povod za popravljanje instalacija i uvjeta u kojima se radi.
Svaka se istina sazna. Ona je poput rupe na hlačama - što je više skrivaš, to se bolje vidi. pa, zakrpaj tu rupu, čovječe!
Sandra, ovaj post posvećujem tebi i znaj da imaš svu moju podršku i nadam se da će na koncu pravda biti zadovoljena.
Znamo da je spora ali dostižna.
Ponovo ćeš ti predavati svojoj djeci. Ali u boljim i ljudskijim uvjetima.
I to baš zahvaljujući tebi, tvojoj hrabrosti, izravnosti, iskrenosti.