Pjesma je to na koja moga oca i dan danas dovede do ruba suza.
Sjeti se on svoga pape, moga dide.
Mene žešće dirne Dedićeva "Dida moj", a njega Runjićeva "Oprosti mi pape".
No, večeras i mene dodiruje Runjićeva pjesma.
Moj je pape još tu, no i on bi mogao, kao i Runjić - uskoro otić. Ništa nije sigurno. Ništa nije 100 posto.
Tako smo rijetko skupa. Tako mu rijetko kažem da ga volim. Baš me nazvao večeras i pitao: "Kćeri, zašto se čujemo tako rijetko? Znaš li da mi fališ?"
Istodobno sa svih radijskih frenkevencija čujem Runjićeve stihove.
I znam da će njegove pjesme živjeti u meni i dalje iako ga više nema.
Znam da će s njegovim stihovima stasati i nove generacije i da ću se uz njegove stihove opet sjetiti onih koje volim a više nisu tu.
Znam da će me njegove pjesme opominjati da izrazim ljubav svojim voljenima dok još jesu ovdje.
Već će sutra možda biti kasno.
Ne zamjerite mi malo tuge večeras.
Prečesto u zadnje vrijeme posjećujem sprovode.
Prečesto ljudi umiru.
Volim te, tata.
Znam da si i ti svoga tatu volio.
I ja sam ga voljela.
Ali mu to nisam stigla reći dovoljno puta prije nego je zauvijek otišao.
Post je objavljen 27.10.2004. u 19:15 sati.