Ni ne tražeći, nađoh jednu svoju fotografiju iz vremena kad se i nisam samoj sebi posebno sviđala. I sad, gledam se u ogledalo, pa u sliku; pa opet u ogledalo, pa u sliku - i zaključujem - bila sam u pravu.
Možda mi je lice bilo mlađahnije, no nisam ga znala nositi kako treba, frizura mi nije pristajala, ni boja ni dužina... A tek stil odijevanja. Totalno sam se šokirala.
Možda bi bilo pregrubo reći da nisam imala stila,
i možda bi umišljeno bilo tvrditi da ga danas imam.
No, u najmanju ruku, mogu barem reći da se nadam da ga danas imam nešto više nego onda.
No, pogledam li sliku nekoliko mjeseci stariju, već mi se više dopada.
Iz vremena je kad upoznah svoga dragoga. Isijavala je neka ljubav iz mene.
Pa mi nije jasna faza koja je prethodila.
Postajemo li uistinu s vremenom sve ljepši i imamo li s godinama uistinu više stila?
Ili, samo prestajemo biti opterećeni nekim stvarima i postajemo sve zadovoljniji sobom?
Shvaćamo li da se možemo mijenjati pa onda tome pristupamo bez previše promišljanja?
Ako je tako, veselim se godinama koje dolaze.
Novim frizurama koje su isprobati.
Novim stilovima koje ću isfurati.
I onda ću, nadam se, opet zaključiti, da nam godine malo oduzimaju, ali više dodavaju. Ali ne samo bore od smijanja.
Post je objavljen 25.10.2004. u 17:01 sati.