Krešimir Mišak sinoć svojim studijskim gostima, u emisiji HRT-a na Rubu znanosti reče: "Nisam pojma imao da je oko nas takva gužva." Zapravo, duhovi postoje - ali su na frekvencijama na kojima mi nismo. Zato ih ne viđamo, osim što katkad osjećamo njihovu prisutnost.
Ili ih viđamo, ako imamo posebne sposobnosti.
A oni, duhovi, nas viđaju svaki dan i pokušavaju komunicirati s nama.
Nije li to jezivo? I nije li to nepošteno, da oni nas gledaju, a mi o njima tek nagađamo?
Onda, pak s druge strane, nadam se da tako jest.
I da su svi oni koji su otišli, a nisam htjela da odu - tu negdje, pored mene i gledaju me dok vam ovo pišem, i vode me kad ne znam kamo bih.
I znanost je danas u neku ruku dokazala postojanje duhova, prelaska te naše nematerijelne duše u druge dimenzije koje mi sa svojih ograničenih tri, ne možemo razumjeti.
S druge su pak strane, mnogi neznanstvenici osjetili vibracije s tih drugih frekvencija... No ja sad više ne znam jesu li to frekvencije ili dimenzije...
Koliko sam jučer kategorično odbacivala mogućnost da se duhovi slobodno prešetavaju mojom sobom i žive u mome svijetu; toliko danas odbacujem tu skepsu i nekako - dopuštam mogućnost našega suživota, pa makar oni bili u poziciji u kojoj gledaju mene; a ja u toj da ne vidim njih.
No, zato sada osjećam jezu.
Osjećam da mi se strah od onog što ne poznajem zavlači pod kožu i da mi nije svejedno što mi oko ponoći u mrkloj noći škripe vrata od kuhinje.
A sve ono što ne poznajemo, toga se bojimo.
I onog što ne razumijemo.
Pa makar to bilo i škripanje netom podmazanih vrata.
Post je objavljen 21.10.2004. u 00:12 sati.