Budi samostalan, čvrst i dugovječan.
Ko ovaj hrast na slici. To ti želim.
Odolijevaj svim vremenskim nepogodama.
Uzmi si taman koliko treba kiše i taman koliko treba sunca.
No, znaš, ništa se bitno u ponedjeljak neće promijeniti.
Nećeš postati samostalniji.
Ni pametniji.
Ni sretniji.
Samo će godine protjecati brže.
Uspjesi će biti sve normalnija stvar. Jer se očekuju.
Neuspjesi sve veća frustracija. Jer za njih se više neće imati vremena.
Život će te trošiti brže nego do sada.
Bora će biti više.
Kose sve manje.
Nećeš završiti ni fakultet a već ćeš imati 23 ili 24 svjećice na torti.
Ili će tvoje dječačke brige zamijeniti neke očinske.
Kao što si se prestao igrati u pijesku i s radošću otkrivao ljepote noćnih izlazaka,
tako ćeš s radošću otkrivati kolika je ljepota mira i spavanja.
No, ipak, lijepo je osjećati makar privid samostalnost.
Iako ona prava dolazi tek kad uistinu uzmeš svoj kruh u ruke i počneš živjeti pod svojim krovom.
Do tada, dijete si.
No, lijepo je biti mali.
Ako imaš priliku, budi još dijete.
Bezbrižno se baci u taj pješčanik.
Možda je to posljednja prilika prije nego ugasiš osamnaestu svjećicu.
I ne daj da dijete u tebi ikada posve odraste.
Voli te seka.
Post je objavljen 09.10.2004. u 09:35 sati.