Lucija je postala vještica.
A bila je sicilijanska djevica iz Sirakuze, zaštitnica vida, slijepih, ratara, lađara, staklara, krojača, pisara, vratara i kovača. Na njen blagdan, 13. prosinca, u mome kraju osim što zasadimo pšenicu vjerujući da boja i sočnost njezinih vlati najavljuju kakva će biti žetva iduće godine, izdubimo i bundevu u koju stavimo svijeću, jer je simbol te svetice i svjetlo.
Odjednom, posljednjih godina, bundevu smo počeli dubiti 30. listopada, kako bi osvjetlili Noć vještica, premda tu bundevu djeca u mome kraju i dan danas zovu Lucijom. Ali, ne znaju zašto.
Slave nekakvu Noć vještica i to im je zabavno i lijepo, a zaboravljaju na ženu sa Sicilije iz trećega stoljeća.
Što je još gore, puštamo američke običaje na velika vrata i kličemo im jer su tuđi. Svi se, tobože, protivimo mekdonalizaciji i amerikanizaciji svega i svačega. No, to je neizbježan trend u nekim slučajevima. No, čemu gušiti naše trendove u korist tuđih?
Ne razumijem kako se moglo dogoditi da zaboravimo naše drevne običaje, običaje naših djedova i baka? Njihovi budući naraštaji neće znati tko je bila Lucija. Mislit će da je to neka vještica. No, to je samo loš prijevod riječi "Halloween" koja zapravo znači Predvečerje svih svetih.
Tako svoje svete pretvorismo u vještice, pa više ne znam jel mi gore to ili činjenica da smo Luciju premjestili u krivi mjesec i dali joj novo značenje.
Tko zna, kad prođe još jedno desetljeće, možda ćemo Zeki graditi gnijezdo od slame u kolovozu i nećemo se sjećati da je bio uskrsni. Samo zato jer su nam drugi rekli da je tako bolje?! Nisu oni krivi. Mi smo. Jer ih slušamo.
Ne znam za vas, veselite li se noći vještica?
Meni je to noć kao i svaka druga.
Luciju ću osvijetliti tek u prosincu.
Post je objavljen 31.10.2004. u 00:56 sati.