četvrtak

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.

Dobriša Cesarić

U početku bijaše reč. Jedna, pa dve, pa tisuću, pa milion. Nikad iste, večno u bekstvu, večno ploveći, u prostoru i vremenu menjala se časomično među nama.
Voleli smo reči. Obožavali smo reči. Danas bežimo od njih. A sve pravo u čoveku su reči.
Obožavali smo reči. Neki više. Nekima je poslužila kao izgovor. Obojali su jeretike. Trkom reči su uspevale da pobede vreme…a nisu uspele strah. Borićemo se protiv straha.
I opet ništa ne razumemo…izim da volimo neke reči više od drugih…da uvek nosimo fleke jereze. Zaboravi.

od osmog do jedanajstog treceg je dorf, festivaldokumentarnogrockfilma. bit ce u petak o obojenom programu film ja bi to. no no no iva moras reci STOP dokumentarcima i STOP filmovima i DA! filipu latinoviczu i DA! derivatima benzena. ja bi da svi vi slusate obojeni program, a nitko nece. a najbolje je. i nabavite mi album Verujem ti jer smo isti. ima pjesma koja se zove Pa da:D (Istrosene cipele oprostaj su trazile izmoreni koraci besciljno su lutali rastimani glasovi horove su izdali narativni putevi krajeve su videli postavljena pitanja dolaze nam osmesi unistena rasveta spektar se prosetao harmonija pokreta brutalna su trazenja ekonomske propasti plafoni su plakali izlozena nepravda laskave su titule pozitiv se razvio atraktivnog izgleda opusteni tonovi moralni su porazi kovrdzavi srafovi jalove su kasike zarobljeni frizider mozgovi su dvolicni raskvasena stolica standardi su pevali uvazene gospoce bogato su prosile vertikalna primanja praznina je nestala vredne ruke kratak dan on je uvek radostan telefonski pozivi prisutne su ljubavi isceceni sokovi ruke su se pruzile podeljeni pokloni lavovi su sabrali vrata se otvorila publika je tapsala)
Treba ići van, plesati i grliti se, to je tako. I poslije doći k meni na štrudlu, evo ispekla se sad. I šta ću. Učiti kemiju i jesti to. Odlično zaista odista.
Uglavnom, bio je zagrebdox, pametna i divna stvar i onda se probudi sc i mi smo bili tamo i bilo nam je lijepo i trčali smo da ne zakasnimo svaki dan i nismo gledali filmove pobjednike.
trebali smo ići na izlet, ljudi ljudi ljudi. prilično je potrebito to bilo.
Hoću nekog da mu sastavim popis najboljih knjiga, muzike i filmova.
Jadna sam, nisam gledala Doru. Piiih. Treba markirat pripreme!

Stranac je bio deo prostora, a nije znao zašto sve to, zašto oko njega stoje zvijezde. Znao je Stranac stvarati zvijezde po volji svojoj i hirovima, mogao ih brisati hukom. Mogao je, ali Stranac nije razumio, i nije mogao preći tu granicu. Ništa nije imalo smisao, sve je bilo pod tim Uslovom. Smisao.
Smisao nije bio bilo što, ili možda jest…Stranac je okretao ideje i mogućnosti, skakao i smatrao. Nije uspijevao.
Na kraju svega nije postojala granica, samo nešto drugo. Tačka. Crna tačka. Jedna i strana. Strana Strancu. Stranac je tražio u tački. Možda u tački postoji nešto više od tačke? Možda u svemu leži put…možda…
Osjećao je tačku, njenu crninu i ispraznost…osjećao je i prodirao i sve što je našao bile su tačke. Tačke, jedna za drugom, sve manje i sve jasnije, sve određenije, sve čvršće i konačnije. Je li to značilo da je tačka je samo tačka, ili gomila istih? Je li?
Osjećao je nešto nalik očaju, nešto prokleto, nešto kao konačnost Besmisla. Ali nije znao što ga čeka, nije znao…
Tačka u tački iz tačke…najednom jedna tačka nije bila crna, odnosno samo crna. Imala je plijen. Nešto konkretno, nešto određeno fizički. Sadržaj nečeg fizičkog. Tačka polako je lebdila prema objektu, a Stranac je posmatrao. Tačka je odlučila da obuhvati i objekt, Nju – objekt u okviru, tako bespomoćan i krhak. Objekt slab na Vrijeme. Crna tačka bila je kao izaslanik Vremena, odlučila je da Ona nestaje. Tačka je posegnula…
Ona je odbila. Stavila je mali zasun na vrata svoje duše. Zasun zvan volja i želja. Postanak se dogodio. Ne želim i pružam sebe nekamo drugamo. Stani tačko! Tačka je stala. Tačka je izgubila. Tačka je dala Strancu odgovor. Odgovor u Njoj. Odgovor u Postanku. Ona je Smisao. Tko si ti? Ja sam Oni, nisam jedina, mnogi od nas čekaju u meni da pronađu put…Smisao je dobivao oblik, ili barem ideju. Oni su bili sami i odupreli su se. Koliki su pali…i kolike je Stranac mogao spasiti, a ovima pomoć nije trebala. Smisao. Postanak. Njihov Postanak kao rođenje. Postanak.
Stranac ih je posmatrao. Kroz vječnost. Čekao ih i pazio, na neki način. Čekao da dođu, da se oslobode vremena i potraže svoj novi smisao. Sve što imaju je komadić vremena, tako su snažni. Njihov smisao ja vidim, ali ne osjećam, zbilja ne osjećam Vrijeme. Oni da i oni doista jesu smisao

Gotovo je frustrirajuće što je puno bitnije kako koja glumica ili pjevačica izgleda nego kako obavlja svoj posao. Zar je to tako bitno?! Zbilja se nadam da nije!
:) I znam da bih trebao, ali nikad neću shvatiti kako netko može jesti čevape, kebab ili slično kada vidi kako se radi na ulici :) Čevapi su čevapi, ali dođe mi da postanem vegetarijanac.

Da iskonova djevojka uljepša stranicu:

Je li grijeh 'uzgojiti' duuuuugu kosu,a ne ošišati je? :D

Je li grijeh imati priliku i ne iskoristiti je?

Biti deseti,a znati da je falilo malo sreće ILI znanja da budeš deveti (i prođeš dalje). Malo,jako malo. I kako si to oprostiti? Naravno,nije kraj svijeta,proći će me (nas) ta tuga,ali kad znaš da je falilo taaaako malo,a toliko smo se trudili.
I sad me najviše strah da će se to priljepiti za mene. Znam,paranoična sam,ali ja imam osjećaj da ću sad uvijek biti prva ispod crte.

Osim na prijemnom. :D Jer oko toga svi rade,po meni,preveliku galamu i mislim da uopće nije tako težak,da ne može biti. Pa,ono,znam ljude koji su se upisali i nemaju tri ruke, s ovog su planeta!
Al glavno da se ja svake subote dovučem do one odvratne škole i slušam tri tete kako mi predaju redom: filozofiju, povijest i hrvatski. E,hrvatski... Žena me oduševljava. Kaže ona nadobudno: 'Ja sam vam pripremila kratki pregled književnosti!' I super. Dva sata,dva školska sata,mi smo obrađivali KRATKI pregled književnosti Grčke! Do Rima smo došli!
I,da,žena je alergična na prašinu,smeta joj kreda! Ja ću onda na veterinu! :D

I slavit ćemo rođendan I,S,N i ja skupa! To se jučer odlučilo. I bit će disco-trash rođendan s ama baš NITI JEDNOM cajkom. NIti jednom. Al,ono,ništa,nula. Ni spike: 'A daj,to je s maturalca,daj samo dio...',neće proći! Ništa! Ja na svoj 18. rođendan ne želim čuti to,oprostite,ali smeće. Jer su mi se zgadile u subotu i to nije muzika. K'o želi to slušati,ne mora doći ili neka si snimi na mobitel i zaključa se u wc (sa zvučnom izolacijom) i pušta si to (zafaljujem kolegici I. na ideji). Nema više pokoravanja masi,i njenom (užasnom) ukusu. A-a. Ne na mom rođendanu!

A koliko je to uopće bitno raditi ono što voliš? Možeš li raditi nešto cijeli život,a željeti raditi nešto drugo,ali za što nemaš hrabrosti? Može li se tako živjeti?

I jeli smo jučer I i ja sladoled. I kad smo ga pojele,zaključile da nam nije dosta. I da mi onu kanticu cijelu. I da smo na Braču. I da je ljeto. I da poslije idemo na plažu. Ili na Bol. :D Ljeeeeeeeeeeeto!

Proljeće.

Kolegijalnost...
To je jedna jako zanimljiva riječ koju ljudi u zadnje vrijeme sve češće koriste,a da i sami neznaju što to zapravo znači.U situacijama kad čovjeku nešto nije po volji,najjednostavnije mu je reč za tog nekog:“Kak je on NEKOLEGIJALAN“ (barem u našem razredu) .Zabrinjava me ta napetost koja vlada u razredu,više nitko ne misli na nikoga,jedni po drugima pljujemo...strašno...
Ta solidarnost,druželjubivost,drugarstvo je sve manje prisutno među nama.Neznam,možda se varam,al ono...Ubija me to kad se ljudi preseravaju i pričaju nešto iza čega ne stoje.Upravo me to smeta kod te riječi KOLEGIJALNOST.Svi se pozivaju na to,a nitko ne stoji iza toga.
Glupo

Vozim se autobusom i tramvajem, gledam police u dućanu, vidim ljude na stanici. Cijelo vrijeme okružen sam ljudima. Zamišljao sam da sam stranac: Mislim da bi se dobro osjećao u našoj zemlji. Nekako imam predodžbu da se drugdje nema vremena za šetnju, da ljudi ulicom ne hodaju 's noge na nogu' i da ne možeš osjetiti gušt kada sjediš i čekaš i ne gledaš na sat jer nije bitno koje je vrijeme jer ti imaš vremena... To je super! :) Baš sam bio sretan zato. I vidio sam neke stare žene kako pričaju u tramvaju i danas me nije naživcirala gužva nego sam bio sretan jer cijene svakojake gluposti, samo riječ! (tko je što napravio :) tračevi, ali je bio lijep dan pa je bilo više smiješno nego iritantno)

.
.
.
.
.
Jel netko zna što je s Cvjetnim?

dfhhadg ioydjhojadip xfioateiosd druhssdbhdrm rurhjkldfui dfhhajkb sipssuo hususguuo husuiaaer uiuoagugugu uoshutbsb uigsughuothuoathsuhthm ushthshuzu oashiorhoshethase uoarhshthj siodhthaserzo


xdhkguihsdrhu suotarltuioseji sduhguot
kxdufghksh

kyjfjkghydhrogž
uysduiorhgioahi

yjkhdrjhxjdfhgjkxch xdukghxuklfhghdio cuofhgioyshe uhrhgio tuhroauriw sripn hwpeitjsi hshis siodioshj sdigjidhg oljugiojfgo
xchjhjjk
cjkhbjchbjhcbhcjv


cvjknbjcnjvbnjn ixdfhidj dklhjljh dijhdjh cjihjjghjfghjg igjhlgnk diggjhklvgh cfilhjipgjhigj cilhjlgjhklgjh ghiojljhlcghkl ljljgh jkljklkllj
lgfjlfgklgfkhj
fklghjklfjhklgfhljgfhjgfhjgfjhgfjlgfjhklghkjfghjsdfaša ćčšćplčk aćsdčasćčspt ćlsdćsdlčgkr alčkrčsdfčs ylkdfčskgfč sročtkgčdkg drčkglčdkhlčghk lčdkhlčkghlčghk



clfjdf. iohsuiozhstioziotijz siojtziosiotjzio!!!! jklxdjghlj?! klstrgjerj kydfjgko.



Dobar ovij tehniku.
U afrikašž ja vracit te se.

Wutusatu iz pleme zuluzulu


Evo vam i slikanjuca:

zasto oh zasto su mi samo jedne maskare bile ove godine na vratima? pred vratima. ispred vrata. pred pragom. zasto zasto zasto.

oprostite postovana nacijo ali blog mi je ovaj ruznjikav stoga se idem druzit s biologija knjigom jer je sarenija!

cvjetni trže voljen si.

NATJEČAJ

Objavljujemo natječaj za NATPIS na našem blogu u box 4.

Uvjeti natječaja:
1. i jedino: osmisliti najbolji, smješniji, brutalniji, originalniji, gluplji komentar za Box 4...

Natpise slati u neograničenim količinama i dužinama, s najmanje 2 (dva) slova na komentare ispod ovog posta.

Nagrada Bananko ili tortica (po izboru pobjednika) i objava natpisa na mjesec dana u Box 4.

Na natječaj se ne smiju prijaviti članovii žirija, ali mogu njihovi bližnji, bili oni živi ili mrtvi.

Žiri oni koji pišu blog.
U njihovo ime i bez njihovog znanja,
Sjena

Vratio se svome malom crnom moleskine blokiću. Zapravo, jednom od tri. Nalazile su se tu malene kreacije poznate samo njegovoj glavi, neke stranice bile su ispunjene crtežima postojećih zgrada, zatim ljudi, pa savršeno simplistički nacrtani ljudi, pa ekspresivni ljudi, pa slomljene čaše, šalice, kafići, lubanje, trulež, smrt, suze, radost, a neke stranice su samo objašnjavale, raznjašavale svijet njemu. Posljednje su bile i najljepše; samo crta, obična linija koja toćno, na točnom, na pravom mjestu odvaja komadić papira na dva dijela, komadić povezan sa mnogim komadićima, i svaki na točno pravom mjestu podijeljen. U nekim trenucima vidio sam ga kako mahnito trči prema nekoj tržnici koju nikad nije vidio da bi nacrtao, skicirao, dva poteza, da bi sam sebi objasnio.

Vratio se svome malom crnom blokiću, moleskine blokiću, zapravo, jednom od tri. Pogledao je na sat koji je odavno stao, stao sa kretanjem, da bi uživao u njemu, ne znajući, ni ne pomišljajući na to koliko je sati. Samo jedan mali potez olovke, preobrazbe trodimenzionalnog svijeta u dvodimenzionalnu misao. To je bio taj sat. To je bilo i toga sata. To je bilo uvijek. Gledao je ljude, doista ih uočavao, svak njihov nedostatak i svaku vrlinu, fizičku, ali nije ih vidio. Vidio je kroz njih. To je bio taj sat. Hermetički zatvoren prikaz samoga sebe. Gledao ga je, bio je lijep. Ne kao neka djevojka, nije bio prepun pogrešaka.

Previše je ornamenata, i ja ih vidim, ali on ih Vidi. Previše, svijet je nepromišljen pa to sakriva nepotrebnim stepenicama, nepotrebnim vratima koja često vode nikuda i niotkuda, valovima, prozorima, ukrasima, staklima, oblicima, prolazima, nepotrebnim rapidografima ili pagi-grafima, nepotrebnim linijama koje glorificiraju zgrade kao umjetnost a ne kao konstrukciju. Prevelika je fascinacija pjesmama gdje se konstantno ponavljaju isti ornamenti, a glazba kao takva može biti i pozadinska. Fascinacija realističnim crtežom ili slikom od koje se ne naježiš, ukrašena sjenama i pozadinama, ukrašena uredom u kojem visi. Ljudi vole ukras, ali ne prihvaćaju misao.

Vjerojatno svako Vrijeme traži svoj izričaj, renesansa je kopirala i dodavala promjene, historicisti nisu uspjeli, hiperrealisti ne uspjevaju, moderna je kratko trajala, neki stripovi su ukrašeni, ali značajni su često kratki, promišljeni i jednostavni.

On je pak, crtajući u svoj blokić, moleskine, naime, jedan od tri, slušao glazbu, ali ne kao pozadinsku, naprezao sebe stvarima koje ne razumije u introvertiranoj glazbi bez riječi, svakako jedinoj glazbi, jer riječi za njega nisu glazba, to je neki drugi element, gledao konstrukcije zgrada, a ne zgrade, pokušavao naslikati savršen autoportret; autoportret koji ne pokazuje glavu, tijelo, ruke, kosu, oči ili bilo koji nama vidljivi dio tijela, osobe, uostalom crtati se može naučiti, ali kada naučiš vidiš da tako nešto konstantno vidiš, pa pokušavaš nešto novo vidjeti. On je htio napraviti i razumjeti sebe, pokušavao, pokušava...

Počinjem pisati ovaj post po drugi put. Danas ujutro sam ga već napisala i objavila i-nema ga. Jednostavno nema. To mi se dogodilo već po drugi put.
I gledala sam u petak tu genijalnu Malu Miss Amerike. Po drugi put. I umirala od smijeha,a da nisam baš ziher zašto. Po drugi put. ('Film nije baš tolko smiješan,ali je genijalan!' 'Da,Lucija,ti se smiješ na fakat sve!' Ajde,dobro. )

A buraz mi je dobio 5 iz matematike. Po prvi put! A ja sam ga učila. Tj.,bdjela nad njim. Ali doslovno. On sve to zna,ali mu treba anđeo čuvar valjda,u liku mene,da stoji nad njim i govori mu: 'To ti je krivo. To ti je dobro.'

I kaj ćemo biti za maškare? Ja sam za barbike. Da mogu biti prirodna bar na jedan dan. Pokazati svoju pravu stranu. Vi ne kužite,ali ja zapravo cijelo vrijeme glumim:kao natjecanja,ovo ono,matematička gimnazija, volim čitati, intelektualna elita i to,a u biti kad dođem doma i uđem u svoju rozu sobu,uzmem ružičastu olovku i sastavim popis za sutra: šoping,šoping,i još malo šopinga.A onda obučem roza minicu i ružičastu uzmem torbicu i idem se naći s Kenom!

Poruke,želje i pozdravi:
Iva,napij se,krajnje je vrijeme!
Tamara,dobit ćeš mousse. Jednom.
Rusan,fala na izletu.
Alen,ja bih samo htjela znati trebaju li se meni pare dati? Za izlet ili/i maturalnu večer još daleku,daj mi naputak,smjernicu neku!
Ines,sretna si. Ostani tako.
Ante,glup si,zašto puštaš ako pitaš-gdje je tu LOGIKA???
K,nazovi me.
Tibor,može sutra u isto vrijeme na istom mjestu? Dobro,ne u isto vrijeme...
Marta,poslah ti slike kako i obećah. Smij se!
Zvjezdice ove na blogu,ostanite. (u prijevodu: ti, debilu koji to mijenjaš,nemoj više. Jer će biti problema. )

Iva,napij se.

Izlet izlet izlet izlet izlet!
Jako mi se ide. Užasno jako. Odlično jako. Jako. Da:)
Bit će nam super, jelda?
Još uvijek me progoni činjenica da nisam bila na Marta-Cota rođendanu i stvarno mi treba neka veselica:D

E odite svi gledat Malu miss Amerike! Svi! Jer je najbolja. I smiješna jako jako jako.

Meni se ne da učiiiiiiit. Neću. Dosadno je. I ne treba mi. I bezveze je. jadno. socijalno. siroto. ima toliko boljih stvari za radit. šetat gradom, čitat lijepe knjige, pit kave, plesat, zavalit se u kinu u one fine stolce, peći kolače, radit muss, igrat pictionary, spavat,putovat i tako:) ne bi mi dosadilo. sto posto. biologija mi je spržila i sasušila mozak. nakon ovog "100 posto" nasrnule mi asocijacije poput 100 kromosomskih jedinica i 100 morgana :( jao. bok!

Evo mene ponovo. Isprika moja za nepisanje zadnji put. Naime, totalno sam zaboravio. Bile pripreme, rodendan i ode dan. Ah... I najboljima se događa! :-)

sad mi se ne da ništa pisati jer sam malo dulje vrijeme proveo radeći jednu prezentaciju, pa... javite se da vam to pošeljam, to je zapravo za vas... :-)

Peace!
Sjena

+malo kasnije dodajem:

Bilo mi je bezveze samo ovak se javit, pa ću rađe pisati neke gluposti nego ostaviti prazno. Naim, gluposti, jer, što ja pametno mogu reći? Depra hvata ljude u zadnje vrijeme, stalno nekog tješim na MSN-u, al... Ne smeta... Sam nek se jadaju ljudi, trebat ću i ja kad tad... Maturalna nam 26.6.. Koštalo bu 600kn po trenutnoj procjeni. Sve u svemu, ne bude iznad toga, ako se nešto katastrofalno ne desi... :-) Vjerojatno manje ili toliko točno. Znači, cirka, oko, otprilike 600kn. Da, tako vam je to... Oni koji prigovaraju, nek se jave meni... :-)

Živite u miru!
Sjena

Snovi su nešto tako divno!U njima je sve tako jednostavno i lijepo...naravno,ako sanjaš nešto lijepo. A ako i sanjaš nešto ružno,nije li predivan filing kad se ujutro probudiš i shvatiš da je sve to,što si u snu proživio samo plod tvoje mašte?!Onako;otvoriš oči i skužiš:“Huh,sve je to bio samo san...“ U snovima možeš izmišljat i kreirat bezbroj najraznovrsnijih svjetova,pojava i bića!Sve stvari posložiš onako kako bi htio/la da se ostvare.
Vozač kamiona!!To je tako zakon zanimanje.Sto puta kad sam bila loše raspoložena ili kad nisam htjela razmišljat o stvarima koje su mi se desile taj dan,legla sam u krevet i rekla sama sebi:“Želim vozit kamion!“(i to ne bilo koji ,nego coca-cola kamion),okrenula sam se na drugu stranu i u trenu sam postala vozač.Prešla sam hrpetinu kilometara,a kad mi je cesta dojadila otišla sam u birc i pročitala novine.Na putu sam upoznala nove i zanimljive ljude koji su stopirali,a ja sam ih odlučila povesti.Doduše,kak se po prirodi bojim svega i svačega,nadala sam se da me neće oteti,opljačkati ili nešto treće..Dosad mi se još takvo nešto nije dogodilo...:)
Bezbroj puta sam razmišljala zašto se gotovo nikad nemože dogoditi da ti je dan lijep,al onako-baš liiiijeeep?!!Uvijek se desi bar jedna mala sitnica koja sve upropasti.Kako je predivno kad ti je dan uzbudljiv,ispunjen sa svim i svačim i kad na kraju dana možeš reći:“to je to“.Al vjerojatno život ne bi bio zanimljiv da nemoraš za nečim strepit;a u tim situacijama ti je nada najbolji prijatelj jer uvijek,usprkos svemu,očekuješ da će sve završiti baš onako kako treba.Tako i ovako smo mi ljudi po prirodi takvi da uvijek tražimo više i još više i nikad nismo zadovoljni s onim što imamo. Zato postoje snovi,da ti se desi sve što god poželiš;bilo moguće ili nemoguće,stvarno ili nestvarno,dobro ili manje dobro...
Trenutno jedina stvar koju bi htjela je da u ponedjeljak raska dođe na sat (baš me briga, nadrkana ili nenadrkana) i kaže da nema informajija,iz bilo kojeg razloga-nevažno,samo da je nema... Naprosto ne želim da mi mama u ponedjeljak sazna za današnju fiziki i jučerašnju filozofiju!Ipak mi se još živi...To je jedina stvar za koju trenutno NE ŽELIM da se dogodi u SNU, nego da bude stvarna! Jel tražim previše???

Polagani koraci odzvanjaju gradom poraženih. U budnoj noći iščekivanja čak i sitna reč utjehe onomu najbližemu znači višak. Čekanje. Koraci su jednolični, imaju izgled noći, tako jednaki, tako jednostavni, tako uporni, tako nezaustavljivi. Hoće li sve doći kraju? U ovoj noći svi su maleni, svima je žao, mnogi se ne usude nadati. Koraci su jedva čujni a svi ih čuju, polako prilaze, jačaju obuzimaju i onda polako nestaju. Ulica za ulicom je pročišćena, svatko je osjetio sjenu kojoj se najmanje nadao. Svatko je osjetio ono gorko, ono porazno, ono neopisivo i prokleto. A tko je opstao? On će znati, on uvek znade, zato je došao, da vidi tko može. Toliki sad su prazni, ne mogu dalje, i nisu mogli. On ih je razotkrio. On je stvorio korake. Korake će čuti svi. Jednom. Kao mladi, zreli ili stari…ili na vratima bogova, na ulazu ili izlazu. Nema iznimke. A čuje li on korake? Čuje…čuje, ali ne želite da znadete kakve. Njegovi koraci ga posjećuju kroz vječnost kojoj je poklonjen…odmor mu je dao svirepi poljubac i ostavio ga je. Njegovi koraci nemaju kraja, nemaju vrhunac ni dno…oni su sve opasniji i sve gori. A kad se preda ostaće praznina. Kada poželi da se odmori umrijeće svet. Došao je cilju, dva kratka udarca u vrata, tiha i sveobuhvatna. Tko je iza vrata, koga je odabrao da vidi. Ni sam ne zna…nitko ne zna. Neka dva oka više neće da se odmore, kao što ni on neće. Nikad. Blago onima kojima će vrata izlaska biti vrata ulaska. Blago onima kojima će bogovi poklopiti oči.

Jedan fazni pomak dalje našao se njegov alter ego, možda i alter superego (davno je prerastao id). Nekakav spoj Bismarcka, Goeringa, Kanta i pariških kabaret zvijezdi sa Montmartrea. Prva kabaret predstava je u poznatom "le chat noir" klubu izvedena još krajem 19stog vijeka. Tada je i živjela njegova druga ličnost. Nije imala mira i nije to prihvaćala. Fazni pomaci su uvjetovali krv, organe, rascjepane živce i žile. On je vidio savršenstvo kakvi su jedino još maniristi mogli uočiti. Bilo je to lijepo. Sada ipak prihvaćamo...

Uuuuuu,novi kul dizajn. Tko je to napravio,pitam se pitam? U biti,nije uopće bitno tko ga je napravio,nego tko je pohvalio, ohrabrio,oduševio se finalnim,pardon konačnim rezultatom. Khm,khm.

Ova je škola je mnogo veoma vrlo čudna. Ja sam bila bolesna tjedan dana i pripremila se na neko nadoknađivanje,pisanje testova koje nisam pisala i sad-ništa. Nije da se žalim,ali maaaalo mi je čudno. Davno je moj brat zaključio da 'ta moja škola nije nikakva škola, mi samo sve odgađamo'!

Meni se putuje,jel i vama? Bolesno mi se putuje. Volim onaj osjećaj kad sjedneš u auto, glazba svira,gledaš kroz prozor i ne radiš ništa,samo čekaš onaj poznati miris mora. I znaš da će biti dobro,znaš da će biti super,samo ne znaš kako će se sve to ostvariti,ali znaš da hoće. I vidiš već u glavi kombinacije koje ćeš obući (ako si Ines M. ),a one se sastoje od maksimalno tri stvari,a ne od kaputa,šala, hulahopki, čizama... I badići.. I ono izležavanje na suncu,samo izležavanje,ništa drugo. Dobro,možda malo,malo tračanja ili povjeravanja ili naprosto brbljanja. I sladoledi, kupovi,kokteli; pučke zabave sa starcima i djecom na kojima se razbacaš k'o lud... I znaš da će tamo biti crvena buba i ludi Splićani i...,ali dobro,to su neke sasvim osobne uspomene. I znaš da će ti biti žao kad budeš odlazio. Od svih godišnjih doba,meni je najgore: kraj ljeta.

Bojim se da nikad neću raditi ono što želim. Bojim se da ću uvijek tražiti nešto drugo,da se ni u čemu neću pronaći. Jer mi se sviđa raditi toliko različitih stvari,a niti jedna potpuno.
I bojim se da ću izgubiti prijatelje. Da ću postati samo jedna stara čangrizava baba,kojoj uopće neće do toga biti stalo,kao ni do neke šale,zabave.

Bojim se da ću se prestati oduševljavati. To me stvarno najviše plaši.

nos i obraz danas mi se ne osjecaju dobro.
i srce i dusa jer nisam bila na rodjendanu:(
i ja bi vidjela slike, a nikako.
i ja bi hodala cestom i razgovarale se sa ljudima uzivo, ne preko telefona, ne preko msna, ne preko icekvea,ne preko mobilne stanice.
ja bi da sam zdrava.
a u spolniud.

izvolte me utjesit i rec da cu ozdravit. hvala i bok.
iva.
cota sretan rodjendan!
p.s. nadam se da vam se svidja dizajn. jer onda imate oko za lijepo i puno ukusa:D:D

Za početak onih pet stvari koje mi je glupo tu pisat,al dobro...
P.S.Napisala bi ih već prošli petak,al mi internet nije funkcionirao!
1.)Nikad nije bila u zanosnom saloonu
2.)U osnovnoj je išla na balet,a košarku je rasturala :) (recimo to tako)
3.)Prvi put se napila u prvom srednje
4.)voli kaktuse, sve vrste drveća,ukratko-voli cvijeće; i svakakve stvarčice od tog isto drveta,
počevši od pepeljara,pa do teglica,čak i nakit...
5.)Misli da je rasist jer ne voli cigane (Rome); zapravo nije da ih tolko ne voli kolko ih se
boji...
I da...mrzi bicikliste,jer su nespretni i nepažljivi (naravno ne svi,al većina)

Ema??? Nadam se da ona još nije bila i da me neće ubit,jer njoj dajem zadatak da napravi isto ovo...Dakle,slijedeća je E M A ! ! !

KUĆNI LJUBIMCI
Te 'male' slatke životinjice...Od kućnih ljubimaca imam ribice (i to tri),ako se to uopće podrazumjeva pod pojmom kućni ljubimac!?Nije da se brinem za njih,da nema buraza već bi one odavno crkle...tužno znam...Al to je zato što bi ja htjela nešto dlakavo,pametno i umiljato, kao npr. PAS.Psi su vjerojatno najinteligentnije pripitomljene životinje,i kao takve su vrlo pogodne za učenje.'Psi su životinje čopora koje su spremne prihvatit čovjeka i učiti od njega.' Oni su zahvalno društvo,ali i za sebe zahtijevaju mnogo pažnje. A uostalom-pas je čovjekov najbolji prijatelj.

I za kraj moram prokomentirat rukomet!Nemrem vjerovat,da ćemo na kraju najvjerojatnije bit peti i to sa 9 pobjeda i jednim porazom..Užas.To je sigurno zato što nije uveo Loserta u četvrtfinalu!!!:) Istina je da je ko rupa na golu,al bar je zgooodan!!

...ima više religija?
...ima više rasa?
...se ne trpe?

Zašto svi nismo jedno?

Bili smo umjetnici. Tada. Umjetnici. Sjedili smo, daleko od stvarnosti, postavljajući si pitanja egzistencije, i podjednakom voljom postavljali kamenje, cvijeće, lišće, ribe, fotone, sijene da bi ih nacrtali, naslikali što smo brže i točnije mogli, dinamično, da bi ih opjevali i zatim skladali. Bili smo Umjetnici. Sjedili smo ispod gradskog topa, moj prijatelj s kojim sam mnogo puta stvarao nepotrebne nemire, poigravao se sa zakonom, a kasnije i komentirao arhitekturu, pripremao se za likovnu akademiju, a ja za sebe. Grič naime. Nije bilo pametno tamo sjediti u podne. Bilo je vruće. U hladu hladnije, a na bloku otisak za otiskom. Boemično. Dosadno i zabavno.

Koji put smo znali i sjesti ispred džamije, u stvari Džamije, čekajući završetak jutarnje smjene škole u Križanićevoj. U tom su trenutku do te Meštrovićeve zgrade bez minareta došli mnogi mladi ljudi koje bi lijepo ili manje lijepo zamolili da ih portretiramo. Vježbali smo. Bili smo Umjetnici. Nismo mogli definirati sebe ni pojam umjetnosti. Glupost, nije to bila umjetnost, nismo ni mi bili umjetnost ni umjetnici. Bili smo sinkope. Čekali smo da nam vrijeme oduzme još jednu cigaretu, da dim mutira još jednu stanicu. Možda ona i postane rocknroll zvijezda. Nitko drugi.

Istovremeno, neki Gotovac ležao je na Trgu, onom Trgu. Pavarotti je bespokretno pjevao u svojem tamnom osvjetljenju.... Bila je to Umjetnost. Sad je to sve kolotečina, ponavljanje, zarobljenost. Dosada, blogovi sa "plagijatorskom" umjetnošću, neoriginalnost, dosada, dosada, do sada.

A vjerojatno i ovo sranje koje me sad uhvatilo,kad mi najmanje treba... Grlo me boli, zaštopan mi je nos,imam temperaturu, glava mi puca,pijem već 256. čaj-ukratko:bolesna sam. I ako mi je netko od ljudi koji su bili kod Tamare u nedjelju to prenio,zatući ću ga. Tj.,neću,nemam snage,poslat ću mu nekog da to učini umjesto mene.
(Ok,sad sam si izmjerila temperaturu i imam 37.3,a prije 10 minuta sam imala 36.9,a prije još deset 37.5,a prije toga 36.7. A ujutro 39.2... Pa sad nek' netko kaže da mi toplomjer ne valja! )
A stvarno mi ne treba sad da se razbolim, trebala sam jucer (ups,danas ) ići s tatom na premijeru neke opere,danas (zapravo,sutra ) imam test iz talijanskog i to bih htjela pisati jer mi se ne da poslije,a u srijedu pišemo biologiju i ako pišem ispravak,ne mogu više dobiti 5 iz usmenog,što znači da moram to odgovarati,što znači da ću se rasplakati.Sad. Odmah.
A najgore od svega mi je kaj se osjećam bolesnom,to mrzim. Baš sam si onako jadna,nikakva, ništa mi se ne da...


Ajme,emisija o Portugalu! Koju ja nisam vidjela! Zašto? Zašto? Zašto? Zato kaj sam bila kod tate u uredu, slagala neke papire, u komp upisivala obrasce neke i tak. Bezveze. I ako vas zanima, jedinice (tramvaji) idu ovim redom: Konzum, Tifon, Corny, pa Gloria,PBZ, Sony Erricson pa T-com i onda opet ispočetka Konzum... Eto,to sam naučila. Jes. Super.


Idem piti čaj.

P.S.Nadam se da naša zamjena za EU ne čita ovo,jer mislim da bi se ubila od sreće. E,neće ići,mala, ja ću ozdraviti!

P.P.S. I fakat mislim,Alen,da nikad nisam imala 17 komentara. 17!!! Pa tog bih se valjda sjećala.

Danas je ponedjeljak, ali obzirom da pišem nedjeljama, odlučila sam da je danas nedjelja :D Može!
Ajme ajme, danas tri sata samo.
Jučer sam prije spavanja čitala Ericha Fromma: Umijeće ljubavi. To čudo moram komentirati za etiku :D To je Ante čitao kad je bio mlad mlad mlad. 'Je li ljubav umjeće?', 'Teorija ljubavi', 'Ljubav u praksi', to su otprilike podnaslovi:D Nema sumnje da ću naučiti svašta svašta svašta!
Jooj, veselim se subotiii:D Super!
Bilo je sad o Portugalu na Nultom satu, skoro sam se rasplakala od divote. Ozbiljno. Lagano sam se tresla i tako. I pričali su studenti na portugalskom. I ja ga hoću znat i pričat i ići u Lisabon. Ajme, prekrasno prekrasno najbolje!
Ajme da. Najvažniji događaj tjedna. Pripreme. Tamara i ja smo duboko istraumatizirane količinom povijesti koju smo morale čut i zapisat. No okej, ja sam optimistična. Kaže T. da su im sendviči u kantini bolji od mijočanskih.
Ja bi išla na neki izlet. I u H&M. I da se šetamo nekim gradom, slikamo slikamo slikamo smijemo pijemo kave na granicama jedemo sendviče pjevamo pijemo grlimo se. AJMO!
I da plešemo i vodimo dubokoumne razgovore i imamo fotosešene u lijepoj smiješnoj odjeći šarenoj i tako svašta pomalo. Trezan trezan trezan da pjevamo :D
Ko će s menom? (Bok, Alenko :D )

Da ipak ne uskratim svoje vjerne čitatelje (valjda troje ljudi), moram nadoknaditi ono brzo (ne)pisanje posta, pa, eto, pišem naknadno. Neka se ne čude oni koji ne znaju što je pisalo prije ovog teksta. To sam, naime, obrisao. Pisat ću dakle o onome što mi padne na pamet, što naravno nije neuobičajeno za mene, al nek to ipak najavim. Izrazito gađenje šaljem onima koji su lijepo izmislili ovo free pripreme, a dali, da, trošenje vremena nekima beskorisno. I objašnjam po stoti put ljudima ovdje, sada na pismeno. Kontrola leta je na prometnom fakultetu ili vam Fakultetu prometnih znanosti s kraticom mu cijenjenom FPZ. I nije lagano upasti i nemamo isti prijemni na koji ide neki čovo za telekomunikacije. Uostalom, treba nam i engleski uz fiziku i matematiku, i to dosta engleskog. I zato mi je odvratno sve ovo, jer nas nitko ništa ne pita. Cijenjeni PMF se dijeli i na matematiku i na fiziku i ne geo ovo ono. A tko nas, jel, prosta riječ. No, dobro, platit ću si ja pripreme, kad nas pojedince zanemaruju. Da, znam, FER na prvo mjesto... Isprika moja! A i škola me više nekad živcira. Kažu svi mi lijepo kao ovo kak sam si dobar sa svima, predsjednik i tak to... Ma baš! Četvrtak popodne sam prove tipkajući zamolbe ove, primjedbe one... Velike stupove, nogomet na tjelesno, loša natjecanja, mi bi slikanje! Ajde dobro, napokon se sve to normalno reklo na Vijeću, a ne okolo pa mene peru da "im" peticija na stol došla. Ma, neću o tim sranjima!

.. pauza..

Step up, dobar sound svira, nema depre. A kad smo kod depre: Nemoj bit u depri! (ona na koju se odnosi, al neću imenovati, znat će sama)! Ne! Ne! Ne! Ajmo dalje... Čudim se kakva sranja pišem. Ništa pametno, ništa glupo, ništa poučno, ništa smiješno... Ah... Sorry kaj nemam inspiracije ponekad... Mislim, imam ja i sad, al ne bih baš o svemu tu, jel... Mislim, mogu, ali... Hm... Da...

.. pauza druga.. (pokušaj stvaranja normalne teme)

Kad sam bio mlad... Nikad nisam nikoga trebao... A zaljubljivanje je bilo samo zabava... Ali tog više nema... Kako živim... Razmišljam o svojim prijateljima... A kad ih nazovem... Nikoga nema... Sam sa sobom... Ne želim da tako bude... Sam sa sobom... Sam sa sobom... Nesiguran... Daleko od ostalih... Ne želim da bude tako...



.. pauza treća.. (micanje od depre)

Pokušaj micanja valjda... Ali, ja nisam u depri... Nemam razloga biti... To je valjda zbog drugih koje tješim svako malo... Ali nije bed, samo vi nastavite, nije meni problem... Upravo se divim ljudima koju su GLUP! Jednostavno, glupi... Mali IQ... Ma znate takve... Ja to jednostavno ne podnosim... Ono glupi... Ma ne mogu ja nekad s takvima razgovarati...

.. pauza četvrta.. (znam što ću zanimljivo za kraj)

Statistike našeg bloga malo s komentarima pokojim mojim:

Ukupno je 60 postova objavljeno od prvog, kojeg sam napisao 5.12. u 18:24h. Pet ih je u prosjeku po tjednu, što se, jelte, kosi s našim planovima da nas piše 6 tjedno, jel po mojoj matematici, fali to onda jedan u prosjeku. No dobro, najviše se dogodilo samo 2 dana da nije pisano za redom, a ukupno nismo pisali od tada 26 dana. Držimo se! Najčešće pišemo na večer i tijekom noći, naravno. Ukupno smo napisali 4239 riječi (ne uključuje ovaj post), što znači u prosjeku 71 riječ po postu. Znam da neki u jednom imaju toliko, no, ipak su naši postovi na kraju jezgrovitiji od tih, a te tako i tako nitko ne čita do kraja, makar pisari misle da ih se čita. Iako tu i tamo vidimo pokoji komentar, a znamo da nas svi čitaju, jel, ipak smo nakupili 201 komentar, a najviše je bilo 17 na jednom. (Luce, jel?) 3 mjeseca i 24 dana postojimo, ma dogurat ćemo mi i na rođendan prvi, vjerujem ja u to!

Živite mi sretni!

Sjena

Kažu da je jedan od deset najljepših gradova na svijetu.

Nije. Ne pored Zagreba, Splita, Cavtata...(Cresa? :) )
Zato što je očuvan i pun spomenika nije lijep. Popularan je. Ne sviđa mi se što je uvijek pretrpan turistima, štandovima u starom gradu, što imaš jednokratnu kartu za bus. Niti loša imitacija šljunka i ne tako čisto more.

Popularan je zbog kapitala koji ostvaruje. Šugavi kapitalizam je cilj u svemu. Vidi se u svemu.

Neki dan sam opet bio tamo. Ako se još jednom popnem tamo na zidine (i vidim sve), bacit ću se. Na kapitalističko tlo.

Nema kestenja u gradu jer je zima loša.

Kiša pada po meni, bojim se menigitisa, ali hrabro ostajem sjediti pored fontane kod staračkog doma u tzv "Rasno prolazu". Kapljice padaju niz moju mokru kosu, a ja bjesomučno pokušavam svoju već poduže neošišanu kosu postaviti negdje iza. U neki drugi trenutak, u neku manje iritantnu beskonačnost.
Kiša i Billie Holiday. Billica priča nešto o plaču, a ja drhtim i gledam jednu odavno otpisanu ženu kako prosi, crtam ju. Ona mene ne vidi. Ne može me vidjeti; ne zbog nekog svojeg fizičkog hendikepa ili psihološke slijepoće, već jednostavno gleda u jednu točku ispred svoje košare za prikupljanje novaca. Gasim Billie, može ona i kasnije pjevati. Svakome tko prođe, iako dobro sakriven kišobranom, ona (žena) "otpjeva" nekih par taktova Zdravo Marije. Oni prolaze, i prolaze, svako malo jedan šušanj, zapravo pravi glasni nadzvuk novčića, malog koruptiranog novčića.
Polako se ustajem, uključujem Billie, i uočim kako ona žena u stvari stoji preko puta staračkog doma, čudno... Ne vjerujem u njezinu životnu priču, jer svatko crta svoj autoportret, a svira svoj glas, ipak, ubacujem joj u košaru crtež nje, iza mene još se čuje zvuk deranja papira. Nije presretna, kroz distorzirani zvuk kiše dopire njezina psovka. Poglašnjavam Billicu i shvatim da Ljudi više ne umiru, iako odavno trunu.

I to nije stvar koju niste znali o meni jer sam je izrekla svaki put kad je padala po milijun puta,ali to je jače od mene i moram to ponoviti još jednom. Pa evo:mrzim kišu.
Mislim oke kad kiša pada,a ti si doma,na toplom, napraviš si mousse, čitaš nešto ili gledaš telku ili igraš pictionary ,ali kad kiša pada,a ti si u prepunom tramvaju (i ne mislim prepunom kao uobičajene gužve,nego dvaput uobičajena gužva) i misliš si hoćeš li ostati živ jer toliko je mogućnosti da se to ne dogodi: tramvaj može zbog kiše izletiti iz tračnica,neki se auto iz istog razloga može zabiti u tramvaj,tramvaj može pući na pola zato kaj je u njemu pola Zagreba ili može neki luđak poluditi zbog te gužve,izvući pištolj koji mu je od rata ostao, a koji je mislio predati na onim akcijama kad se moglo dati oružje,ali je,kad se on konačno na to odlučio bilo već prekasno,i pobiti nas sve. Nije se ništa od toga dogodilo. Ali iza naše sedamnajstice bila je također nova u kojoj su bila tri čovjeka.


Ah,skrenuh s teme.Pet stvari koje o meni niste znali:

1. Rekla sam burazima za ovaj blog. Čekajte,moram si to još jednom ponoviti: rekla sam burazima za ovaj blog. Da,fakat jesam. Slobodno mi recite da sam glupa sutra,molim vas. Ma šta glupa,ja sam suicidalna. (T. i B.,to vam znači sklona samoubojstvu. )

2.U osmom razredu natukla sam srednji prst lijeve ruke i imala dva tjedna ROZU longetu. I,ne,uopće nisam bila atrakcija zbog toga.

3.Kad sam imala otprilike 6,7 ili 8 godina,a burazi 4,5 ili 6 ljetovali smo na Cresu. I jednog dana smo išli navečer u grad (partiiiiiiii ) i nas su starci poslali da ih pričekamo na trgu. Onda je moj buraz B. rekao da mu curi nos i da se on hoće vratiti doma po maramice,ali ja sam trebala ići s njim. Ja nisam htjela ići i on me vukao za sobom kroz uličicu koja je vodila do naše kuće. Tako mi je išao na živce da sam ga u jednom trenutku odgurnula od sebe tako da je pao na pod. I nije se više dizao. Ni micao. Ostatka se sjećam kao u snu:znam da sam potrčala doma i sjećam se kako sam starcima rekla da B. leži i ne miče se,i da je mama gulila neku jabuku,krušku, što li, i samo se sjećam te kore po stepenicama (jer je tako odjurila da je to sa sobom ponijela) i neke paralize se sjećam, nemogućnosti da spoznam uopće to. Srećom,burazu nije bilo ništa, kad su starci došli,on se već bio digao. Izgleda da je pao u nesvijest i rekao je da je mislio da spava,ali da je onda skužio da mu je nešto hladno pod glavom i da je vidio neku žensku s ručnikom na glavi kako baca smeće i on je mislio da joj je to turban,a on da je u pustinji. Oduvijek je imao bujnu maštu.

4.Imala sam naočale od 4. do 8. razreda i bila pooooprilično iskompleksirana zbog toga. Nisam ziher zašto,ali jedan od sretnijih dana u životu mi je bio kad sam dobila leće.

5.Kad sam bila mala,htjela sam biti spisateljica (dobro,ranije još balerina,ali nećemo o tome...) i da me sada pitate što bih radila da imam bogatog muža,ja bih vam (k'o iz topa ) odgovorila da bih pisala knjige. A u biti mislim da ne bih to mogla jer sam previše samokritična,ne bih mogla pisati nešto za što bih znala da je smeće, tipa Nova knjiga L. B.,Da Vincijev kod ili Coelho... I užasno se grizem oko svih onih zadaćnica, sastavaka itd. jer stalno mislim da mi nisu dovoljno dobre.
I patim na pravopis i gramatiku,eto. Ne podnosim kad Vrtarica kaže: 'ImatI ćeš' , 'PisatI ćemo' i 'ProbatI će'. (Znam da ovo zna jadna Ines A.,koja mora trpjeti moje izljeve bijesa nakon toga. Oprosti,Ines.)


Raspisala sam se,ofkors,muko moja.

I neću nikom predati štafetu,ak' se nekome dijeli to s ljudima, nek' se javi pa ćemo objaviti.

Tuuuuuluuuuum. Oujea.

Ljubim vas