Kiša pada po meni, bojim se menigitisa, ali hrabro ostajem sjediti pored fontane kod staračkog doma u tzv "Rasno prolazu". Kapljice padaju niz moju mokru kosu, a ja bjesomučno pokušavam svoju već poduže neošišanu kosu postaviti negdje iza. U neki drugi trenutak, u neku manje iritantnu beskonačnost.
Kiša i Billie Holiday. Billica priča nešto o plaču, a ja drhtim i gledam jednu odavno otpisanu ženu kako prosi, crtam ju. Ona mene ne vidi. Ne može me vidjeti; ne zbog nekog svojeg fizičkog hendikepa ili psihološke slijepoće, već jednostavno gleda u jednu točku ispred svoje košare za prikupljanje novaca. Gasim Billie, može ona i kasnije pjevati. Svakome tko prođe, iako dobro sakriven kišobranom, ona (žena) "otpjeva" nekih par taktova Zdravo Marije. Oni prolaze, i prolaze, svako malo jedan šušanj, zapravo pravi glasni nadzvuk novčića, malog koruptiranog novčića.
Polako se ustajem, uključujem Billie, i uočim kako ona žena u stvari stoji preko puta staračkog doma, čudno... Ne vjerujem u njezinu životnu priču, jer svatko crta svoj autoportret, a svira svoj glas, ipak, ubacujem joj u košaru crtež nje, iza mene još se čuje zvuk deranja papira. Nije presretna, kroz distorzirani zvuk kiše dopire njezina psovka. Poglašnjavam Billicu i shvatim da Ljudi više ne umiru, iako odavno trunu.
Post je objavljen 23.01.2007. u 21:28 sati.