Vratio se svome malom crnom moleskine blokiću. Zapravo, jednom od tri. Nalazile su se tu malene kreacije poznate samo njegovoj glavi, neke stranice bile su ispunjene crtežima postojećih zgrada, zatim ljudi, pa savršeno simplistički nacrtani ljudi, pa ekspresivni ljudi, pa slomljene čaše, šalice, kafići, lubanje, trulež, smrt, suze, radost, a neke stranice su samo objašnjavale, raznjašavale svijet njemu. Posljednje su bile i najljepše; samo crta, obična linija koja toćno, na točnom, na pravom mjestu odvaja komadić papira na dva dijela, komadić povezan sa mnogim komadićima, i svaki na točno pravom mjestu podijeljen. U nekim trenucima vidio sam ga kako mahnito trči prema nekoj tržnici koju nikad nije vidio da bi nacrtao, skicirao, dva poteza, da bi sam sebi objasnio.
Vratio se svome malom crnom blokiću, moleskine blokiću, zapravo, jednom od tri. Pogledao je na sat koji je odavno stao, stao sa kretanjem, da bi uživao u njemu, ne znajući, ni ne pomišljajući na to koliko je sati. Samo jedan mali potez olovke, preobrazbe trodimenzionalnog svijeta u dvodimenzionalnu misao. To je bio taj sat. To je bilo i toga sata. To je bilo uvijek. Gledao je ljude, doista ih uočavao, svak njihov nedostatak i svaku vrlinu, fizičku, ali nije ih vidio. Vidio je kroz njih. To je bio taj sat. Hermetički zatvoren prikaz samoga sebe. Gledao ga je, bio je lijep. Ne kao neka djevojka, nije bio prepun pogrešaka.
Previše je ornamenata, i ja ih vidim, ali on ih Vidi. Previše, svijet je nepromišljen pa to sakriva nepotrebnim stepenicama, nepotrebnim vratima koja često vode nikuda i niotkuda, valovima, prozorima, ukrasima, staklima, oblicima, prolazima, nepotrebnim rapidografima ili pagi-grafima, nepotrebnim linijama koje glorificiraju zgrade kao umjetnost a ne kao konstrukciju. Prevelika je fascinacija pjesmama gdje se konstantno ponavljaju isti ornamenti, a glazba kao takva može biti i pozadinska. Fascinacija realističnim crtežom ili slikom od koje se ne naježiš, ukrašena sjenama i pozadinama, ukrašena uredom u kojem visi. Ljudi vole ukras, ali ne prihvaćaju misao.
Vjerojatno svako Vrijeme traži svoj izričaj, renesansa je kopirala i dodavala promjene, historicisti nisu uspjeli, hiperrealisti ne uspjevaju, moderna je kratko trajala, neki stripovi su ukrašeni, ali značajni su često kratki, promišljeni i jednostavni.
On je pak, crtajući u svoj blokić, moleskine, naime, jedan od tri, slušao glazbu, ali ne kao pozadinsku, naprezao sebe stvarima koje ne razumije u introvertiranoj glazbi bez riječi, svakako jedinoj glazbi, jer riječi za njega nisu glazba, to je neki drugi element, gledao konstrukcije zgrada, a ne zgrade, pokušavao naslikati savršen autoportret; autoportret koji ne pokazuje glavu, tijelo, ruke, kosu, oči ili bilo koji nama vidljivi dio tijela, osobe, uostalom crtati se može naučiti, ali kada naučiš vidiš da tako nešto konstantno vidiš, pa pokušavaš nešto novo vidjeti. On je htio napraviti i razumjeti sebe, pokušavao, pokušava...
