Bili smo umjetnici. Tada. Umjetnici. Sjedili smo, daleko od stvarnosti, postavljajući si pitanja egzistencije, i podjednakom voljom postavljali kamenje, cvijeće, lišće, ribe, fotone, sijene da bi ih nacrtali, naslikali što smo brže i točnije mogli, dinamično, da bi ih opjevali i zatim skladali. Bili smo Umjetnici. Sjedili smo ispod gradskog topa, moj prijatelj s kojim sam mnogo puta stvarao nepotrebne nemire, poigravao se sa zakonom, a kasnije i komentirao arhitekturu, pripremao se za likovnu akademiju, a ja za sebe. Grič naime. Nije bilo pametno tamo sjediti u podne. Bilo je vruće. U hladu hladnije, a na bloku otisak za otiskom. Boemično. Dosadno i zabavno.
Koji put smo znali i sjesti ispred džamije, u stvari Džamije, čekajući završetak jutarnje smjene škole u Križanićevoj. U tom su trenutku do te Meštrovićeve zgrade bez minareta došli mnogi mladi ljudi koje bi lijepo ili manje lijepo zamolili da ih portretiramo. Vježbali smo. Bili smo Umjetnici. Nismo mogli definirati sebe ni pojam umjetnosti. Glupost, nije to bila umjetnost, nismo ni mi bili umjetnost ni umjetnici. Bili smo sinkope. Čekali smo da nam vrijeme oduzme još jednu cigaretu, da dim mutira još jednu stanicu. Možda ona i postane rocknroll zvijezda. Nitko drugi.
Istovremeno, neki Gotovac ležao je na Trgu, onom Trgu. Pavarotti je bespokretno pjevao u svojem tamnom osvjetljenju.... Bila je to Umjetnost. Sad je to sve kolotečina, ponavljanje, zarobljenost. Dosada, blogovi sa "plagijatorskom" umjetnošću, neoriginalnost, dosada, dosada, do sada.
Post je objavljen 30.01.2007. u 12:36 sati.