Ime tvoje

30 svibanj 2018

U noći kada zvijezde
se spuštaju
šapuću ime tvoje,
ono odzvanja poput vala
što se lomi na pučini.

Tada val nosi miris limuna,
onog slatkog okusa u ustima
što ostavlja kiselkast
trag tvog bola.

Tvoje ime još uvijek odzvanja
a ja ga u snu osluškujem,
nepomično i sanjivo.
I znam da dolazi novi dan
bez imena tvog.

iz zbirke "Nestala u 20:05"

Oznake: ime tvoje, okus limuna

Ja sam jednostavna žena

29 svibanj 2018

u opšežnom obliku....




ovakva jutra čine me ispunjenom.....

Oznake: Biti drugačiji je sasvim u redu :)

Večernja šetnja

28 svibanj 2018

Dobrodošli u Osijek, grad zanimljivih ljudi, pjesnika i komaraca....



krenuli smo putem promenade, preko dravskog mosta.... rojevi komaraca nas nisu spriječili da prošetamo i pojedemo jedan u nizu sladoleda



s druge strane moga grada....




ostavite bajs i s legosima popijte finu kavu....


uživajte u šetnji



kako ne biti pjesnik u ovome gradu?!


Oznake: moj grad, Osijek :)

Poznaješ li me ?

Nedavno mi je prijateljica izjavila kako malo toga zna o meni. Čini joj se da sam zatvorena knjiga. Iako, se družimo nekoliko godina, ne poznaje me dovoljno. Tako kaže. Upoznale smo se pod čudnim okolnostima, pod još čudnijim smo se nastavile družiti. Različite smo poput orade i brancina, a opet toliko slične. Naša stajališta se potpuno razlikuju. Razlikujemo se u riječi "odjebi". Sigurno smo se obje zapitale, barem jednom, zašto se družimo. Možda zato što smo obje krenule iz nulte točke, pa su nam se pravci razdvojili i ponekad se posjetimo na dodirnim točkama.

Ono što je tada nisam pitala.... što znaš uopće o meni? Ono što si vidjela iz mojih riječi i djela ili onu sliku koju si stvorila o meni?
U oba slučaja ćeš pogriješiti.

Ljudi jedino o vama mogu znati ono što im sami prikažete. Vrlo rijetko se dogodi da vas netko zaista upozna, prateći vaše kretanje kroz život. Ili prepozna sebi srodnoga....




Imate li i vi ljude koji su vam sada samo susretni putnici kroz autobus?
Vjerojatno iz prošlih propalih odnosa "ispuštamo" samo djeliće nas. Naučili smo nešto. Neke stvari nismo spremni reći samima sebe a kamoli drugima.
To nije stvar povjerenja.
Tek nedavno sam dopustila sebi da se upoznam, pa kako onda da me ti znaš?!
Mijenja nas vrijeme, zrelost, okolnosti. U mom slučaju okolnosti su odigrale svoje. Danas ih toplo pozdravljam. Donedavno sam im zamjerala postojanje.

Oznake: poznaješ, ti i ja i ostatak svijeta

Kroz Kopački rit

26 svibanj 2018

Subota je stvorena za odmor misli i tijela. Savršeno vrijeme za provesti u prirodi. Muški frend i moja velika malenkost odlučili smo se za lizanje slamboša i vožnju kroz čari Baranje.
Osam sati čistog iskonskog cerenja, "odličnih" savjeta i planova za ljeto koje samo što nije pokucalo.

Dobrodošli




obožavam oblake .......



malo smo odmorili nogice


a onda nastavili putem Tikveša

taj Tito je baš znao živjeti....

Oznake: kopački rit, voda vodi ...oblak oblaku

Ispod mog prozozra

24 svibanj 2018




Ima li što draže i ljepše otvoriti oči i ugledati tu ljepotu ?!

Oznake: U mojoj ulici, ispod mog prozora

Moje novorođenče

23 svibanj 2018

Naravno, radi se o mojoj prvoj samostalnoj zbirci poezije. Iako, godinama pišem romane i novele, tek sam se nedavno odlučila da se izrazim kroz stihove.


Odškrinuta vrata ostavi da punim korakom uđem i glasno za njim vrata zatvorim..



Fiction » Poetry » Female authors
Nonfiction » Inspiration » Personal inspiration
Published: April 03, 2018
Words: 2,290
Language: Croatian
ISBN: 9781370789832

Nalazi se u digitalnom i od danas u tiskanom obliku.

Sretna sam!

Oznake: Moje pjesme, Moj život

Pjesnički kolosijek

22 svibanj 2018

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say, stay in there, I'm not going
to let anybody see
you

Charles Bukowski


Predstavljam vam zbirku pjesama Društva pjesnika "Antun Ivanušić" Osijek. Okupljamo se dva puta mjesečno. Pišemo poeziju, volimo i grlimo život bez obzira na godine.









Oznake: pjesnička, duša uvijek nađe put

Hard work

21 svibanj 2018




Ovog vikenda pohađala sam radionicu " kako se osloboditi emocionalne krivnje". Zapravo, naš identitet i sve što mi jesmo, kreće od našeg rođenja. Rad na sebi jest najteži posao. Prihvatiti sebe kao ljudsko biće sa svim vrlinama i manama. Napisala sam prvo vrlinama pa tek onda manama, jer naše vrline su najbitnije. Na manama uvijek možemo raditi. No, njih prvo trebamo postati svjesni. Mnogi od nas smatraju da se tu nema što raditi na njima, jer su onakvi kakvi jesu. To treba prihvatiti jer je to njihovo mišljenje.
Mi trebamo poći od sebe.
Moj najteži posao na svijetu počeo je prije točno dvije godine. Dotad sam živjela u uvjerenju da sam najbolja kakva jesam. Kad sam "razbila" nos na pločnik, počela sam upoznavati sebe. Shvatila da nisam tako divna i bajna, da i dalje imam krivce za svoje stanje u kojem se nalazim. Odgovorna sam bila ja. Nije mi to bilo lako prihvatiti, odupirala sam se svom snagom. Mislim da se svaki moj mišić žestoko borio protiv toga. Svakim danom sam uz svoju trenericu, dolazila do spoznaje tko sam i koja je moja svrha postojanja sada i ovdje. Danas, dvije godine poslije znam tko sam i znam tko ne želim biti. Moj rad i dalje traje, to je dugotrajan proces. Ono najvažnije sam usvojila.... Oprost sebi i drugima je lijek. Kad oprostiš ne znaš što je mržnja, ljubomora i strah od novoga sutra.
Živiš u sadašnjosti. Nek ta sadašnjost bude najbolji dio vašeg života.

Oznake: život, najteži posao na svijetu, rad na sebi

Marvel time

18 svibanj 2018



Nisam mogla dočekati novi nastavak Deadpoola. Naravno, nisam se razočarala. Fan sam svih Marvelovih kreacija.
Dva sata dobrog i iskrenog smijeha, uživanje u scenama i odličnoj glazbi.





Sve to na kraju s dobrom poukom... Za sretnu obitelj je potreban dobar mix. Malo vatre, malo metala, malo sreće, malo raka, malo svjetlosti i mraka.

Malo crnog humora nikog nije ubilo. Uz to sve dodaš sladoled od karamele i banane s dodatkom extra preljeva od karamele.

Živio nam još bar jedno deseteljeće Stan Lee.

Oznake: deadpool, marvel

Beskrajno ti rasteš, beskrajno ja starim

17 svibanj 2018

Imam dvije kćeri.

Zovem ih to the moon i my sunshine, od milja. Zapravo, jesu takve. Različite kao mjesec i sunce, a opet ne može jedno bez drugoga.

Riječ je o ovoj mlađoj, my sunshine.
Navršila je šesnaest godina, ide u srednju školu. Odlučila je da ovo ljeto ide raditi na more, na sezonu. Znam da ništa to nije neobično, mnogi mladi rade tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Ja sam bila jedna od tih.
Rad je zdrav za dušu i tijelo, i kako je rekla moja baka, ne boli.
Ne znam je l' spremna za ovaj pothvat, tek ćemo da vidimo od kakvog je materijala napravljena.



Starija kći se već odselila i samostalno živi i radi. Sjećam se, bila sam izrazito ponosna na nju kad je rekla da želi raditi i imati svoj prostor za život. Još uvijek jesam, jer joj je tek 22 godine.
Sad kad mlađa ide na ljetne praznike raditi, osjećam se čudno.
Kao da je pripremam za neki drugi svijet. Vjerojatno je to majčinsko otpuštanje ptića na prvi let.
I dok ona tako bezbrižno raste, ja starim.
Čudno sam sretna.

Oznake: obitelj, majke i kćeri

13:13

16 svibanj 2018

U ranim jutarnjim zorama
dok se sunce budilo,
krevet mi je osvijetlilo.
Miris tvog tijela
ostao je netaknut.
Iako te u njemu
nikad bilo nije.



Nisam te dotaknula,
nisam te zagrlila,
niti ljubila tijelom....

Grlim te dušom,
ljubim te njome.

Ponekad u snu,
grlim te i čuvam te tijelom.
Dok se razvija moj san,
miris tvog tijela ostaje netaknut.

Oznake: Miris duše, zagrljaj slobode..

Danas se osjećam

15 svibanj 2018

Sarkastično



Prva odluka od jutros, baci koji krug oko zgrade, ako ne pomogne, baci još koji krug oko zgrade.
Mislim da sam skinula koji kilogram.

Uživam u ručku !



i desertu <3



do sutra, kiss

Oznake: danas sam luda

Oda najdražoj

14 svibanj 2018

Noćas si mi
pokucala na prozore,
nisam te očekivala...
Ugodno iznenađena
tvojim dolaskom,
slavim ovaj dan.

Tvoja pojava podsjeća
me na njega.



Vraća mi se njegov lik.
Dugo te nije bilo.....

Oznake: njegov lik, nek kiša spere sve

Prirodna VS površna

13 svibanj 2018

Jutros su se ove "dvije" u meni verbalno izvrijeđale. Ustala sam prirodno raspoložena da izađem u grad bez imalo dodatnog make upa. No, ova površna je "zakuhala" stvar. Nije htjela ni da čuje.




Podočnjaci,izgužvani obraz od jastuka, ne dopunjene obrve, čupava kosa ....ajme... sve ju je to uznemirilo. Ne možeš, ženo, takva vanka među ljude! Nastao je sukob, koju poslušati.....
Zbog općeg dobra mojeg "ja", odlučila sam udovoljiti objema. Balans je bitan.



Pokrila sam podočnjake, nadopunila obrve i nabacila osmijeh.
Sjetila sam se rečenice koju sam jednom čula...."prirodna sam kao pašnjak na Kozari" i sad se smijem.



Nek su njih dvije opet na istoj valnoj. Umjerenost. Naravno, kad me počne "papati" zub vremena ( za otprilike desetak godina) i počne "hrđati" proizvodnja, ne vidim razlog zašto ne bih posjetila nekog zgodnog doktora "peglača" da se malo sredim i zategnem.
U prirodnoj mjeri, naravno. Ipak, sam ja žena ne lutka.
Zasad sam zadovoljna.
Tko zna, možda mi se i svide moje nepravilnosti pa mi neće trebati "peglač".
Iako, poznavajući ove dvije "prevrtuše"u meni....
Bit će svega!






Oznake: prirodna metoda, površna, peglanje

Umukla praskozorja

12 svibanj 2018

....Cijeli život imam ideju o tebi....

Što li bi jedno drugom rekli kad bi se sreli?
Je l' bi me prepoznao?
Je l' bi poznao moj hod, moje biće u gomili ljudi?
Reci je l' bi znao da sam to ja?

Pomisliš li kad....
Jesam li ti slična?
Fizički ili psihički?

Znaš, često se pitam na koga imam dar govora?
Misliš li, kao i ja, da je sloboda vječni dar?

Znaš...
Sve mi to udara u glavu,dok skidam haljinu poslije noćnog izlaska.
Samo da ti kažem,
guštala sam noćas u ginu,
gorki gutljaji odveli su me k tebi....
Voliš li gin?
Uživaš li u njemu poput mene?

Znaš, svašta mi prolazi glavom...



Koju vrstu glazbe voliš?
Ex-yu, rock, jazz ili pak blues.....
Znaš li da sam sastavljena od riječi, glazbe, života ( baš kao i ti )?
Znaš li da ti toliko sličim.... da mi ne bi povjerovao?....

Oznake: subotnja praskozorja, promišljanja

Elegija za njega

11 svibanj 2018



Sjećam se tog jutra,
oči su mu promijenile boju.
Poput meda otopljenog u mlijeku.
Tada me je posljednji put
držao za ruku,
pod nadstrešnicom lokalnog kafića.

Sjećam se samo....
Romila je kiša,
koja je odnijela
njegov sjetni osmijeh.

Oznake: elegija, sjeta jesenje zore, njemu.

Pepeo pepelu. Amen

10 svibanj 2018

Nisam imala u planu pisati o ovome što ćete sad pročitati.
Uznemirena sam!
Večeras sam bila prisutna jednom sastanku koji nisam mogla izbjeći. Tako je kad ste roditelj.
Prijateljica mi je savjetovala da napišem na papir, što me "pogodilo" na tom sastanku. Nakon toga da ga spalim.
Jesam.
Pepeo pepelu. Amen.
Nije pomoglo.
Osjećam se kao da sam izdala samu sebe. To nisam ja! Nisam ta koja zatvara oči i saginje glavu.




Ne mogu pokriti uši na ono što sam čula, niti zatvoriti oči na ono što sam vidjela. Ne može mi ući na jedno uho, a izaći na drugo. Ne ide to tako!
Predrasude nećemo nikad iskorijeniti, sve jasno. Uvijek će ih biti. Da, bit će ih. No, iz čijih usta ih možemo očekivati? Ne, zasigurno onih koji su zaduženi za zdravstveno i umno stanje naše djece.
Da me se krivo ne shvati, govorim o pojedincima.
Toliko smo puni "riječi" o prihvaćanju različitih, potrebitih. Licemjerni smo kad se branimo tradicijom i uzdižemo obitelj na prvo mjesto. A onda " sa strane" radimo ono u čemu smo najbolji. Uhvaćeni na djelu, branimo se, da smo od krvi mesa.
Svi griješimo, zar ne?
Nepravde će uvijek biti. Treba se na to naviknuti, rekli bi stari ljudi. E, u tome je problem. Dok se mi "privikavamo" na tu nepravdu, više ni sami ne znamo što je pravo, a što pravda.
Iskrivljeni smo, izobličeni vremenom u kojem živimo. Slušamo stručnjake kako trebamo živjeti, što je ispravno a što ne. A onda iz tih usta čujemo riječi osude, izgovore, predrasude.
Što drugo čovjeku ostaje... Pepeo pepelu. Amen.
Sad mi je lakše.

Da ne zaboravim....djecu ne donose rode ( napravite prikladnije slajdove vremenu u kojem živimo ).

Oznake: roditeljstvo, djeca, obitelj, djecu ne donose rode

Pusti je tada. To je proces u njezinoj glavi

09 svibanj 2018

Znaš li one dane kada ti se apsolutno ništa ne da? Dane kada misliš da te nitko ne razumije ili ti ne razumiješ njih? Što god netko kaže, prevrneš očima i misliš u sebi „Što ja tu radim?!“
Valjda je normalno da se zasitiš ljudi, rutine kroz koju prolaziš, ma i onih stvari koje te čine nasmijanim. Jednostavno, dođe ti da se makneš od toga i razmišljaš o nekim glupim stvarima koje su tu svaki dan, a ne obraćaš pažnju jer „one tu moraju biti“.
Nisam patetična osoba, barem mislim da nisam. Ne volim pokazivanje emocija, ne volim ni ljude koji to rade. Svi smo mi s vremena na vrijeme, i ljuti, i sretni i tužni, i ne treba praviti dramu iz ničega da bi dobili 5 minuta pažnje. Ima li smisla tih 5 minuta?

U zadnje vrijeme sam čula dosta priča, bilo je dramskih scena, bilo je tu i ozbiljnih stvari, ali ljudskoj gluposti zaista nema kraja. (Znam na koga misliš ti osobo :D.)
Da, napisala sam da nema kraja, da sam se zasitila i onda opet ja budem ta koja se nalazi u interakciji s takvima koji traže onih gore „5 minuta“. Kontradiktorna samoj sebi, istina.
Želim svima pomoći, ako mogu. Želim svakoga saslušati, naravno ako mogu. Želim i da su ljudi koje ja poštujem i volim nasmijani pa ću ih nasmijati, ako mogu. I onda dođe tren kada ostanem sama i gdje su svi ti ljudi?! Što kada mene treba nasmijati?!

Nema ih. Dap, nema ih.
Onda opet standardno, staneš i shvatiš koliko si ti zapravo glup i ona ljudska glupost si ti. Eh da, nažalost, ti.
Učili su me da prvo treba misliti na sebe pa onda na druge, sebi moraš biti najvažniji. Bla bla… A ja, naravno uvijek u suprotnom smjeru. Zašto bi onako kako i svi, normalno po svom pa znaš ono „kud puklo da puklo“.
Sto puta sam rekla, neću više i dođe problem (naravno ne moj, tuđi), ja ga riješim jer oni ne mogu. Znam znam, nije da ne mogu već je lakše da netko drugi popravi tuđe gluposti. Sve znam!
Zašto ne mogu prelomiti to sve, sve one stvari koje mi budu u glavi i kada se pojavi da se sažalim i samo kažem, neću.
Neću. Neću. Neću. Neću. Neću.



Je l' se sad računa?
Imam problem da uvijek kažem što mislim. Često sam se nalazila u svađama jer ljudi ne prihvaćaju istinu. Ne voli nitko čuti kritiku, svi mi želimo biti savršeni, pa i ja to želim. Naravno. Kada mi netko prigovori, ja samo šutim, uvijek ušutim i razmišljam o tome i pokušavam promijeniti to što sam napravila. Često netko pomisli da sam ljuta, ne, samo želim biti bolja i napraviti bolje od onoga prije.
Pusti me tada. To je proces u mojoj glavi.
Eh, da se vratim. Onaj problem kako reći ne i slično.
Ja, koja uvijek ima rješenje za tuđe gluposti, nema rješenje za ovo! Kako reći ne!
Ne, ne mislim na situacije u kojima ti je život ugrožen ili kada ti mačka izleti pred auto. Naravno da ćeš vikati iz petnih žila NE! (Znam, glupa usporedba, idemo dalje.)

Čitala sam neku knjigu za samopomoć, prije dosta godina, čak se više ni imena ne sjećam koja je govorila upravo o tome kako sebe voljeti i ljubiti i kako ljudima ne dozvoljavati više od onoga što ti želiš dati. Tada mi je to bila glupost, puno riječi koje nisu imale smisla. A sada, kada sam puno starija i kada sam srela razne ljude i čula razne sudbine, shvaćam koliko sve ima smisla. Ono „misli na sebe“ bilo mi je „bla bla“, sada više, nije. „Kud puklo da puklo“ više nije isto.

"Kud puko da puklo" K.M.




Oznake: njezina glava, ne bacaj bisere pred svinje, praznina

"To nisu samo ženske stvari"

07 svibanj 2018

Sutra se obilježava svjetski dan borbe protiv raka jajnika.



Imala sam misli u glavi koje sam htjela podijeliti s vama, međutim ispariše. No, nebitno. Što kad ste već oboljeli?
Ono što je najbitnije ( kada prođe šok, svađa s Bogom, stanje ravnodušnosti, pa stanje tuge, sažalijevanja sebe,"mirenje sa samim sobom"i oprost životu ) počnete djelovati. Najgora odluka je ne poduzeti ništa. Bilo da se odlučite za medicinu ili alternativu, ipak ste nešto napravili za sebe. Donijeli ste odluku da želite živjeti.
Tada kreće čišćenje života... Niste ga pokrenuli vi, već situacija u kojoj ste se našli. Zapravo, dobro za vas. Sve će na kraju sjesti na svoje mjesto.
Trebali biste biti spremni da će sve promijeniti. Neki ljudi će napustiti vaše živote a neki ući na velika vrata. I to je sasvim u redu. Ne mogu se svi nositi s "vašim " teretom. Neki će se novi ljudi pojaviti da budu uz vas. Prihvatite to! Oni su s razlogom sada tu, uz vas. Partner vam treba biti najveća podrška, kažem treba. No, nemojte očekivati previše. Neće svatko odreagirati isto. Sada ste bitni vi, to je rečenica koju ne smijete zaboraviti. Na okolinu ne možete utjecati tako da nema smisla trošiti energiju na to. Fokusirajte se nas svoj život. "Aliena" ( kako ga ja zovem) držite pod kontrolom jer je on sad dio vas, i vi ga svojim ponašanjem hranite. Liječenje duše i tijela je dugotrajan proces, ponekad je to borba protiv samoga sebe. Većinom, smo sami sebi najveći neprijatelji. Rak je samo nuspojava te borbe.
Rak jajnika se teško otkriva, Papa test vam tu ne može pomoći. Pri svakom ginekološkom pregledu, obavite ultrazvuk.
Mislite na sebe, jer jedino sebe imate.

Oznake: zdravlje žene, budi ono što jesi, Smijeh kao terapija

Papir koji život znači

04 svibanj 2018

Papir može podnijeti sve.
Može upiti sve:
alkohol,
znoj,
bol,
sreću,
tugu i radost.

Doista je čudotvoran!
Upija suze,
utaplja osmijeh.
Stavlja bore na lice
i ujedno ih briše.

Stavlja te na dijetu,
pije ti krv i pušta je da teče.
Vraća te u život
i stavlja te u san.



Taj papir oblikuje ljudski karakter,
on ti može.....
Ma što može! Hoće!
On će ti oblikovati
i dan i noć
i raspoloženje.

A što tek može posjedovati...

Papir može posjedovati tebe,
jer on posjeduje svijet.
Ako mu dozvoliš!





Oznake: crni humor, papir podnosi svašta