Ovog vikenda pohađala sam radionicu " kako se osloboditi emocionalne krivnje". Zapravo, naš identitet i sve što mi jesmo, kreće od našeg rođenja. Rad na sebi jest najteži posao. Prihvatiti sebe kao ljudsko biće sa svim vrlinama i manama. Napisala sam prvo vrlinama pa tek onda manama, jer naše vrline su najbitnije. Na manama uvijek možemo raditi. No, njih prvo trebamo postati svjesni. Mnogi od nas smatraju da se tu nema što raditi na njima, jer su onakvi kakvi jesu. To treba prihvatiti jer je to njihovo mišljenje.
Mi trebamo poći od sebe.
Moj najteži posao na svijetu počeo je prije točno dvije godine. Dotad sam živjela u uvjerenju da sam najbolja kakva jesam. Kad sam "razbila" nos na pločnik, počela sam upoznavati sebe. Shvatila da nisam tako divna i bajna, da i dalje imam krivce za svoje stanje u kojem se nalazim. Odgovorna sam bila ja. Nije mi to bilo lako prihvatiti, odupirala sam se svom snagom. Mislim da se svaki moj mišić žestoko borio protiv toga. Svakim danom sam uz svoju trenericu, dolazila do spoznaje tko sam i koja je moja svrha postojanja sada i ovdje. Danas, dvije godine poslije znam tko sam i znam tko ne želim biti. Moj rad i dalje traje, to je dugotrajan proces. Ono najvažnije sam usvojila.... Oprost sebi i drugima je lijek. Kad oprostiš ne znaš što je mržnja, ljubomora i strah od novoga sutra.
Živiš u sadašnjosti. Nek ta sadašnjost bude najbolji dio vašeg života.

Oznake: život, najteži posao na svijetu, rad na sebi