ponedjeljak, 31.12.2012.

~Sedam milijardi želja
~

Svi su govorili da će ova godina biti teška. Što jes-jes, bili su u pravu. Samo nitko nije znao koliko će točno biti teška. Sad znamo i to. Dvije i dvanaesta bila je teška igzektli tri puta deset na petnaestu tona. Ne vjerujete? Hoćete da je izvažemo još jednom? Ne treba? I ja mislim da ne treba. Sad se javljaju neke pametne glavice s prognozama kako će ova što mijauče pred vratima biti još teža. Za koliko teža? Hm hm, tu se pametne glavice već počinju češkati iza uha. Molim vas gospodo, ta'man'te mi te paušalne ocjene. Ako ne znate što govorite - ušutite. Otkada znam za sebe, uvijek me plašite s tim teškim godinama. Vukodlaci, babaroge i nove godine. Trio Rio. Ptice zloslutnice, ne želim vas više slušati, baj baaajjjjjjj...

Nego ajmo se mi malkice osvrnuti na ovu tešku godinu, bez bojazni da će nam se ukočiti vrat ili nedajblože neki drugi vitalni dio tijela. Ako se Brod u boci na ovaj dan već sedmi put osvrće i ozire po sobi pa mu ništa nije, nema straha ni za vas.



Dakle, težak siječanj serijske oznake 2012. počeo je lijepim danima, ugodnim šetnjama uz more, osekama po kojima su trčkarali račiči, a galebovi su svo to vrijeme veselo kliktali. Mislim, to mi ljudi kažemo da galebovi klikću jer mislimo da je naš govor neizmjerno napredniji od galebovog. Kao, jezik galebova ima samo dvije riječi - klik i klak. Je šipak! Poslušajte ih malo pažljivije pa ćete nakon vremena razabrati kako galebovi umiju čak i pričati viceve. No, ta'man'mo galebove. Di smo se ono skitali u prvome misecu? Pa tu blizu, uglavnom oko Cet'ne, Kameeeeešnice, i planinica slične provinijencije.



Obožavam tu riječ i zato sam je morao upotrijebiti. Provinijencija. Eh da, u siječnju sam diplomirao u Školi kreativnog pisanja, skraćeno ŠKP. To vam je nešto slično kao FKK. Samo na FKK skidaš robu sa sebe, a u ŠKP svoju dušu. I bude ti nekako milo i drago što su svi oko tebe isto tako razgolićeni. Dušama mislima, naravno. Ma zezam se, bilo je to prekrasno iskustvo. Pozdrav svim kreativcima iz podruma gradske knjižare Marka Marulića ma gdje god bili!

Trećeg teškog dana teške veljače pao nam je snijeg. I to kakav? Teeeežak snijeg. Takav snijeg ne pamte ni najstariji. Dobro, oni najstariji uglavnom ne pamte ni što su jučer jeli, a kamo li će snjegove, m'da.





Bio je to snijeg epskih razmjera. Za razliku od svih prijašnjih koji bi ostajali u gostima tek nekoliko sati, ovaj se nikako nije dao otjerati. A sve smo mu nudili, i kavu i kolače, i topli čaj i užinu i ručak i večeru. Snijegu omililo! Ni makac. Devetog smo dana kolketivno popizdili i izišli na ulice i trgove naoružani fenovima za sušenje kose. Fen-revolucija! Kao John Wayne, kao Wyatt Erp, kao bivši premijer kad se zalagao za ZERP. Pucali su fenovi pojedinačno i rafalno, bilo je tu i tamo lakše ozlijeđenih i ozbiljno prestrašenih, energetski sustav države doživio je kolaps, ali smo se konačno riješili tog bijelog stanja. T ili R, kako vam drago.



U ožujku više nije bilo snijega ali je bilo bure. Teške bure. Teške marčane bure. Teške marčane velebitske bure. Ako ikada poželite doznati može li vaše krhko tijelo izdržati udar burne lokomotive koja piči dvjesto na sat popnite se na Veliki Golić iznad Velikog Rujna i Velike Paklenice. Kad se toliko velikog spoji u jedno, užitak je zajamčen.



Težak travanj poslao me na neplanirani godišnji odmor. Odmakao sam se od-mora pa tu i tamo tumarao užim zavičajem. Otkrio sam Šuplju peć i bunare Rajčice. Neprocjenjivo!





Između pećina i bunara, pisao sam postove za međunarodni blogerski natječaj "Live Inspire!" Sa (v)inspiracijom nisam imao problema. Imao sam i tajne pomagače. Ali o tome ćemo nekom drugom prilikom....

Svibanj je obično najljepši mjesec u teškoj godini.



Svibanj je najljepši jer se u svibnju slavi Prvi maj. Prvi maj se slavi tako što svi trče za grahom. Nakon graha, svi bježe što dalje jedni od drugih. Zanimljivo. I dinamično dakako.
Osim toga, svibanj je predivan jer svuda ima mnogo cvijeća.



Više cvijeća manje smeća. Hm, za smeće još nismo našli adekvatan odgovor. Ali hoćemo. Uskoro.

U lipnju lipe cvatu i sve je isto ko i lani. U lipnju cvate i brnistra. A kad brnistra cvate, onda je to prava fešta od brnistre. I od cvatnje. U lipnju je najljepše kad se spoje Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. Živio antifašizam! Živila državnost! Tako sam se uzvikujući borbene parole obreo na Silbi. I još jednom uživao i okusima i mirisima najljepšeg otoka na svijetu.





Srpanj se tradicionalno obilježava malim brodskim đitama do bisernih uvala Drvenika velih i malih, a ovog smo ljeta još jednom uživali u plodovima Murvice, pardon - Smokvice donje. Al se nekad dobro jelo baš!





Kolovoz! Što je ono bilo u kolovozu? Kamo pobjeći kad na moru zavladaju teške vrućine? Na rijeke naravno! Osvježavajuća i bljutava (neki bi rekli slatka, tjah) voda dalmatinskih rijeka još uvijek nije dovoljno "valorizirana". Nadam se da nikad i neće. Brčkati se u brzacima i glumiti lososa uživancija je bez premca. No, neka to ostane naša mala bljutava tajna!





U rujnu sam se zaželio planina. Pravih planina. Onih preko dvije tisuća metara. To vam dođe otprilike ko dvije hiljade, tečaj jedan-jedan. Popeti se snagom vlastite volje i mišića na Maglić, najviši vrh Bosne ponosne, jedno je od onih "neopišljivih" iskustava. Čovjek se mora popeti prilično visoko da bi shvatio koliko je mali. A priroda je velika. Prekrasna. I vječna. Sve dok je mi, koji nismo dovoljno mali ne poželimo prekrojiti po svojoj mjeri.





Listopad je savršen mjesec za putovanja.



Dani su još uvijek relativno dugi, a ako uz to imamo dobre veze s onim gore pa dobijemo na poklon i dobro vrijeme, zadovoljstvu nikad kraja. Lijepi, zavodljivo obli bregi Hrvatskog zagorja primili su nas brižno pod svoje okrilje. No, kad nakon nepuna tri dana počneš zviždukati "Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin" vrijeme je za povratak na jug.



Zašto na jug? Zato što u studenom treba pobrati masline. Da, ali ove godine zapravo i nismo brali masline. No no, to nije bila obična berba, to je bila kompjuterska igrica u kojoj su maslinice izranjale iz krošanja opet i ponovno i još jednom kao oni baloni koji neprestance iskaču iz svih zakutaka ekrana i koje moramo pogoditi lukom i strijelom. Čudo maslina smo nabrali, istina, nisu nam baš "platile" uljem onako kako smo priželjkivali, ali se ne žalimo. Long live the maslina!



I maginja too!



Prosinac je vrijeme smirenja, melankoničnih misli i osjećaja. Još jedna teška godina je na kraju. A to pokazuju i kućne vage. U odnosu na tešku godinu prije, uspjeli smo i situ(v)aciju dodatno otežati. Vage tako bezobrazno lako daju bonuse.



Dragi moji! O da, svi vi koji ste uspjeli prijeći preko ovog teksta bez ozbiljnijih posljedica, za vas i te kako imam razloga da mi budete dragi. Znam, sve znam, teška nam je bila godina i ova koja dolazi bit će još teža, znam... Ali...

Još uvijek blesavo volim ovaj dan. Ako ništa drugo, volim ga zato što se u samo dvadeset i četiri sata s ovog plavog planeta u beskraj svemira podigne sedam milijardi želja. Za svakog čovjeka po jedna. Najmanje jedna. Pa ako tim svojim malim sebičnim željama pridodamo i one koje punog srca upućujemo svojima najdražima, ljudima koji obogaćuju i oplemenjuju naše živote, onda se sve to zakovitla u jedan ooooogroman oblak dobrih želja. Okej, nađu se i u tom oblaku ozonske rupe, ali o rupama za sada ne bih, hvala.

Život ponekad nije pošten. Često nije ni pravedan. Savršen svakako nije. No nismo ni mi. Savršeni. Često nismo pravedni. Ponekad nismo ni pošteni. Ali to ne znači da ćemo odustati. Hodati nam valja. Trčati. Raširenih ruku. Otvorenog srca. Nema nam druge.
Vi ste mene ove godine razveselili stotine i tisuće puta. I godinama ranije. Da vam kažem hvala - malo je. Ali kažem. Svakom od vas. Hvala.
Sretna vam nova godina. I neka uvijek bude dvostruko sretnija nego što će biti teška.
Zagrljaj. Veliki! Besplatni! Za sve vas!




subota, 29.12.2012.

~Početak i kraj
~


Gledajući s kopna, otoci zimi izgledaju udaljeniji i manji.



Gledajući s otoka kopno zimi, čudna mi čuda, također izgleda udaljenije i manje. No, tako samo izgleda. Precizni geodetski instrumenti neće zabilježiti nikakva dramatična odstupanja. U čemu je onda kvaka ZZ? Ako je s kopnima sve u redu, očito je da zimi naraste - more. Tko zna, možda more eruptira iz dubine, donoseći na površinu slojeve koji se skrivaju pri dnu pa se oni odjednom pobune, uskomešaju, krenu prema površini i oslobođeni onog strašnog pritiska koji ih drži tamo dolje duboko iskoče na svjetlo dana poput plavetnog kita. A naše oko tromo kakvo već jest, tek tu i tamo zamijeti tanke slojeve fatamorgane kako trepere u daljini pa najčešće nismo sposobni razaznati što je stvarnost, a što privid.



More i kopno, početak i kraj. Da, upravo tako glasi drugi naziv kojeg često koristimo za kopno - kraj. Što nakon kraja? Novi početak, ili...



Kao što otok umije zatočiti ljude, tako i kopno može zakopniti. Uh, eto baš se danas osjećam pomalo zakopnjeno. Zarobljen kopnom. Skoro čak i okopnjen. I snijezi mogu okopniti, pa što ne bi i ljudi. U onim ne tako davnim vremenima kad su zaštitari domoljublja pokušavali naći hrvatskije riječi za sve što postoji na ovom svijetu, razglasili su da se onaj strašni AIDS od sada imade zvati - kopnica. Kad malo bolje razmislim, nisu bili daleko od istine - kada tijelo izgubi mogućnost braniti svoj sustav od štetnog djelovanja različitih bolesti, ono jednostavno - kopni.
No dobro, nije sve ni tako crno. Kada noći otškrinu svoje zavjese, jutra se preplave plavičastim nijansama.



Sunce se pospano protegne iznad južnog horizonta smogavši tek toliko snage da oboji grad dugim sjenama.



No kakvo je takvo je - naše je. I dobro je da ga ima.
Zima na moru, vrijeme je mira i poniranja u dubine vlastitih misli. Da vidimo gdje smo, što smo i kako ćemo dalje. Od jednog kraja do novog početka.



Pa onda tražim otoke izgubljene na kopnu i za divno čudo - još uvijek ih uspjevam pronaći. Ne odviše često, ali ono što se često nalazi najčešće i nema nekakvu posebnu vrijednost.



I tako nogom pred nogu između redova suhozida koji vijugaju poput zmija kroz krajolik dok se refuli vjetra bore s krošnjama maslina i tamnim smežuranim plodovima koji su ostali neubrani.
Tamo kod prvih kuća igraju se djeca. Njih četvero, zabundani i zamotani u kape i rukavice kao da je minus četrdeset, igraju se graničara. Zarumenili im se obraščići ko u Djeda Mraza. Vruće im je, ali ne smiju skinuti ništa sa sebe. Vikat će ih baka.

Jedna crno-bijela mačka lijeno prelazi ulicu. Je li to sreća ili nesreća? Možda sreća u nesreći. Ili obrnuto? Legla je nasred ulice pa se oblizuje. Ugodna joj je toplina asfalta. Auti i tako rijetko prolaze ovuda.
U malome portu, brodovi se stisnuli jedan do drugoga. Škripe im konopi ko kosti staroga dide. Mreže su izvađene na kraj. Sve je pusto. Nigdje žive duše.
Zima je.






srijeda, 26.12.2012.

~Perunovo koplje
~


Možda nisam najkompetentnija osoba na svijetu za pričati o ovim temama, ali ne mogu se oteti dojmu da se iz godine u godinu sve manje priča o smislu Božića kao blagdana svjetla, nade, mira i ljubavi (nepotrebno precrtati), a da u prvi plan izbijaju teme u stilu ko će šta pojist, ko će šta popit. Okej, ove godine nas je spasio zdravstveni odgoj točnije njegov kurikulum, a to prevedeno na jezik razumljiv običnom građaninu znači otprilike da uvijek nastradaju pijevci koji prvi zakukuriču.

No, bez obzira na pijetlove koji rano kukuriču, a bogme i orlove koji rano lete, moram vam se pohvaliti kako sam neke od obrazovnih cjelina zdravstvenog odgoja počeo primjenjivati u praksi i prije no što će biti preglasane. Ma neeee, zaboravite tlapnje o krastavcima i kondomima, moj način primjene zdravstvenog odgoja umnogome je jednostavniji. Vezan je za dupe. Preciznije rečeno - podizanje dupeta.
Ove sam godine naime odlučio da u danima blagdana moj probavni sustav ni u ludilu neće glumiti reciklažno dvorište, i da onog dana kad Melkior, Gašpar i profesor Baltazar ispostave račun neću očajavati zbog još jedne rupe na gaćama. Dobro, ne baš na gaćama, ali tu negdje.

Dakle, što mi je činiti? U brdo! U brdo! I to svakodnevno, odmah nakon doručka. Od do-ručka pa sve do ručka, uzbrdoliti i nizbrdoliti najmanje osam kilometara. A danas, poseban specijalitet. Umjesto žlice, pošade i peruna - Perun! Ne brinite, nisam počeo buncati zbog debulece. Perun je zapadni dio Poljičke planine, stjenovitog masiva koji se protegao između ušča dviju rijeka - Žrnovnice i Cetine. S juga ga oplakuje more, a sa sjevera čuva moćni zaštitinik Mons Aureus olitiga - Mosor. Premda se Poljička planina ne može pohvaliti spektakularnom visinom svojih vrhova, koji sa svojih pet stotina metara nad morem jedva jedvice dohvaćaju dovoljan broj bodova za upis u društvo planina, uzevši u obzir da većina pohoda počinje s kote nula-nula-nula, usponi i nisu tako bezvezni kako se u prvi mah čine.



Posljednjih godinu-dvije, vrijedni su markacisti obilježili nekoliko novih planinarskih staza, zapravo, obnovili puteve kojima su se još od davnina kretali težaci, pastiri ali i putnici- namjernici.



Specifičnost uspona na Perun je u tome, što odmah na početku morate proći kroz džunglu. I to ponajprije betonsku, mahom od predivnih trokatnica, a potom i borovu. Na ovu betonsku se i nemam volje osvrtati, a džungla borova nastala je nakon posljednjeg požara koji je prohujao ovim padinama. Sva živa bića brane se kako znaju i umiju pa tako i borovi. Plamen rastvara šiške, iz kojih sjeme pada po zemlji i ukoliko nakon požara naiđu dvije-tri kiše - eto ti kroz neko vrijeme malih borića ko u priči.

Srećom, iznad dviju prašuma nalazi se i konačno jedna "normalna" šuma, i to kao podsjetnik na biljku koja je ne tako davno dominirala jadranskim planinama, a to je gle čuda - hrast!
Danas ćemo hrastove pronalaziti tek u tragovima, ali mora se priznati da prekrasno izgledaju, pogotovo kad im se u ovo doba godine lišće oboji crvenkastim nijansama. Nema ni u L'Oreala bolje!



Premda stjenovite litice koje se izdišu okomito i po sedamdesetak metara ponekad izgledaju zastrašujuće, uvijek se između njih može pronaći poneki prolaz koji će nam pokazati put do najviših predjela.



Crkvica svetog Jure na Perunu, naš je prvi današnji ostvareni cilj.



Na mnogim uzvisinama Poljičke planine još su i danas vidljivi ostaci utvrda i obrednih gomila čiji nastanak seže duboko u prapovijest. I kasniji stanovnici ovih predjela, bili su svjesni značenja tih svetih mjesta tako da se danas na njima isprepliću tragovi drevnih Ilira, starih Slavena, kao i samih začetaka kršćanstva na ovim prostorima. Tako je na neki način simbolično što se na mjestu staroslavenskog "gromovnika" Peruna danas nalaze crkvice posvećene kršćanskim svecima osobito svetom Jurju. Osim ove na Perunu, na obodu iste planine nalazimo još jednu, otprilike tri i po kilometara prema jugoistoku, iznad Gornje Podstrane.
Tako smo od Jure do Jure koračali u laganom ritmu. Dok je hladnjikavi vjetar s mora bridio po obrazima, a nebo se rogušilo kao da je glavom i bradom član žirija Masterchefa, potajno smo se nadali dobroj volji moćnog Peruna. Mislim, znamo mi da je on dobar kopljanik, ali eto, ako se možemo nekako dogovoriti, zašto ne?

Pomoć s visina oduvijek je bila dobrodošla, a mi se danas nismo mogli požaliti na nju. Između Jure Perunskog i Jure na Vršini, simbolično se smjestio - Križ, najviša točka ovog dijela planine na kojeg smo slučajno ili ne zakoračili točno u podne.



Neobično lijepo je bilo slušati crkvena zvona, i ona mosorska i ona primorska u isti tren. Zvukovi su naime, odlični planinari. Penju se bez ikakvih problema. Istina, ponekad ljosnu čelom u strme litice pa se odbijaju na sve strane, ali znaju oni dobro kako prevladati takve tričarije.

Uglavnom, kod drugog Jure smo se pozdravili s našim nebeskim zaštitnicima, zahvalili na ugodnom društvu i poželjeli skori ponovni susret.



Serpentinama smo se spustili do Gornje Podstrane. Izbjegavajući lavež nervoznih pasa koji se nisu mogli čudom načuditi kakvi li se to čudni svatovi spuštaju s planine u vrijeme božićnog ručka, pravili smo se kao da ne osjećamo zamamne mirise pečenih krumpira koji su dopirali iz svake druge kuće. Do naših zasluženih pečenih kumpira, još smo se morali na'odati. Al' kad smo ih se konačno dočepali, sljubili su se našim Perunima kao da su stvoreni jedni za druge.






subota, 22.12.2012.

~Atest, protest, svjedodžba
~

Dobar dan dobar dan, tražim posao, čuo sam da je vaša firma raspisala natječaj. O da gospodine dragi, dobro ste čuli, evo vam formulari. napišite molbu, priložite diplomu, fotokopiju vozačke dozvole i potvrdu o nekažnjavanju, životopis, domovnicu, izvod iz matične knjige rođenih ne stariji od šest meseci, certifikat o zaštiti na radu, svjedodžbu o položenom stručnom ispitu, nalaz liječnika specijaliste medicine rada.
Je li to sve?
Pa ako baš želite ne bi bilo naodmet priložiti atest od zavarivanja, tablete protiv nerviranja, uvjerenje neuvjerljivosti, svjedodžbu za engleski i još najmanje jedan strani jezik, kvalif.... Dobro dobro dobro, shvatio sam, uglavnom - vrlo dobro znate koga ćete primiti, čak i bez natječaja, zar ne?
To ste vi rekli gospodine dragi!



Nešto kasnije, svratih do Eurobetona
Dobar dan dobar dan kupio bih stan.
Oh gospodine dragi, vi bi kupili stan, pa to je šala mala, evo formulara, napišite molbu donesite izračun predračuna, potvrdu od banke, odrezak iz pošte, teleću plećku i od lota srećku, uvjerenje o kreditnoj spodobnosti, dva jamca ili policu osiguranja kredita, uplatite molim odmah trideset posto vrijednosti stana, a ostatak u osamstotina rata minimaksimalna kamata, vježbajte zen jer je tečaj vezan za japanski jen.
Ma zaboravite stan, možda mi je bolje renovirati i dograditi obiteljsku kuću.

Oh renovirati i dograditi obiteljsku kuću, pa nema problema, za početak donesite izvod iz katastra, gruntovnicu, rješenje o nasljeđivanju, morate ishoditi lokacijsku, građevinsku i uporabnu dozvolu, troškovnik, mišljenje konzervatora, iskamčite suglasnosti svih susjeda potvrđenih od strane javnog bilježnika, donesite atest o energetskoj učinkovitosti, suglasnost o oborinskim vodama, deklaraciju o pravima čovjeka, uvjerenj.....
O neeeeeee, zaboravite kuću, odoh iz ovih stopa u neku vukojebinu, čuvat ću ovce!

Oooo gospodine dragi, vi bi u Vukojebini čuvali ovce, zašto da ne, samo molim vas budite precizniji Vukojebina donja ili Vukojebina gornja?
Štajaznam, eto neka bude donja.

Dobro, možete čuvati ovce u Vukojebini donjoj, evo ispunite formular o radu u područjima od posebne državne skrbi, zamolbu o preseljenju u brdsko-planinska područja, svjedodžbu pastira, atest o sviranju frulice, potvrdu veterinara, nalaz psihijatra, ratni put, čin i odlikovanja, dokaz o osposobljenosti za rad s bodljikavom žicom, koncesiju na pašnjake, studiju o utjecaju na okoliš, protokol o nenapadanju vukova, znakove raspoznavanja ćukova....
Dostaaaaaaaaa! Znate šta, o'do ja na Mjesec
Na Mjesec!? Nema problema, izvolite formul...
Odoooooooooooo




srijeda, 19.12.2012.

~Ženama je lakše
~

Već vidim kako će mnogi od vas zakolutati očima (unaprijed se ispričavam), ali sam i svjestan da će se naći onih koji će se zlurado nasmiješiti kad vam priznam da nisam zadovoljan svojim pisanjem.
Evo već šest godina i šest mjeseci (neće valjda sad još i šest dana) pletem tu čipku od riječi, ponekad vještije ponekad smotanije, ali i dalje - pletem. Pogledam na ono što je ostalo iza mene, opaaaaa, pa tu ima iskukičanog materijala za nekoliko kuverti preko bračne postelje, ali kako to objasniti, sve mi izgleda nekako zbrda-zdola, nevješto nabacano, kao da su ti bezbrojni kloti i frketi zapravo ogledala u kojima su se u nekom trenutku odražavale moje misli.



Pa mi često bude žao što te svoje misli ne mogu izraziti na neki ljepši način, iskreniji, intimniji. Čitam svakodnevno Tessu, Primakku, Missilusion i mnoge druge drage djevojke i divim im se kako one pletu svoje riječi i rečenice, našoj prostoj muškoj duši često i nerazumljive, ali riječi s puno duše, s puno dubine i topline vlastite intime.
Ne znam, možda je ženama lakše...

A mi muški moramo biti onako, jako "taf", odabirati neutralne teme, koje se nas kao i ne dotiču previše, ali eto... mi smo kao čvrsti dečki, u svakom trenutku jaki i pouzdani, znamo što hoćemo i ništa nas ne može pokolebati na putu do svetog cilja.

Liječimo se ironijom i cinizmom, kao da smo svi mali kraljevi, oni čija je riječ prva i posljednja, vladari nekog svog (većinom) izmišljenog svijeta, svijeta kojeg gledamo s visine trona koji je zapravo smiješno sićušan, svijeta u kojem možda nikog živog nema, ali eto, kad nam je potrebno, lako ćemo "instalirati" svoje podanike, dvorjane i dvorske lude.
Toliko mi je puta došlo da se otvorim do kraja, da te emocije koje postoje u meni prenesem na papir i dugo sam mislio kako je to samo stvar odluke, ili hoću ili neću, i da ne postoji ništa lakše nego tu rijeku osjećaja koja mi prolazi kroz glavu samo preusmjeriti na drugo mjesto.
O kakve li zablude!

Papir nije ništa drugo nego vrt, brižno njegovan vrt s grmovima lavande, ružmarina i kadulje, stablima limuna, maslina, lovora i čempresa, vrt sa svojim alejama, stubama i fontanama. Uostalom, zar nije papir dio nečeg živog, dio nekog ponosnog stabla koje je raslo na obroncima planine i gotovo čitav svoj vijek snatrilo kako bi lijepo bilo imati noge i otići jednom na drugu stranu planine...

Između rijeke kojom protiču emocije i vrta u kojem rastu rečenice ispriječio se visoki zid, a ja budala jedna, stojim u onim glupim visokim čizmama za ribolovce preko koljena, zahvaćam tu silnu vodu lopatom pa je prebacujem preko zida, pa mi nikako ne uspjeva, istina, preskoči tu i tamo poneka kap, ali najveći dio vode samo se vrati s ove strane zida, ponovo uđe u rijeku i krene nizvodno...

Možda je to stvar tehnike, možda je to stvar zanata, a možda i zaista samo stvar odluke.

Ništa, počinjem opet pisati kao nekad, olovkom na papir, bez obaveze da rečenica koju napišem mora imati subjekt objekt i predikat, logičan početak i kraj. Baš me briga, to i tako nikad neću objaviti. Nabacat ću svoje misli bez ikakvog smisla, švrakopisom koji će i meni samom ponekad biti nerazumljiv, švrakopis bez fonta boldanja ili italika, zapis jednog trenutka koji će se pojaviti sad i nikad više...




subota, 15.12.2012.

~Budi moja konkubina
~

Sjećate li se trgovačkih putnika koji su nekad znali prodavati knjige po ulicama i trgovima naših gradova? Obično bi vozili nekakve kockaste aute, najčešće Ladu ili pezejca, a imali su bogme nosa za odabrati najprometniju ulicu u gradu pa bi za tren oka obložili čitavo auto knjigama najrazličitijih sadržaja, od kuharice Steve Karapandže preko sabranih djela Marije Jurić Zagorke pa sve do Tehničke enciklopedije.
Ne znam gdje su i zašto nestali ti ljudi, pretpostavljam zbog toga što su današnji automobili neizmjerno okruglastiji i aerodinamičniji pa shodno tome i nisu baš idealni da bi u slobodno vrijeme glumili police za knjige.
Prodavači knjiga više se ne moraju smrzavati na otvorenim prostorima, strepiti od kiše, bure i juga, najčešće se kriju iza kompjutera kao upravo sada vi i ja, pomno biraju svoju ciljanu skupinu i svakodnevno šalju poruke na tisuće emajliranih sandučića.

Pri tome znalački oblikuju svoje ponude s atraktivnim naslovima i obaveznim popustima uvjeravajući vas kako će upravo ta knjiga koju danas velikodušno nude na akciji drastično promjeniti vaš život. Nabolje dakako.
Nedavno sam naručio čitavu malu biblioteku od jedanest šarolikih naslova počevši od Sokrata i Pitagore preko Babilona i Drevne Kine sve do do Tajnih društava i Organiziranog kriminala. Popust je bio bezobrazno neodoljiv - te knjige inače dođu 59 kuna pojedinačno, ali će eto samo za mene ponuditi čitav komplet za nevjerojatnih 119 kuna! Ali to nije sve. Zahvaljujući novoj revolucionarnoj formuli, dobit ću i sredstvo za odstranjivanje tvrdokornih mrlja, anti-oksi-čoksi-tripl-ekšn. M'da...

Što jest-jest, nisam trebao dugo čekati, već kroz dva dana, na moje se police udobno smjestila čitava nogometna momčad novih knjiga u formaciji 3-5-2. Plus golman naravno.



Moram priznati, knjige su dobre. I poučne nadasve. Samo, ne bi bio loše kad bi uz ovakve komplete priložili i povećalo s dooooobrom dioptrijom, jer brate mili, ne znam kako su uspjeli pronaći ovako sitan font kojim su ih tiskali. Falablogu, do sada nisam imao potrebe nositi cvike, ali ako ovako nastave, ne znam...

Svaka čast kupovini preko interneta i brzoj dostavi, ali ubuduće više ništa ne uzimam na neviđeno. (Oh da, mo'š mislit). Oprostite knjige moje, možete se virtualno spustit i na koljena, ali dok vas ne ispipam i ne provjerim kako mi pristajete u rukama i kakve zvuke proizvodite dok vas listam - ništa od kupnje, jel jasno!?

Stoga sam jutros odlučio posjetiti pravu, a ne virtualnu knjižaru. Vrijeme je darivanja i razmišljam, zašto sebi ne bi poklonio neku lijepu knjigu za predstojeće blagdane. Zezam se, ali samo djelomično. Ako me pozovete na svoj rođendan, već znam što ću vam kupiti - čokoladne praline i bocu crnog vina. Ma neeeeee, šta ste odmah skočili, naravno da ću vam pokloniti - knjigu! Koju i kavu, e to ovisi o vama.
Uglavnom, pronjuškao sam malo po naslovima. Ima ih more. Čovječe, danas svi pišu knjige. Osim mene.
Ali što je posebno zanimljivo - izgleda da se sve knjige bave istom tematikom.

Ruska konkubina.
Šangajska konkubina.
Posljednja konkubina.
Konkubinina kći.
Konkubinina tajna.
Zbogom moja konkubino.


Čoeče, zapleo mi se jezik od ovolikog kolunkonkonbinilizma!
Hm, a možda je to čarobna riječ za napisati knjigu. Kako postati pisac ako nemaš konkubinu? Istina, ništa ne znam o konkubinama, ali ako se treba žrtvovati, eto podnijet ću je, u ime književnosti!
Hm, ponekad mi bude žao što naš jezik nije blaži i da prostite - snishodljiviji prema ljubavnoj tematici. Eto, da sad nasumce zaustavim desetak ljudi i pitam ih što je to konkubina, već znam šta bi rekli - kurbetina! Pa da vidimo. Ako je vjerovati Klaićevom rječniku stranih riječi, konkubina znači priležnica , nevjenčana žena, suložnica, bludnica... Ou đizs koliko groznih riječi na jednom mjestu. Kako ću nazvati svoju knjigu? Priležnica iz Delnica? Triljska suložnica? Praskozorje s bludnicama?

Uostalom, položaj konkubine u društvu valjalo bi zakonom urediti. Ako hoćeš imati konkubinu - samo izvoli, ali molim lijepo, plati joj staž, socijalno, zdravstveno, sve kako spada. Ostavimo se lažnog morala, uostalom, čak su i jake face iz Biblije poput Abrahama, Gideona, Davida, Jakoba i Solomona imali svoje konkubine. Pa nije zaludu pametan bija taj Salamun...



Ako danas ljudi mogu svoj kruh zarađivati kao monteri političkih procesa, kovači svoje sreće ili krojači sudbine, zašto ne bi mogle i konkubine?

I dok sam duboko razmišljao o konkubinologiji, odjednom sam osjetio sam nešto metalno cjevasto upereno u moja leđa. Ne mrdaj - zapovjedno će jedan mezzosopran. Odakle mi je poznat ovaj glas? Ček ček... Jadranka Kosor? Ma ne nije... Modni mačak? Nema šanse... Pokušah se okrenuti, ali atentatorica se neda smesti - Stan! Razbit ćeš mi kišobran! Čeeeekaj malo... e sad mo'š!

Aaaaa, pa to si ti - silno obradovan što u moja leđa nije uperen pištolj već plavkasta lumbrela s natpisom "Pitarello", nespretno sam se zateturao i poljubio potencijalnu razbojnicu u nos.
Čoviče - ne moooooogu virovat - rekla je Marjeta Buzdovačić, divna dama u najboljim godinama koja inače nema običaj napadati muškarce u knjižarama s kišobranom, ali eto...
Pa di si, šta si?
A evo, gura se.
Ajmo popit kavu.
Ajmo!

Uglavnom, Marjeta je jako lijepo pričala, a ja sam jako lijepo slušao. Saznao sam sve o prekrasnom mužu, vrckastoj zaovi, senilnom svekru, vikendici u Nemiri, o slomu tržišta pozamanterije, i tko zna što bi još sve saznao da nisam u jednom trenutku izustio: "Budi moja konkubina!"

Mooolim, šta si to reka?
Budi moja konkubina.
Ja? Tvoja konkubina?
Ma ne. Naslov.
Šta naslov?
Knjige.
Koje knjige.
Moje.
Oli si napisa knjigu?
Nisam.
A oćeš li
Oću
Kad
Ne znam... Jednog dana...




četvrtak, 13.12.2012.

~Brodovi umiru sami
~

Nalik na uginulog dupina čije su tijelo hladni valovi izbacili na morski žal, tu odmah pored suhozida, na ležaju od suhe trave, samuje jedan drveni brod. Lagano naslonjen na lijevi bok, doziva u sjećanju dane plovidbe kad bi se razvijenih jedara i sigurnom rukom burdižavalo do najbližeg otoka.

Posljednja kiša prekrila je njegovo dno. Boja je odavno popucala i odvaja se od drva poput tankog sloja kože koji nam se guli s ramena za prvih ljetnih dana. Ruzinave brukve stršeći prijete kao da žele poručiti - pustite me na miru!

Kolumba i ašte još bi izdržali mora, rebra bi se možda i dala spasiti rukama pravog meštra, ali madiri su bolno razjapili ustima i zlokobno popucali kao što karike istog lanca pucaju jedna za drugom kad sila koja ih rasteže postane presnažna.

Mada na prvi pogled sila koja lomi i mrvi ovu barku, čak i ne izgleda tako moćno i snažno, ona je najjača od svih, nemoguće je opisati fizikalnim formulama i složenim algoritmima, a zove se jednostavno - vrijeme.

Kažu da vrijeme liječi sve. Šipak! Kad vi vrijeme liječilo, svi bi bili besmrtni.



Zeznuto je to kod brodova što najčešće nadžive svoje gospodare. I dok ovi potonji mirno počivaju pod čempresima, njihove barke ostaju napuštene i bespomoćne, kao da umiru od srama kojeg nisu zaslužile.


ponedjeljak, 10.12.2012.

~Uvala zavjetrine
~

Tko zna dokle bi tog prosinačkog jutra lelujao galaksijom snova da me nisu probudila tri brata Celzijusa koji su se ničim izazvani skupili ispod mog prozora i počeli revati o sole mio. Che bella cosa, to kao oće reć - koja lipa koza. Raskrilivši škure, ostao sam na trenutak osupnut, s obzirom da u mom vidnom polju nisam primjetio nikakvih koza, a sunca još i manje. Kroz tanku koprenu oblaka jedva se naziralo neko rasvjetno tijelo. Štedne žarulje zavladale i na nebu. Jedino je bura ustrajno gudila jutarnju sonatu.
No, nisam se dao obeshrabriti. Rastegnuo sam se ko hipotenuza na kvadrat i uskočio vedar u novi dan. Pravo je vrijeme za skoknuti do Starog Trogira, ali ne do starog grada Trogira već dvadesetak kilometara zapadno, do zaljeva, točnije rečeno - uvale, koja se isto tako zove - Stari Trogir.



Dijelom ćemo istim putem kao i prošle nedjelje, samo danas nećemo od Sevida prema Dvornicama već biciklističkom stazom prema Vinišćima. Ovo "biciklističkom" shvatite samo uvjetno, pogotovo izvan turističke sezone, s obzirom da vam u ovom dijelu slijepe naše društveni ugled stubokom pada, ako netko slučajno primjeti kako nedajblože vozite bicikl! Tako mizerno, pače primitivno prijevozno sredstvo odaje osobu koja ništa značajnog nije postigla u svom životu m'da.
Tako smo se i danas pješačeći biciklističkim putem stalno morali sklanjati smrdljivim i najčešće neregistriranim kantama iz kojih je ostajao izdajnički oblak dima nepotpuno sagorenog lož-ulja. Hoću reći, morali smo se sklanjati njihovim vozačima, koji su nesumnjivo uspjeli u životu, o da...



Srećom, relativno brzo smo skrenuli prema moru, pa smo, našavši se izvan magistralnih tokova konačno mogli uživati u blaženoj tišini kojoj je dašak tajanstvenosti donosio huk bure kroz krošnje stabala, osobito maslina, čije se lišće presijavalo srebrnastim sjajem. Sjećam se starih stabala iz mog djetinjstva, u vrijeme kad se nije toliko pažnje posvećivalo održavanju "uredne frizure" masline, kako bi se teške grane povijale i škriputale pod udarima vjetra. Izgledalo je kao da će svakog trena popucati i rasprsnuti se. Ali nikad nisu. Mudra stabla puna iskustva znala su se prilagoditi svim vjetrovima i vremenskim nepogodama. Danas masline više ne škripe. Vjerojatno se automatski podmazuju s WeDeom 40.



Uvala Stari Trogir gleda prema jugozapadu i dio je prostranog zaljeva kojeg s južne strane štiti otok Arkanđel, a nešto zapadnije rt Oštrica koja razdvaja ovaj "naš" zaljev i uvalu Sičenicu. Uz malenu otočicu Meraru, (zašto bi otok uvijek morao biti muško?) Arkanđel se doima gotovo poput gorostasa premda je i on u usporedbi sa susjednim Drvenikom malim, zaista – mali. Nešto dalje prema pučini, u sivkastoj izmaglici treperi škojić zvan Muljica.



Ovu neobičnu pojavu, kada se čini da rubovi otoka lebde iznad površine mora, znalci nazivaju "miraž", i najčešće se javlja za burnog vremena, štoviše, ova optička varka pouzdan je znak da će bura trajati još neko vrijeme.



Upravo zahvaljujući buri poželio sam danas doći na ovo mjesto, možda malo ziheraški tražeći zavjetrinu jer mi se eto, iz nekog neobičnog razloga nije mililo izlagati vjetrometinama na nekom od planinskih vrhova. Uh, baš mi je neobično draga ova riječ – vjetrometina! Tako opako i moćno zvuči, skoro ko štatigajaznam - bidermajer! No, koliko god mi je draga riječ, toliko mi nije draga pojava pa smo pet jedan-jedan.



Ipak, vratimo se zajedno u našu uvalu zavjetrine koja je bila pouzdano sidrište pomorcima još od antičkih vremena. I ne samo sidrište već i vikendaško odredište nekog veoma moćnog umirovljenog generala, možda čak i carskog namjesnika.



Ostaci vile rustike iz razdoblja starog Rima još su i danas vidljivi kako na obali tako i na dnu pješčane uvale. Naime, kroz dva milenija koliko je od tada proteklo, razina mora se poprilično podigla čak i bez prpošnih dodataka prehrani ili državnih poticaja, tako da je danas dobar dio zidova potopljen.



Stručnjaci kažu da se ovdje radi o velikoj luksuznoj vili koja tlocrtom podsjeća na dijelove Neronove vile Domus Aurea u Rimu. Vjerojatno je pretenciozno govoriti da je Neron dolazio na odmor u naše krajeve, ali ono što je neosporno – ludi car i vlasnik naše vile imali su istog arhitekta.



Dodirnuti kamen kojeg je upravo na to mjesto postavila ruka nepoznatog graditelja prije more stoljeća, uvijek je poseban osjećaj. Do sada nisu obavljena sustavna arheološka istraživanja na ovoj lokaciji, a ka' će – ne zna se.





Jasno su vidljivi ostaci termi u kojima su se nekad brčkali rimski jet-setteri. Posebno je zanimljiva tekstura materijala kojom se oblagala "kada", gotovo desetak centimetara debeo sloj razmrvljene keramike, opeke i tko zna čega još sve ne. Pomalo me podsjeća na negdašnji Bobisov mandulat, ali dobro. Ča je bilo tega više ni...



Na obali, pri dnu vale, među travom leži rasušena pasara. Pasalo je i njeno vrime...





Srećom, još uvijek ima barčica koje se veselo ljuljuškaju na valovima. Istina, potužile su mi se da ih njihovi vlasnici rijetko izvode u šetnju pa da ako ikako mogu, prenesem njihove zahtjeve društvu za zaštitu brodica. Dogovoreno!







Za mirisni dojam današnjeg izleta pobrinuli se se brojni grmovi planike. U ovo doba puni su plodova maginja. Kao reklama za Matercard. Neprocjenjivo!



S druge strane, u susjednim uvalama, nisam mogao nikako ne primjetiti nešto od čega najrađe okrećem glavu kao ćuk, ali sam zaključio kako to uopće nije zdravo jer mi se s vremena na vrijeme zamanta od pustog okretanja.

Najveći dio tih betonskih zdanja zapravo i nisu vikendice već glomazni otpad porazbacan naokolo bez ikakvog smisla i svrhe. Estetiku da i ne spominjem. Nekoć smo u školi učili o divljim plemenima koji su se svaku toliko zalijetali iz euroazijskih pustopoljina na našu uljudbenu obalu. Ludi od sreće što vide more, porazbijali bi sve što bi im se našlo na putu. Danas su neka druga vremena. Mi smo kao, uvjetno rečeno - civilizacija, uspjeli sve okrenuti na glavu. Mi naime ne uništavamo rušenjem, upravo suprotno, prirodu devastiramo - građenjem!

Tko zna zašto je to tako. Ma mislim, znamo, naravno da sve znamo, ali od štete koja je počinjena za vrijeme bager-revolucije, neće nas spasiti ni stotinu legalizacija. Pravo je pravo, a šaka u oko je uvijek šaka u oko.

No, to i tako nije tema ovog posta. Vraćajući se onim istim putem prema gore, koji se sad gle čuda, nekako ustrmio i odužio, stalno sam se osvrćao prema moru i otocima. Ima nešto čarobno u ovim danima kasne jeseni, početka zime, kad je sve tako tiho i pusto, ali opet nekako – lijepo.



U svakom slučaju, ploviti, putovati, pisati se mora. Koliko god maleno i beznačajno izgledalo, jednostavno se – mora!








petak, 07.12.2012.

~Slučaj Zvonka K.
~

Jučer u ranim jutarnjim satima, u selu Brlogu Gornjem nedaleko od Slunja, pod još nerazjašnjenim okolnostima, lakše je ozlijeđen Zvonko K. (49) iz Delnica. Po, za sada neprovjerenim informacijama, do nesreće je došlo usljed nespretnog rukovanja motornom pilom, pri čemu je Zvonko K. dobio više ogrebotina i hematoma po nadlakticama i koljenima.
Glasnogovornica policijske uprave Brdsko-planinske Mirjana Bonkulović bila je kao i obično, škrta na riječima, tek napomenuvši kako su izvidi u tijeku i da će javnost biti pravodobno upoznata s rezultatima kriminalističke obrade.

A priča je počela prije otprilike petnaestak dana kad se na ekranu Zvonkove Nokie uz karakterističan zvuk param-parampam-para,pam-pam, pojavilo ime Ante Kujundžića, načelnika općine Podbablje u Imotskoj krajini.
Zvonko K, zaposlenik Drvnog kombinata u stečaju nije dvojio ni sekunde, ponadavši se dobroj prilici za krpanje vazdatankog kućnog budžeta.

Alo, Ante je!
Da, izvolite - hinio je uljudnost šumar Zvonko
Oćemo šta pazarit ove godine?
Pa... ako se dogovorimo.
Al nemoj da zajebeš ka lani!
Lani su bile posebne okolnosti.
E pa nemoj da sad ispadnu još posebnije
Čujte, gospodine Kujundžić, ja ću napraviti sve što mogu, ali vremena su teška, novi su propisi na snazi, a morate znati da sve i to košta.
Ma neka košta šta košta, samo oću zgazit onu lokvičićku bandu, neće mi se oni šepurit ovdan.

Nadmetanje između Podbablja i Lokvičića, dvije susjedne općine u Dalmatinskoj zagori, počelo je iz sasvim nevinih pobuda. Iskreno rečeno, ove dvije općine se nemaju bogzna čime pohvaliti, pogotovo ne velikim projektima, životnim standardom ili brojem novootvorenih radnih mjesta, ali tijekom godina nakon Domovinskog rata postala je stvar prestiža, tko će imati ljepše i više božićno drvce pred zgradom općine. Jedno vrijeme su se u to, nikad proglašeno natjecanje uključivale i ostale općine Imotske krajine, ali su s vremenom odustale, jer su Podbabljani i Lokvičićani postali klasa za sebe. Mada nitko sa sigurnošću nije mogao tvrditi kako im to uspjeva, ključ uspjeha bio je u džepu samo jednog čovjeka - Zvonka K. iz Delnica, čovjeka sa tridesetgodišnjim šumarskim iskustvom. Zvonko K je doslovce znao svako stablo jele smreke ili bora u goranskim šumama i godinama je vješto licitirao s božićnim drvcima, znalački upučujući najljepša stabla čas u jednu, čas u drugu općinu. Međutim,stvari su se značajno promijenile prije dvije godine kad je za zapovjednika vojnog poligona Slunj imenovan satnik Medvidović, inače lokvičićke gore list.
Tim su činom Lokvičići posredno dobili čak 240 kilometara kvadratnih teritorija, polja, dolina, gora i šuma prepunih potencijalnih božićnih drvaca - kapitalaca, a ujedno su se lišili usluga Zvonka K, jer su dobili svog čovjeka na pravom mjestu.

Naravno da sječa stoljetnih stabala u okviru vojnog poligona nije dopuštena, ali nekim čudom, dvadesetmetarska stabla jela i smreka, obično bi u predblagdansko vrijema stradavala kao kolateralna žrtva, bojevih gađanja. Preciznim udarima minobacača od 120 mm napravio bi se krater oko takvih stabala, tako da je naposljetku bio dovoljan samo jedan "nesmotren" udar maljutkom u korijenski sustav da se stablo prevrne. Nesretnog četinara potom bi oklopnim transporterom prenijeli do zgrade zapovjedništva gdje bi ga već isto popodne otpremili prema Lokvičićima.
Zvonko K. bio je svjestan činjenice da će i ove godine, kao i prethodne dvije, satnik Medvidović, odabrati najveće stablo za božićno drvce i da ako želi dobiti primjerenu nagradu od Kujundžića, načelnika opčine Podbablje, mora otići u samo srce neprijatelja i preduhitriti njegove namjere.
Tako je sa iskaznicom hrvatskom šumarskog društva tri dana tumarao vojnim poligonom dok nije ugledao prekrasnu smreku visoku čak 23 metra. Ova i nijedna druga - pomislio je Zvonko K. već krenuvši prema uredu zapovjednika poligona i u glavi smišljajući najuvjerljiviju priču, znajući kako ne može tek tako neopazice izvući ogromno drvo iz prostora poligona.
Popivši domaću orahovicu u Medvidovićevu uredu, smireno je objasnio zapovjedniku kako on, kao ovlašteni šumar mora nadzirati rast i razvoj svih šumskih površina pa tako i onih pod ingerencijom Ministarstva obrane.



Kazao je također, da će morati ponijeti jedan uzorak kako bi mjerenjima dobio značajne podatke o stanju drvne mase, kao i otkloniti sumnje o eventualnom uticaju kiselih kiša.
A dobro - uzvratio je satnik Medvidović - a šta vama u stvari triba?
Pa ništa posebno,slučajnim odabirom sam označio jedno drvo koje će zadovoljiti sve zahtjeve struke.
A jeli - a mogu li ja vidit to stablo?
Ma ne trebate, to ću ja obaviti brzo, tu sam s kamionskom dizalicom, sve ću srediti u sat-dva.
Neka neka, samo vi radite vaš posa', a ja ću s vama da vam budem na usluzi.
Zvonko K. nije s pretjeranom adošću dočekao prijedlog satnika Medvidovića, ali nije mu bilo druge nego poći zajedno s njim do označenog stabla.
Čim je satnik Medvidović shvatio kakvu je smreku Zvonko K. odabrao za stručna mjerenja, pao mu je mrak na oči.
Iruda ti, e neš ovu, da si još sto puta toliki.
Ali!
Nema tu nikavog ali, moš odabrat bilo koju drugu, ali ovu neš!
Ali pogledajte kako su je nagrizle.
Gospodine šumaru, morat ću vas zamolit da trenutno napustite ovo područje, nećemo se pogađat ka na pazaru. Jesam vam lipo predložija da morete uzet neku drugu, a vi navalili ki mutav na telefon. E sad nećete dobit niti jednu.



Suočen s oružanom silom, Zvonko K. morao se povući na pričuvni položaj. Znao je on da će već naći načina kako izvući divovsku smreku iz šume, imao je on sve te puteve u malom prstu. Pod okriljem noći prikrast će se s druge strane, prepiliti stablo i već do jutra ispostavit račun od najmanje deset tisuća eura načelniku općine Podbablje, sve direktno na ruke i izvan sustava PDV-a.
Tako je i bilo, sačekavši povečerje, krenuo je Zvonko K. u drugi pokušaj, uostalom, još se taj Medvidović ni rodio nije kad je on sa svojim stricem i djedom, u to vrijeme najboljim drvosječama Like i Gorskog kotara, krstario ovim šumama.

No, nije ni Medvidović bio tako blesav. Ostavio je dvojicu vojnika tu noć na straži, gurnuo im termovizijske dalekozore u ruke i zapovijedio da ga osobno upozore na bilo kakvu sumnjivu aktivnost.
Pet minuta nakon deset sati, desetnik Polovanec, jedan od stražara, primjetio je neuobičajeno kretanje nepoznate osobe na području poligona te promptno obavijestio svog zapovjednika.
- Gospodine satniče, sumnjiva aktivnost u rejonu D, jedna osoba, čini se kao da ima motornu pilu u ruci.
Pucaj!
Molim?
Pucaj!
Kud da pucam, ubit ću čovjeka?
Ma ne pucaj u njega, stresi rafal u zrak, neka se samo usere u gaće!
Za to vrijeme, Zvonko K. već je bio uključio motornu pilu i počeo sjeći božićno drvce, tako da nije ni primjetio da netko puca na njega. Tek kad su s krošanja stabala po njemu počeli padati neuobičajeni veliki komada granja, na trenutak je zastao.

Shvativši da se iznad njegove usijane glave odvija pravi vatromet, bacio se u prvi jarak koliko je dug i širok a motorna pila je ostala na mjestu zločina izdajnički kloparajući br-br-br i vrteći se u krug.
Desetnik Polovanec i ročnik Rogulj, našli su Zvonka desetak minuta kasnije sklupčanog i promrzlog u nekoj grabi. Ubrzo se pojavio i satnik Medvidović.
A šta je šumarko, men' se čini da si ti nešto zaluta?- podbočivši se rukama posprdno će Zvonku.
Zvonku nije bilo do priče
Vako ćemo se dogovorit, pljucne Medvidović sa strane – mi ćemo zaboravit da smo te zatekli u devastaciji šume a tii'š sad ove sekunde lipo zaboravit da je bilo ko puca na tebe, jel jasno?
Jjjasno – promucao je Zvonko
Al ako te još jednom vidim odovuda, neće te ni Bog spasit…

Već se bilo dobro razdanilo dok se, Zvonko K. uspio nekako dogegati do svog kamiona kojeg je ostavio na proširenju šumskog puta. Sav blatnjav i obliven hladnim znojem, nikako nije mogao pronaći ključeve službenog vozila Drvnog kombinata. Ispipao je sam sebe nekoliko puta, zaronio rukama u sve džepove hlača i maskirnog prsluka, ali zaludu, ključeva niotkud. Nije mu preostalo ništa drugo nego propješačiti kilometar-dva do obližnjeg sela i potražiti pomoć. Kad se sav raščupan i prljav pa još s motornom pilom u rukama pojavio na vratima gostionice „Mrzljak“, svi prisutni su zanijemili od straha, a trenutak kasnije i razbježali. Samo je konobarica zadržala pribranost i diskretno pozvala 112 šaputajući u slušalicu - alooo, pošaljite nekoga, u gostijoni mi je neki sumnjivi tip s motornom pilom, nije agresivan ali samo naglas ponavlja – jebožićno drvce, jebožićno drvce…




ponedjeljak, 03.12.2012.

~Rainball
~

Netom prohujali vikend bio je iznenađujuće zanimljiv jer sam otkrio novu društvenu igru, idealnu za kraćenje vremena čak i bez škara i krojačkog metra. Pravila su slična kao za čovječe ne ljuti se, ali skroz različita. Dakle, najprije uzmeš kockicu u dlan pa je stisneš u šaku, prigodno puhneš za bolju sreću te glasno povikneš - aleja jahta jest! Što jest-jest.

Ako ti ispadnu parni brojevi, ostaješ u svojoj kućici, što je ponekad dobro, ali češće nije, dok u slučaju neparnog ishoda dileme nema - izlaziš na vjetrometinu još jednog prosinačkog dana.

Ma zezam se, dileme tipa "unutra ili van" bolje je rješavati suptilnijim metodama nego li se kockati, a ovih je dana posebno zabavno bilo to što kad god bi svoj (po)nos izložio javnim površinama, počela bi padati kiša. Nadam se da ovaj tekst neće čitati jedan uvaženi profesor s Akademije dramskih umjetnosti koji se grozi trivijalnih rečenica tipa "vani pada kiša". Naime, po mišljenju vrlog profesora dovoljno je reći - "vani je kiša", s obzirom da se podrazumijeva da kiša, kao i mnoge pojave koje prihvaćaju zakon gravitacije prirodno - pada.



Zapravo, moglo bi se reći da smo kiša i ja odigrali nekoliko partija paintballa u kojoj smo jedno drugog hvatali na nišan i jedva čekali trenutak kad ćemo ispaliti svu silu živopisnih boja na mrskog neprijatelja.
No, od samog početka bilo je jasno da će se voditi neravnopravna borba.

Kiša se naoružala višecijevnim bacačem pljuskova i grmljavinom kalibra 122 decibela, dok je meni siromašku ostao na raspolaganju tek jedan poluraspadnuti kišobran u kojemu je svaka žica vodila svoju politiku te foto-aparat skromnog dometa. Stoga sam, zaključivši kako u paintballu nemam nikakvih šansi spram moćnog protivnika, a u neku ruku da ga i odobrovoljim, predložio da se naša igra nazove - rainball.
Za divno čudo, kiša je sa zadovoljstvom prihvatila moj prijedlog, štoviše, otvoreno mi je rekla - Slušaj mali, ti ćeš mene pustit da padam kako je mene volja, a ja ću ti zauzvrat u svakom trenutku ostavit malo prostora. Pa eto, ako ga pronađeš - dobro tebi i meni, ako ne, sam si kriv!

Na koncu, mogu se pohvaliti da smo surađivali na obostrano zadovoljstvo, koliko god nebo narogušeno bilo, uvijek je ostajao komadić vedrine kojega je trebalo na vrijeme iskoristiti. Za razliku od lovaca na pijavice i gromove koji su opremljeni kamiončetinama s moćnim uređajima za detekciju i mjerenje čudnovatih sila prirode, za uloviti krpicu plavog neba i nije potrebno imati previše skupih instrumenata.

Pod liticima Čiova koje se zastrašujuće strmo obrušavaju u more, na mjestu na kojem su prije nekoliko stoljeća, svećenici - pustinjaci izgradili čitav mali svijet za sebe, dolazi se tiho i s poštovanjem. Čuvena Gospa od Prizidnice, koja je s vremenom srasla s tim stijenama, pa se danas čini kao da je oduvijek tu, mjesto je posebnog ugođaja, pogotovo za zimskih dana kad vjetar s juga uzburka more i donese miris algi visoko gore među raspukline u kojima žive divlji golubovi.





Možda je Prizidnica izgubila dio svoje čari otkad je postala isuviše dostupna, možda čak i nije daleko dan kad će neki mamlaz pokušati parkirati svoj "four wheels drive" terenac točno ispred vrata crkvice, ali taj čudesni spoj neba, zemlje, mora i kamena, teško će moći odnijeti sa sobom.



Drugog dana rainballa, put me odveo na sasvim drugu stranu - prema zapadu i drevnom Hilejskom poluotoku. Teško je odoljeti šarmu sporednih cestica čak i kad su vijugave, gobave i nepregledne kakva je ona od Svinca do Sevida. Ne nisam napisao "Svinjca" nego Svinca, molim lijepo. Nemojte mene pitati za objašnjenje, pa nisam ja dao ime tom selu.

U svakom slučaju, malo vozačke patnje će se isplatiti, jer ako uspješno savladate sve cestovne zavijutke i ne stumbate se sa svojim prometalom u neku jarugu pored puta, vrlo brzo će vam se otvoriti široki pogled na dio Jadrana u kojem su otoci potonuli poput Atlantide. Je li nekada postojala Adriatida, teško je reći, ali to golemo modro prostranstvo pred našim očima koje se proteže od Visa pa sve do Žirja, svakoga puta pobudi dobru dozu strahopoštovanja.





Pogotovo u danima kao što je bio ovaj, s mirisom kiše u zraku kad su se oblaci poigravali, bježali, odlazili pa se vraćali kao da su htjeli obojati more nijansama za koje nisu ni znali da postoje.





Modro-zeleni huk kojeg je vjetar s mora donosio u krošnje maslina, miris mokre zemlje i tragovi krupnih kapi po suhozidima...
I nakon svega tišina, kao da smo na kraju svijeta, kao da sve ono što smo znali više ne vrijedi, kao da nas iza vrata čeka nešto novo i nepoznato...






subota, 01.12.2012.

~O konju i bezakonju
~

Sigurno ste i to ne samo jednom čuli za neke od bizarnih zakona, koji su iz ovih ili onih razloga doneseni u prošlosti, ali koji začudo vrijede i danas u mnogim državama Amerike.
Tako primjerice u Nevadi, muškarac s brkovima ne smije ljubiti žene (ali smije druge muškarce, s brkovima ili bez njih); u Kaliforniji ni za živu glavu ne smijete jesti naranče u kadi (ali kruške slobodno možete), u Južnoj Dakoti je ilegalno zaspati u tvornici sira; u Indiani, broj Pi ne iznosi 3,14159 i tako dalje, već ravno 4, a na Havajima će vas oštro kazniti ako NE posjedujete auto ili brod!

Srećom, kod nas je situacija mnogo slobodnija pa za razliku od Novog Meksika, žene se smiju pojavljivati neobrijane u javnosti, nitko vas neće kazniti ako pjevate u krivom tonalitetu, a eto ako baš imate želju, smijete fotografirati zečeve kroz čitavu godinu.
No, ako samo malo zagrebemo ispod površine zakona i pozitivnih propisa koji nam određuju kako se smijemo ponašati a kako ne, otkrit ćemo neke začkoljice koji će vješti odvjetnici znalački koristiti u obrani svojih klijenata ( i naravno, sve to masno naplatiti)

Meni je recimo izuzetno drag Zakon o osobnoj iskaznici. U njemu se izrijekom navodi kako svaki državljanin eRHa stariji od šesnaest godina mora posjedovati osobnu iskaznicu tolike i tolike veličine i oblika, izdane od policijske uprave Uzvodno-planinske, i tako dalje i tako bliže.
Dakle, ako si stariji od šesnaest i ako ne posjeduješ osobnu iskaznicu, nema te, kao da i ne postojiš!
Međutim, u članku 5. ovog zakona navodi se kako se osoba ne smije služiti predmetnom ispravom ako slika na osobnoj iskaznici ne odgovara izgledu osobe!?

Hm, koliko je meni poznato, slike na osobnim iskaznicama su crno-bijele i sad, ne znam za vas, ali ja sam potpuno siguran da nikad nisam vidio crno-bijelu facu ni kod muškaraca, a još manje kod žena. Štoviše, naša lica su najčešće živopisnih boja, od infracrvenih do ultraljubičastih, ovisno o raspoloženju. Istina, ponekad mogu biti i blijeda, ali ovoliko bljedunjavih nijansi kao na slici na osobnoj iskaznici, sigurno ne.

Drugo - što ako pustim brkove i bradu? Okej, pomirio sam se time da u tom slučaju neću smjeti ljubiti žene po Nevadi, ali znači li to da moram hitno mijenjati osobnu? Što ako obojim kosu? Ili nedaj blože oćelavim? Što ako mi moja draga nabije rogove? Pa čovječe, morat ću mijenjat legitimaciju barenko triput godišnje!

Isto tako, u članku 46. navodi se da će se novčanom kaznom od 100,00 kuna kazniti osoba koja uz sebe nema osobnu iskaznicu. Molim vas gospodo, konkretizirajte mi što to znači "uz sebe". Je li to deset centimetara? Dvadeset? Pola metra? Znači li to da moram svaki put isprsiti jednog Ivana Mažuranića ako je nemam "uz sebe". Kako ću primjerice ispoštivati zakon o osobnoj iskaznici na nudističkoj plaži? Ja sam zbunjen!

Stoga hitno prelazim na slijedeći zakon - Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. E to je pravi zakon. Svi smo za red, svi smo za mir, ima li nekog tko nije?
Odmah u članku 1. eksplicite se navodi -
Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedozvoljen način remeti mir, rad ili normalan način života građana, stvara nemir, neraspoloženje, uznemirenost ili ometa kretanje građana na ulicama i drugim javnim mjestima ili ometa ostvarivanje njihova prava i dužnosti, vrijeđa moral, ometa vršenje zakonitih mjera državnih organa i službenih osoba, ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine, vrijeđaju državni organi ili se na drugi način narušava javni red i mir građana te djela utvrđena ovim zakonom.

Čovječe, pokušavam se sjetiti tko mi to remeti mir, rad, normalan način života, stvara neraspoloženje i uznemirenost? Pa političari brate! Svi ovi vladari, poglavari, sabornici, pozicijski, opozicijski, lokalni, globalni - svi su odgovorni za stvaranje neraspoloženja i opće uznemirenosti. Razvidno je da se tu radi o ozbiljnom deliktu. Ajmo ekipa, od Zokija do Kerija, platite kaznu ili svi u bajbukanu!

Eh, samo nisu ni oni blesavi. Platit će oni kaznu, dakako da će platit. Samo znate u kojoj valuti? U dojč-markama! Vjerovali ili ne, kazne za nepridržavanje aktualnog zakona određuju se u nepostojećoj valuti! Zar to nije divno? Uz toliko nezaposlenih pravnika, nikad do pravne države.

S obzirom da sam odrekao prolitičkih ambicija, jutros sam se probudio sa čvrstom mišljom i odlučan da ću se ponašati kao svjestan građanin i striktno se pridržavati zakona.
Evo recimo, jedan od prvih na listi prioriteta mi je zakon o sigurnosti u prometu. Čast svakome, ali s prometom nema zafrkancije. U prometalu bilo koje vrste i namjene, odgovorni smo ne samo za svoj, nego i za tuđe živote.
Dočim sam izišao na cestu, odlučio sam se pridržavati apsolutno svih prometnih znakova kako vertikalne tako i horizontalne signalizacije. Tamo gdje je dozvoljeno pedeset- vozim pedeset, tamo gdje je sedamdeset-sedamdeset, sto-sto. Ni kilometar više, ni kilometar manje, sve po propisu.

I moram priznati, jako je ugodan osjećaj voziti propisno. Ispred mene nikoga, cesta prazna, vozim slobodno, opušteno i s osmijehom na licu. Pomislih - ubuduće sada samo ovako vozim - ma nema prekoračenja brzine ni za dz! Istina, bilo mi je malo nezgodno kad sam morao voziti četrdeset na sat, jer to mi je taman nekako previše za drugu, a malo za treću brzinu. A i ta dionica s ograničenjem četrdeset se dobrano odužila. U retrovizoru sam primjetio kako se iza mog autića formirala svečana kolona. Mnogi od njih su i trubili, vjerojatno su i oni bili presretni što se pridržavaju zakona. Ostali su mi mahali i srdačno me pozdravljali kao da sam upravo oslobođen optužnice za zločine protiv čovječnosti.

Super, postao sam zvijezda, a uopće nije bilo teško - trebalo se samo pridržavati prometnih znakova. Međutim, u jednom trenutku se iz kolone izdvojio tamni BMW neutvrđenih registracijskih oznaka, pretekao brat-bratu dvadesetak automobila i prepriječio mi put. Budući da sam morao prilagoditi brzinu uvjetima na cesti, skroz sam usporio, gotovo stao. Zatamnjeno prozorsko staklo već spomenutog BMW-a, otvorilo se i iznutra je provirila kvrgava glava jednog gospodina. Taman u trenutku kad sam ga htio pozdraviti, preduhitrio me je i povikao - KONJU JEDAN! Još je nešto govorio ali sam ga slabo razumio, uglavnom, zaškripao je gumama i odmaglio prema naprijed.



Ostadoh oduševljen tim neobičnim susretom i lijepim riječima kojih mi je uputio nepoznati gospodin. Konji su izuzetno lijepa i plemenita stvorenja, bolji kompliment u prvo prosinačko jutro teško da sam mogao dobiti. Oh kako je lijepo pridržavati se zakona!fino


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>