Tko zna dokle bi tog prosinačkog jutra lelujao galaksijom snova da me nisu probudila tri brata Celzijusa koji su se ničim izazvani skupili ispod mog prozora i počeli revati o sole mio. Che bella cosa, to kao oće reć - koja lipa koza. Raskrilivši škure, ostao sam na trenutak osupnut, s obzirom da u mom vidnom polju nisam primjetio nikakvih koza, a sunca još i manje. Kroz tanku koprenu oblaka jedva se naziralo neko rasvjetno tijelo. Štedne žarulje zavladale i na nebu. Jedino je bura ustrajno gudila jutarnju sonatu.
No, nisam se dao obeshrabriti. Rastegnuo sam se ko hipotenuza na kvadrat i uskočio vedar u novi dan. Pravo je vrijeme za skoknuti do Starog Trogira, ali ne do starog grada Trogira već dvadesetak kilometara zapadno, do zaljeva, točnije rečeno - uvale, koja se isto tako zove - Stari Trogir.



Dijelom ćemo istim putem kao i prošle nedjelje, samo danas nećemo od Sevida prema Dvornicama već biciklističkom stazom prema Vinišćima. Ovo "biciklističkom" shvatite samo uvjetno, pogotovo izvan turističke sezone, s obzirom da vam u ovom dijelu slijepe naše društveni ugled stubokom pada, ako netko slučajno primjeti kako nedajblože vozite bicikl! Tako mizerno, pače primitivno prijevozno sredstvo odaje osobu koja ništa značajnog nije postigla u svom životu m'da.
Tako smo se i danas pješačeći biciklističkim putem stalno morali sklanjati smrdljivim i najčešće neregistriranim kantama iz kojih je ostajao izdajnički oblak dima nepotpuno sagorenog lož-ulja. Hoću reći, morali smo se sklanjati njihovim vozačima, koji su nesumnjivo uspjeli u životu, o da...



Srećom, relativno brzo smo skrenuli prema moru, pa smo, našavši se izvan magistralnih tokova konačno mogli uživati u blaženoj tišini kojoj je dašak tajanstvenosti donosio huk bure kroz krošnje stabala, osobito maslina, čije se lišće presijavalo srebrnastim sjajem. Sjećam se starih stabala iz mog djetinjstva, u vrijeme kad se nije toliko pažnje posvećivalo održavanju "uredne frizure" masline, kako bi se teške grane povijale i škriputale pod udarima vjetra. Izgledalo je kao da će svakog trena popucati i rasprsnuti se. Ali nikad nisu. Mudra stabla puna iskustva znala su se prilagoditi svim vjetrovima i vremenskim nepogodama. Danas masline više ne škripe. Vjerojatno se automatski podmazuju s WeDeom 40.



Uvala Stari Trogir gleda prema jugozapadu i dio je prostranog zaljeva kojeg s južne strane štiti otok Arkanđel, a nešto zapadnije rt Oštrica koja razdvaja ovaj "naš" zaljev i uvalu Sičenicu. Uz malenu otočicu Meraru, (zašto bi otok uvijek morao biti muško?) Arkanđel se doima gotovo poput gorostasa premda je i on u usporedbi sa susjednim Drvenikom malim, zaista – mali. Nešto dalje prema pučini, u sivkastoj izmaglici treperi škojić zvan Muljica.



Ovu neobičnu pojavu, kada se čini da rubovi otoka lebde iznad površine mora, znalci nazivaju "miraž", i najčešće se javlja za burnog vremena, štoviše, ova optička varka pouzdan je znak da će bura trajati još neko vrijeme.



Upravo zahvaljujući buri poželio sam danas doći na ovo mjesto, možda malo ziheraški tražeći zavjetrinu jer mi se eto, iz nekog neobičnog razloga nije mililo izlagati vjetrometinama na nekom od planinskih vrhova. Uh, baš mi je neobično draga ova riječ – vjetrometina! Tako opako i moćno zvuči, skoro ko štatigajaznam - bidermajer! No, koliko god mi je draga riječ, toliko mi nije draga pojava pa smo pet jedan-jedan.



Ipak, vratimo se zajedno u našu uvalu zavjetrine koja je bila pouzdano sidrište pomorcima još od antičkih vremena. I ne samo sidrište već i vikendaško odredište nekog veoma moćnog umirovljenog generala, možda čak i carskog namjesnika.



Ostaci vile rustike iz razdoblja starog Rima još su i danas vidljivi kako na obali tako i na dnu pješčane uvale. Naime, kroz dva milenija koliko je od tada proteklo, razina mora se poprilično podigla čak i bez prpošnih dodataka prehrani ili državnih poticaja, tako da je danas dobar dio zidova potopljen.



Stručnjaci kažu da se ovdje radi o velikoj luksuznoj vili koja tlocrtom podsjeća na dijelove Neronove vile Domus Aurea u Rimu. Vjerojatno je pretenciozno govoriti da je Neron dolazio na odmor u naše krajeve, ali ono što je neosporno – ludi car i vlasnik naše vile imali su istog arhitekta.



Dodirnuti kamen kojeg je upravo na to mjesto postavila ruka nepoznatog graditelja prije more stoljeća, uvijek je poseban osjećaj. Do sada nisu obavljena sustavna arheološka istraživanja na ovoj lokaciji, a ka' će – ne zna se.





Jasno su vidljivi ostaci termi u kojima su se nekad brčkali rimski jet-setteri. Posebno je zanimljiva tekstura materijala kojom se oblagala "kada", gotovo desetak centimetara debeo sloj razmrvljene keramike, opeke i tko zna čega još sve ne. Pomalo me podsjeća na negdašnji Bobisov mandulat, ali dobro. Ča je bilo tega više ni...



Na obali, pri dnu vale, među travom leži rasušena pasara. Pasalo je i njeno vrime...





Srećom, još uvijek ima barčica koje se veselo ljuljuškaju na valovima. Istina, potužile su mi se da ih njihovi vlasnici rijetko izvode u šetnju pa da ako ikako mogu, prenesem njihove zahtjeve društvu za zaštitu brodica. Dogovoreno!







Za mirisni dojam današnjeg izleta pobrinuli se se brojni grmovi planike. U ovo doba puni su plodova maginja. Kao reklama za Matercard. Neprocjenjivo!



S druge strane, u susjednim uvalama, nisam mogao nikako ne primjetiti nešto od čega najrađe okrećem glavu kao ćuk, ali sam zaključio kako to uopće nije zdravo jer mi se s vremena na vrijeme zamanta od pustog okretanja.

Najveći dio tih betonskih zdanja zapravo i nisu vikendice već glomazni otpad porazbacan naokolo bez ikakvog smisla i svrhe. Estetiku da i ne spominjem. Nekoć smo u školi učili o divljim plemenima koji su se svaku toliko zalijetali iz euroazijskih pustopoljina na našu uljudbenu obalu. Ludi od sreće što vide more, porazbijali bi sve što bi im se našlo na putu. Danas su neka druga vremena. Mi smo kao, uvjetno rečeno - civilizacija, uspjeli sve okrenuti na glavu. Mi naime ne uništavamo rušenjem, upravo suprotno, prirodu devastiramo - građenjem!

Tko zna zašto je to tako. Ma mislim, znamo, naravno da sve znamo, ali od štete koja je počinjena za vrijeme bager-revolucije, neće nas spasiti ni stotinu legalizacija. Pravo je pravo, a šaka u oko je uvijek šaka u oko.

No, to i tako nije tema ovog posta. Vraćajući se onim istim putem prema gore, koji se sad gle čuda, nekako ustrmio i odužio, stalno sam se osvrćao prema moru i otocima. Ima nešto čarobno u ovim danima kasne jeseni, početka zime, kad je sve tako tiho i pusto, ali opet nekako – lijepo.



U svakom slučaju, ploviti, putovati, pisati se mora. Koliko god maleno i beznačajno izgledalo, jednostavno se – mora!