Gledajući s kopna, otoci zimi izgledaju udaljeniji i manji.



Gledajući s otoka kopno zimi, čudna mi čuda, također izgleda udaljenije i manje. No, tako samo izgleda. Precizni geodetski instrumenti neće zabilježiti nikakva dramatična odstupanja. U čemu je onda kvaka ZZ? Ako je s kopnima sve u redu, očito je da zimi naraste - more. Tko zna, možda more eruptira iz dubine, donoseći na površinu slojeve koji se skrivaju pri dnu pa se oni odjednom pobune, uskomešaju, krenu prema površini i oslobođeni onog strašnog pritiska koji ih drži tamo dolje duboko iskoče na svjetlo dana poput plavetnog kita. A naše oko tromo kakvo već jest, tek tu i tamo zamijeti tanke slojeve fatamorgane kako trepere u daljini pa najčešće nismo sposobni razaznati što je stvarnost, a što privid.



More i kopno, početak i kraj. Da, upravo tako glasi drugi naziv kojeg često koristimo za kopno - kraj. Što nakon kraja? Novi početak, ili...



Kao što otok umije zatočiti ljude, tako i kopno može zakopniti. Uh, eto baš se danas osjećam pomalo zakopnjeno. Zarobljen kopnom. Skoro čak i okopnjen. I snijezi mogu okopniti, pa što ne bi i ljudi. U onim ne tako davnim vremenima kad su zaštitari domoljublja pokušavali naći hrvatskije riječi za sve što postoji na ovom svijetu, razglasili su da se onaj strašni AIDS od sada imade zvati - kopnica. Kad malo bolje razmislim, nisu bili daleko od istine - kada tijelo izgubi mogućnost braniti svoj sustav od štetnog djelovanja različitih bolesti, ono jednostavno - kopni.
No dobro, nije sve ni tako crno. Kada noći otškrinu svoje zavjese, jutra se preplave plavičastim nijansama.



Sunce se pospano protegne iznad južnog horizonta smogavši tek toliko snage da oboji grad dugim sjenama.



No kakvo je takvo je - naše je. I dobro je da ga ima.
Zima na moru, vrijeme je mira i poniranja u dubine vlastitih misli. Da vidimo gdje smo, što smo i kako ćemo dalje. Od jednog kraja do novog početka.



Pa onda tražim otoke izgubljene na kopnu i za divno čudo - još uvijek ih uspjevam pronaći. Ne odviše često, ali ono što se često nalazi najčešće i nema nekakvu posebnu vrijednost.



I tako nogom pred nogu između redova suhozida koji vijugaju poput zmija kroz krajolik dok se refuli vjetra bore s krošnjama maslina i tamnim smežuranim plodovima koji su ostali neubrani.
Tamo kod prvih kuća igraju se djeca. Njih četvero, zabundani i zamotani u kape i rukavice kao da je minus četrdeset, igraju se graničara. Zarumenili im se obraščići ko u Djeda Mraza. Vruće im je, ali ne smiju skinuti ništa sa sebe. Vikat će ih baka.

Jedna crno-bijela mačka lijeno prelazi ulicu. Je li to sreća ili nesreća? Možda sreća u nesreći. Ili obrnuto? Legla je nasred ulice pa se oblizuje. Ugodna joj je toplina asfalta. Auti i tako rijetko prolaze ovuda.
U malome portu, brodovi se stisnuli jedan do drugoga. Škripe im konopi ko kosti staroga dide. Mreže su izvađene na kraj. Sve je pusto. Nigdje žive duše.
Zima je.