Već vidim kako će mnogi od vas zakolutati očima (unaprijed se ispričavam), ali sam i svjestan da će se naći onih koji će se zlurado nasmiješiti kad vam priznam da nisam zadovoljan svojim pisanjem.
Evo već šest godina i šest mjeseci (neće valjda sad još i šest dana) pletem tu čipku od riječi, ponekad vještije ponekad smotanije, ali i dalje - pletem. Pogledam na ono što je ostalo iza mene, opaaaaa, pa tu ima iskukičanog materijala za nekoliko kuverti preko bračne postelje, ali kako to objasniti, sve mi izgleda nekako zbrda-zdola, nevješto nabacano, kao da su ti bezbrojni kloti i frketi zapravo ogledala u kojima su se u nekom trenutku odražavale moje misli.



Pa mi često bude žao što te svoje misli ne mogu izraziti na neki ljepši način, iskreniji, intimniji. Čitam svakodnevno Tessu, Primakku, Missilusion i mnoge druge drage djevojke i divim im se kako one pletu svoje riječi i rečenice, našoj prostoj muškoj duši često i nerazumljive, ali riječi s puno duše, s puno dubine i topline vlastite intime.
Ne znam, možda je ženama lakše...

A mi muški moramo biti onako, jako "taf", odabirati neutralne teme, koje se nas kao i ne dotiču previše, ali eto... mi smo kao čvrsti dečki, u svakom trenutku jaki i pouzdani, znamo što hoćemo i ništa nas ne može pokolebati na putu do svetog cilja.

Liječimo se ironijom i cinizmom, kao da smo svi mali kraljevi, oni čija je riječ prva i posljednja, vladari nekog svog (većinom) izmišljenog svijeta, svijeta kojeg gledamo s visine trona koji je zapravo smiješno sićušan, svijeta u kojem možda nikog živog nema, ali eto, kad nam je potrebno, lako ćemo "instalirati" svoje podanike, dvorjane i dvorske lude.
Toliko mi je puta došlo da se otvorim do kraja, da te emocije koje postoje u meni prenesem na papir i dugo sam mislio kako je to samo stvar odluke, ili hoću ili neću, i da ne postoji ništa lakše nego tu rijeku osjećaja koja mi prolazi kroz glavu samo preusmjeriti na drugo mjesto.
O kakve li zablude!

Papir nije ništa drugo nego vrt, brižno njegovan vrt s grmovima lavande, ružmarina i kadulje, stablima limuna, maslina, lovora i čempresa, vrt sa svojim alejama, stubama i fontanama. Uostalom, zar nije papir dio nečeg živog, dio nekog ponosnog stabla koje je raslo na obroncima planine i gotovo čitav svoj vijek snatrilo kako bi lijepo bilo imati noge i otići jednom na drugu stranu planine...

Između rijeke kojom protiču emocije i vrta u kojem rastu rečenice ispriječio se visoki zid, a ja budala jedna, stojim u onim glupim visokim čizmama za ribolovce preko koljena, zahvaćam tu silnu vodu lopatom pa je prebacujem preko zida, pa mi nikako ne uspjeva, istina, preskoči tu i tamo poneka kap, ali najveći dio vode samo se vrati s ove strane zida, ponovo uđe u rijeku i krene nizvodno...

Možda je to stvar tehnike, možda je to stvar zanata, a možda i zaista samo stvar odluke.

Ništa, počinjem opet pisati kao nekad, olovkom na papir, bez obaveze da rečenica koju napišem mora imati subjekt objekt i predikat, logičan početak i kraj. Baš me briga, to i tako nikad neću objaviti. Nabacat ću svoje misli bez ikakvog smisla, švrakopisom koji će i meni samom ponekad biti nerazumljiv, švrakopis bez fonta boldanja ili italika, zapis jednog trenutka koji će se pojaviti sad i nikad više...