Svi su govorili da će ova godina biti teška. Što jes-jes, bili su u pravu. Samo nitko nije znao koliko će točno biti teška. Sad znamo i to. Dvije i dvanaesta bila je teška igzektli tri puta deset na petnaestu tona. Ne vjerujete? Hoćete da je izvažemo još jednom? Ne treba? I ja mislim da ne treba. Sad se javljaju neke pametne glavice s prognozama kako će ova što mijauče pred vratima biti još teža. Za koliko teža? Hm hm, tu se pametne glavice već počinju češkati iza uha. Molim vas gospodo, ta'man'te mi te paušalne ocjene. Ako ne znate što govorite - ušutite. Otkada znam za sebe, uvijek me plašite s tim teškim godinama. Vukodlaci, babaroge i nove godine. Trio Rio. Ptice zloslutnice, ne želim vas više slušati, baj baaajjjjjjj...

Nego ajmo se mi malkice osvrnuti na ovu tešku godinu, bez bojazni da će nam se ukočiti vrat ili nedajblože neki drugi vitalni dio tijela. Ako se Brod u boci na ovaj dan već sedmi put osvrće i ozire po sobi pa mu ništa nije, nema straha ni za vas.



Dakle, težak siječanj serijske oznake 2012. počeo je lijepim danima, ugodnim šetnjama uz more, osekama po kojima su trčkarali račiči, a galebovi su svo to vrijeme veselo kliktali. Mislim, to mi ljudi kažemo da galebovi klikću jer mislimo da je naš govor neizmjerno napredniji od galebovog. Kao, jezik galebova ima samo dvije riječi - klik i klak. Je šipak! Poslušajte ih malo pažljivije pa ćete nakon vremena razabrati kako galebovi umiju čak i pričati viceve. No, ta'man'mo galebove. Di smo se ono skitali u prvome misecu? Pa tu blizu, uglavnom oko Cet'ne, Kameeeeešnice, i planinica slične provinijencije.



Obožavam tu riječ i zato sam je morao upotrijebiti. Provinijencija. Eh da, u siječnju sam diplomirao u Školi kreativnog pisanja, skraćeno ŠKP. To vam je nešto slično kao FKK. Samo na FKK skidaš robu sa sebe, a u ŠKP svoju dušu. I bude ti nekako milo i drago što su svi oko tebe isto tako razgolićeni. Dušama mislima, naravno. Ma zezam se, bilo je to prekrasno iskustvo. Pozdrav svim kreativcima iz podruma gradske knjižare Marka Marulića ma gdje god bili!

Trećeg teškog dana teške veljače pao nam je snijeg. I to kakav? Teeeežak snijeg. Takav snijeg ne pamte ni najstariji. Dobro, oni najstariji uglavnom ne pamte ni što su jučer jeli, a kamo li će snjegove, m'da.





Bio je to snijeg epskih razmjera. Za razliku od svih prijašnjih koji bi ostajali u gostima tek nekoliko sati, ovaj se nikako nije dao otjerati. A sve smo mu nudili, i kavu i kolače, i topli čaj i užinu i ručak i večeru. Snijegu omililo! Ni makac. Devetog smo dana kolketivno popizdili i izišli na ulice i trgove naoružani fenovima za sušenje kose. Fen-revolucija! Kao John Wayne, kao Wyatt Erp, kao bivši premijer kad se zalagao za ZERP. Pucali su fenovi pojedinačno i rafalno, bilo je tu i tamo lakše ozlijeđenih i ozbiljno prestrašenih, energetski sustav države doživio je kolaps, ali smo se konačno riješili tog bijelog stanja. T ili R, kako vam drago.



U ožujku više nije bilo snijega ali je bilo bure. Teške bure. Teške marčane bure. Teške marčane velebitske bure. Ako ikada poželite doznati može li vaše krhko tijelo izdržati udar burne lokomotive koja piči dvjesto na sat popnite se na Veliki Golić iznad Velikog Rujna i Velike Paklenice. Kad se toliko velikog spoji u jedno, užitak je zajamčen.



Težak travanj poslao me na neplanirani godišnji odmor. Odmakao sam se od-mora pa tu i tamo tumarao užim zavičajem. Otkrio sam Šuplju peć i bunare Rajčice. Neprocjenjivo!





Između pećina i bunara, pisao sam postove za međunarodni blogerski natječaj "Live Inspire!" Sa (v)inspiracijom nisam imao problema. Imao sam i tajne pomagače. Ali o tome ćemo nekom drugom prilikom....

Svibanj je obično najljepši mjesec u teškoj godini.



Svibanj je najljepši jer se u svibnju slavi Prvi maj. Prvi maj se slavi tako što svi trče za grahom. Nakon graha, svi bježe što dalje jedni od drugih. Zanimljivo. I dinamično dakako.
Osim toga, svibanj je predivan jer svuda ima mnogo cvijeća.



Više cvijeća manje smeća. Hm, za smeće još nismo našli adekvatan odgovor. Ali hoćemo. Uskoro.

U lipnju lipe cvatu i sve je isto ko i lani. U lipnju cvate i brnistra. A kad brnistra cvate, onda je to prava fešta od brnistre. I od cvatnje. U lipnju je najljepše kad se spoje Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. Živio antifašizam! Živila državnost! Tako sam se uzvikujući borbene parole obreo na Silbi. I još jednom uživao i okusima i mirisima najljepšeg otoka na svijetu.





Srpanj se tradicionalno obilježava malim brodskim đitama do bisernih uvala Drvenika velih i malih, a ovog smo ljeta još jednom uživali u plodovima Murvice, pardon - Smokvice donje. Al se nekad dobro jelo baš!





Kolovoz! Što je ono bilo u kolovozu? Kamo pobjeći kad na moru zavladaju teške vrućine? Na rijeke naravno! Osvježavajuća i bljutava (neki bi rekli slatka, tjah) voda dalmatinskih rijeka još uvijek nije dovoljno "valorizirana". Nadam se da nikad i neće. Brčkati se u brzacima i glumiti lososa uživancija je bez premca. No, neka to ostane naša mala bljutava tajna!





U rujnu sam se zaželio planina. Pravih planina. Onih preko dvije tisuća metara. To vam dođe otprilike ko dvije hiljade, tečaj jedan-jedan. Popeti se snagom vlastite volje i mišića na Maglić, najviši vrh Bosne ponosne, jedno je od onih "neopišljivih" iskustava. Čovjek se mora popeti prilično visoko da bi shvatio koliko je mali. A priroda je velika. Prekrasna. I vječna. Sve dok je mi, koji nismo dovoljno mali ne poželimo prekrojiti po svojoj mjeri.





Listopad je savršen mjesec za putovanja.



Dani su još uvijek relativno dugi, a ako uz to imamo dobre veze s onim gore pa dobijemo na poklon i dobro vrijeme, zadovoljstvu nikad kraja. Lijepi, zavodljivo obli bregi Hrvatskog zagorja primili su nas brižno pod svoje okrilje. No, kad nakon nepuna tri dana počneš zviždukati "Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin" vrijeme je za povratak na jug.



Zašto na jug? Zato što u studenom treba pobrati masline. Da, ali ove godine zapravo i nismo brali masline. No no, to nije bila obična berba, to je bila kompjuterska igrica u kojoj su maslinice izranjale iz krošanja opet i ponovno i još jednom kao oni baloni koji neprestance iskaču iz svih zakutaka ekrana i koje moramo pogoditi lukom i strijelom. Čudo maslina smo nabrali, istina, nisu nam baš "platile" uljem onako kako smo priželjkivali, ali se ne žalimo. Long live the maslina!



I maginja too!



Prosinac je vrijeme smirenja, melankoničnih misli i osjećaja. Još jedna teška godina je na kraju. A to pokazuju i kućne vage. U odnosu na tešku godinu prije, uspjeli smo i situ(v)aciju dodatno otežati. Vage tako bezobrazno lako daju bonuse.



Dragi moji! O da, svi vi koji ste uspjeli prijeći preko ovog teksta bez ozbiljnijih posljedica, za vas i te kako imam razloga da mi budete dragi. Znam, sve znam, teška nam je bila godina i ova koja dolazi bit će još teža, znam... Ali...

Još uvijek blesavo volim ovaj dan. Ako ništa drugo, volim ga zato što se u samo dvadeset i četiri sata s ovog plavog planeta u beskraj svemira podigne sedam milijardi želja. Za svakog čovjeka po jedna. Najmanje jedna. Pa ako tim svojim malim sebičnim željama pridodamo i one koje punog srca upućujemo svojima najdražima, ljudima koji obogaćuju i oplemenjuju naše živote, onda se sve to zakovitla u jedan ooooogroman oblak dobrih želja. Okej, nađu se i u tom oblaku ozonske rupe, ali o rupama za sada ne bih, hvala.

Život ponekad nije pošten. Često nije ni pravedan. Savršen svakako nije. No nismo ni mi. Savršeni. Često nismo pravedni. Ponekad nismo ni pošteni. Ali to ne znači da ćemo odustati. Hodati nam valja. Trčati. Raširenih ruku. Otvorenog srca. Nema nam druge.
Vi ste mene ove godine razveselili stotine i tisuće puta. I godinama ranije. Da vam kažem hvala - malo je. Ali kažem. Svakom od vas. Hvala.
Sretna vam nova godina. I neka uvijek bude dvostruko sretnija nego što će biti teška.
Zagrljaj. Veliki! Besplatni! Za sve vas!