Marketing
Rainball
Netom prohujali vikend bio je iznenađujuće zanimljiv jer sam otkrio novu društvenu igru, idealnu za kraćenje vremena čak i bez škara i krojačkog metra. Pravila su slična kao za čovječe ne ljuti se, ali skroz različita. Dakle, najprije uzmeš kockicu u dlan pa je stisneš u šaku, prigodno puhneš za bolju sreću te glasno povikneš - aleja jahta jest! Što jest-jest.
Ako ti ispadnu parni brojevi, ostaješ u svojoj kućici, što je ponekad dobro, ali češće nije, dok u slučaju neparnog ishoda dileme nema - izlaziš na vjetrometinu još jednog prosinačkog dana.
Ma zezam se, dileme tipa "unutra ili van" bolje je rješavati suptilnijim metodama nego li se kockati, a ovih je dana posebno zabavno bilo to što kad god bi svoj (po)nos izložio javnim površinama, počela bi padati kiša. Nadam se da ovaj tekst neće čitati jedan uvaženi profesor s Akademije dramskih umjetnosti koji se grozi trivijalnih rečenica tipa "vani pada kiša". Naime, po mišljenju vrlog profesora dovoljno je reći - "vani je kiša", s obzirom da se podrazumijeva da kiša, kao i mnoge pojave koje prihvaćaju zakon gravitacije prirodno - pada.
Zapravo, moglo bi se reći da smo kiša i ja odigrali nekoliko partija paintballa u kojoj smo jedno drugog hvatali na nišan i jedva čekali trenutak kad ćemo ispaliti svu silu živopisnih boja na mrskog neprijatelja.
No, od samog početka bilo je jasno da će se voditi neravnopravna borba.
Kiša se naoružala višecijevnim bacačem pljuskova i grmljavinom kalibra 122 decibela, dok je meni siromašku ostao na raspolaganju tek jedan poluraspadnuti kišobran u kojemu je svaka žica vodila svoju politiku te foto-aparat skromnog dometa. Stoga sam, zaključivši kako u paintballu nemam nikakvih šansi spram moćnog protivnika, a u neku ruku da ga i odobrovoljim, predložio da se naša igra nazove - rainball.
Za divno čudo, kiša je sa zadovoljstvom prihvatila moj prijedlog, štoviše, otvoreno mi je rekla - Slušaj mali, ti ćeš mene pustit da padam kako je mene volja, a ja ću ti zauzvrat u svakom trenutku ostavit malo prostora. Pa eto, ako ga pronađeš - dobro tebi i meni, ako ne, sam si kriv!
Na koncu, mogu se pohvaliti da smo surađivali na obostrano zadovoljstvo, koliko god nebo narogušeno bilo, uvijek je ostajao komadić vedrine kojega je trebalo na vrijeme iskoristiti. Za razliku od lovaca na pijavice i gromove koji su opremljeni kamiončetinama s moćnim uređajima za detekciju i mjerenje čudnovatih sila prirode, za uloviti krpicu plavog neba i nije potrebno imati previše skupih instrumenata.
Pod liticima Čiova koje se zastrašujuće strmo obrušavaju u more, na mjestu na kojem su prije nekoliko stoljeća, svećenici - pustinjaci izgradili čitav mali svijet za sebe, dolazi se tiho i s poštovanjem. Čuvena Gospa od Prizidnice, koja je s vremenom srasla s tim stijenama, pa se danas čini kao da je oduvijek tu, mjesto je posebnog ugođaja, pogotovo za zimskih dana kad vjetar s juga uzburka more i donese miris algi visoko gore među raspukline u kojima žive divlji golubovi.
Možda je Prizidnica izgubila dio svoje čari otkad je postala isuviše dostupna, možda čak i nije daleko dan kad će neki mamlaz pokušati parkirati svoj "four wheels drive" terenac točno ispred vrata crkvice, ali taj čudesni spoj neba, zemlje, mora i kamena, teško će moći odnijeti sa sobom.
Drugog dana rainballa, put me odveo na sasvim drugu stranu - prema zapadu i drevnom Hilejskom poluotoku. Teško je odoljeti šarmu sporednih cestica čak i kad su vijugave, gobave i nepregledne kakva je ona od Svinca do Sevida. Ne nisam napisao "Svinjca" nego Svinca, molim lijepo. Nemojte mene pitati za objašnjenje, pa nisam ja dao ime tom selu.
U svakom slučaju, malo vozačke patnje će se isplatiti, jer ako uspješno savladate sve cestovne zavijutke i ne stumbate se sa svojim prometalom u neku jarugu pored puta, vrlo brzo će vam se otvoriti široki pogled na dio Jadrana u kojem su otoci potonuli poput Atlantide. Je li nekada postojala Adriatida, teško je reći, ali to golemo modro prostranstvo pred našim očima koje se proteže od Visa pa sve do Žirja, svakoga puta pobudi dobru dozu strahopoštovanja.
Pogotovo u danima kao što je bio ovaj, s mirisom kiše u zraku kad su se oblaci poigravali, bježali, odlazili pa se vraćali kao da su htjeli obojati more nijansama za koje nisu ni znali da postoje.
Modro-zeleni huk kojeg je vjetar s mora donosio u krošnje maslina, miris mokre zemlje i tragovi krupnih kapi po suhozidima...
I nakon svega tišina, kao da smo na kraju svijeta, kao da sve ono što smo znali više ne vrijedi, kao da nas iza vrata čeka nešto novo i nepoznato...
Post je objavljen 03.12.2012. u 21:40 sati.