Marketing
Brodovi umiru sami
Nalik na uginulog dupina čije su tijelo hladni valovi izbacili na morski žal, tu odmah pored suhozida, na ležaju od suhe trave, samuje jedan drveni brod. Lagano naslonjen na lijevi bok, doziva u sjećanju dane plovidbe kad bi se razvijenih jedara i sigurnom rukom burdižavalo do najbližeg otoka.
Posljednja kiša prekrila je njegovo dno. Boja je odavno popucala i odvaja se od drva poput tankog sloja kože koji nam se guli s ramena za prvih ljetnih dana. Ruzinave brukve stršeći prijete kao da žele poručiti - pustite me na miru!
Kolumba i ašte još bi izdržali mora, rebra bi se možda i dala spasiti rukama pravog meštra, ali madiri su bolno razjapili ustima i zlokobno popucali kao što karike istog lanca pucaju jedna za drugom kad sila koja ih rasteže postane presnažna.
Mada na prvi pogled sila koja lomi i mrvi ovu barku, čak i ne izgleda tako moćno i snažno, ona je najjača od svih, nemoguće je opisati fizikalnim formulama i složenim algoritmima, a zove se jednostavno - vrijeme.
Kažu da vrijeme liječi sve. Šipak! Kad vi vrijeme liječilo, svi bi bili besmrtni.
Zeznuto je to kod brodova što najčešće nadžive svoje gospodare. I dok ovi potonji mirno počivaju pod čempresima, njihove barke ostaju napuštene i bespomoćne, kao da umiru od srama kojeg nisu zaslužile.
Post je objavljen 13.12.2012. u 11:18 sati.