Pričaj mi tiho, tiho...

29.06.2011.

Nikad nisam volio nosit maske preko svoga lica, čak ni u dječjim maškarama, a ne znam ni sam zašto, možda dijelom zbog tog neravnopravnog odnosa u kojemu lice pod maskom može vidjeti sve oko sebe, a da istovremeno nitko od promatranih ne može znati čije ga to oči gledaju ispod obrazine. S druge strane, imam osjećaj da bi i moj pogled pod maskom bio na neki način ograničen, upravo zbog tog ljepljivog stranog tijela na mojim obrazima, jer konačno, čini mi se da sam osjet vida nije dovoljan za stvaranje potpunih slika u našoj glavi, već da te slike dopunjujemo drugim receptorima koji možda čak ni svog imena nemaju, ali ih upijamo porama naše kože, obraza, čela...

Nikad nisam volio nosit nakit na sebi, za mene apsolutno ne vrijedi onaj ljiga-pjesmuljak "Dalmatinac nosi lančić oko vrata". Ne samo da mojim "junačkim" prsima nikad nisu pristajali zlatni lančići sa sidrima, srcima, slovima ili križevima, nisu ni rećine u uhu, nosu ili tko zna gdje već sve ne, čak se ni prstenje nikad nije uspjevalo udobno ugnjezdit na mojim prstima. Opet ne znam zašto je to tako, nakit mi smeta, sputava me, možda bi mi u nekom slučaju i donio dobru energiju, ali konačno - neću biti ništa ljepši, bolji i poželjniji zbog nakita kojeg nosim. Nakit je nakit, a ja sam ja.



Nikad nisam puštao bradu i brkove, istina, pokušao sam nekoliko puta, ali bi mi već nakon pet-šest dana ta paučina na licu postajala neizdrživa, kao da mi se otrovni bršljan širi po koži, zabada svoje pipke i kreće dalje, prekriva oči i vrat i lagano me guši...

Na polovici petog desetljeća života još uvijek želim vjerovati da su svi ljudi dobri, ako poneki i nisu, onda to nije zbog toga što bi oni sami tako htjeli već vjerojatno zbog neke neravnoteže među molekulama svih tih silnih kemijskih elemenata koji kolaju našim tijelima.

Ipak, svako toliko vremena me prestravi količina ljudske zlobe, koja skrivena iza vlastitih maski i nakinđurena nakitom lažnog sjaja paluca jezikom iz neke dobro zaštićene rupe u kojoj se osjeća sigurnom. Protiv takve zlobe jednostavno nemaš oružja, osjetiš se nemoćnim, jer jednostavno nisi s njom na istoj razini, nije to kao u bajci u kojoj se u presudnom trenutku uvijek stvori nekakav čarobni mač u tvojim rukama kojim uspjevaš uništiti sedmoglavu aždaju...



Ali, volio bih da su te aždaje barem malo hrabrije pa da mi izađu pred lice i jasno kažu - ovakav si onakav si. Konačno, možda sam i ja u zabludi, možda oni zaista imaju pravo, možda imaju rješenje i detaljna uputstva kakav bi ja to čovjek trebao biti, da bi oni konačno bili zadovoljni. Ali ne, oni će i dalje siktati i palucati iz svojih jadnih rupa i napadati pod okriljem mraka misleći da ih neću moći prepoznati.
Ipak, kad me ljutnja malo prođe, moje mi se aždaje čak učine i simpatičnima, ne mogu im poreći da nemaju maštovitosti i konačno, ako im to sve predstavlja zadovoljstvo, mogu im obećati još puno materijala za njihove okrugle stolove...



In aqua veritas

27.06.2011.

Da je u vinu istina, svima nam je već dobro znano, doduše, neki su od nas to dokučili na manje, a neki na više bolan način, ali ono što je zanimljivo - rijetko se ova latinska izreka čuje u cijelosti jer ona zapravo glasi - In vino veritas, in aqua sanitas, a to kao oće reć - u vinu je istina, u vodi je zdravlje!

Ako ništa drugo, na otoke je dobro odlaziti upravo zato da bi se uronilo u bit ove ( i ne samo ove) izreke, konačno, lako ćemo za vino, budimo realni - istinu ponekad i nije ugodno čuti, ali voda - voda je prapočelo, osnov i meritum svega, naposlijetku više od dvije trećine našeg tijela čini upravo - vino ha ha ha!



Ima nešto prokleto u ljudskoj naravi da ne zna cijeniti ono čega ima u izobilju, ne mislim pri tom samo na materijalne stvari, naprotiv, volimo sebe uvjeravati kako će vrijeme obilja vječno trajati pa nemilice trošimo supstancu od koje smo sazdani. Kad se jednoga dana počnemo urušavati iznutra, tada obično već bude kasno...



Naši otoci najvećim su dijelom sazdani od ljutog krša koji ne zna zadržavati vodu na svojoj površini već je propušta i gubi kroz svoje porozno tkivo, a tko zna, možda se ta voda skriva u labirintima tajnih prolaza i kanala i utječe na život iz dubine, isto onako kako čovjekovim žilama kola krv.



Za vrijeme nedavnog popisa stanovništva, jedno od najsmješnijih pitanja u onim upitnicima glasilo je otprilike "imate li vodokotlić u svome stanu?" Ma kog vraga će ti vodokotlić reć kakvim ja standardom živim, mani me se čoviče, ne diraj u moju intimu, u sve mi moš taknit, ali vodokotlić ne dam!

U kućama na malim otocima u kojima je svaka kap vode darovana s neba i spremljena u gustirnu, ljudi također imaju vodokotliće, ali oni se ne koriste. Najčešće je onaj ventil muški zavidan do kraja tako da nekome ni slučajno ne bi pala na pamet tako drska ideja da povuče čarobni konopčić nakon što učini to šta već učini jel...

Potrošiti šest ili devet litara vode za ispiranje zahodske školjke je čisto vodohuljenje, čin vrijedan doživotnog izgona sa otoka, nedopustivi bezobrazluk vrijedan javnog odricanja u dnevnim glasilima. Ah ne, nemojte ni slučajno pomisliti kako su otočki WeCeji nalik na deveti krug pakla, usrani i popišani, naprotiv, čišči su od mnogih "građanskih" i to upravo zbog - kako bi birokrati rekli - održivog upravljanja vodnim resursima!

Jednostavno, dok se umivate ili perete ruke, zube ili već bilo šta perivo, morate svu tu vodu najprije skupit u veliki maštil, pa iz tog maštila izlit u manji sić kojeg ćete velikodušno prenijet u WeCe da bude na usluzi slijedećem seronji! Možda ćete to biti vi, možda neko drugi, ali u svakom slučaju - važno je održavati tu vodnu solidarnost jer mora se priznati - nije baš ugodna pozicija kad su sićevi pored prijestolja prazni, a ventil vodokotlića krvnički zavidan!

Vjerojatno će se svatko razuman zapitati - pa što će vam onda uopće vodokotlići ako ih ne koristite?
Upravo u tome i jest stvar - lako je kad nešto nemaš pa se naučiš snalazit i bez toga, ali ovo je kunst, ovo je ispit savjesti, to je onaj osjećaj kad bi se čovik tako rado mašija ne misleći na posljedice.
Zato - neka naših vodokotlića, makar služili samo za popis stanovništva!



Možda ste primjetili kako su otočani malo usporeni ljudi, ali ne brinite, nije to nikakvo fizičko ograničenje već jednostavno - stil života. Jer, ako se brže krećete - više se znojite, dakle gubite više tjelesne tekućine koje opet morate nadoknađivati iz vazda oskudnog sadržaja vaše gustirne, a to priznat ćete - nema velikog smisla. Ili nedaj Bože - trčati po otoku, is'se mili, ima li gluplje aktivnosti nego trčati po otoku!?



Tako bi baba Marija znala vikat na nas dičinu kad bi došli doma onako prašnjavi nakon igranja baluna pa kad bi razjapili usta ko velika bijela psina ne bi li u žedna grla ulili barenko tri litre vode. Ma ne tako znojan pit - puntat će te! Vid'ga na šta sličiš - vas si se spotija!



A od našeg beskorisnog i uludo izgubljenog pota mogao se skupit čitav pot vode, makar za zalit ona dva kržljava kupusića u vrtlu. A vidite zanimljive stvari - pot i pot, kako je to zapravo ista rič, samo je dugosilazni poooooot - znoj, a kratkouzlazna posuda iz koje se pije jednostavno - pot!

Međutim, već u našoj Zagori, dvadeset kilometara od mora nemaju pojma šta je to pot! Ne bih sad previše s pričom u detalje, ali jednom davno, za vrijeme "terenskog rada" po bespućima Dalmatinske zagore, trebao mi je baš jedan - pot!
Tražio sam u dućanu u Crivcu, imaju li pot - kaže nemaju...
U Pribudama isto nemaju.
Nemaju ni u Ogorju!
Ni u Milešini!
Ni u...

Konačno, u jednom dućanu u Muću spazih iz jurećeg automobila preko staklenog izloga kako se na policama dućana kočoperi jedan prekrasan pot i istog trena naložih vozaču - staniiiiiiii! Već s vrata radosno uzviknuh blagajnici - pošto vam je onaj pot?

- Moooolim - pogledala me mućka blagajnica pogledom neishranjene ženke gnua...
- Pa pot!
- Papot?
- Ma nije papot nego običan pot bez pa!
- Ne držimo mi to!
- Ma kako ne držite eno vam ga na polici.
- A to? Pa to je vam loooooončić!
- A looooooončić, eeeeeeee!

I nešto kasnije mi je palo na pamet kako su vjerojatno i oni seoski dućančići po Crivcu, Milešini i Pribudama isto tako imali looooooončiće za prodat, ali ko je meni kriv kad govorim nerazumljivim dijalektom. On bi pot, nu! Nemere tako! Zna se red!
Zna se, uvijek se zna!

Svaka čast Vlajlandu, ali otok je ipak moje prirodno okruženje...











Otočki dnevnik

25.06.2011.

Sanjivu tišinu ljetnog popodneva obojalo je zvono s kampanela koje je tuklo točno dva puta. A-haaa, reka sam samom sebi u stilu velikog kuharskog maga Ignazia di Pastroccia kušajući par zrna riže kojima je po mojoj stručnoj procjeni nedostajalo još jušto devedeset sekundi kuvanja da bi se baš ono kako triba sljubilo s točom koji se krčka još tamo od trećeg zvona.

Neee, nisam pogriješio, jednostavno, čovjek se brzo navikne na ovaj otočki ritam pa nepogrešivo zna odrediti pravu uru i bez gledanja na sat. I nikoga ne zbunjuje šta s kampanela najprije tuče jedan zvon, pa za 15 minuta opet jedan zvon, pa dva, pa tri, pa opet dva pa opet jedan…

Jednostavno – na svaku punu uru tuče onoliko koliko je uri – logično jel' tako? Na tu i tu uru i kvarat - uvik rebati jedan zvon, na po ure dva, na tri kvarta od ure tri i opet na punu uru – onoliko koliko je uri! S time da iskusno uvo zna raspoznat kako tuku dva zvona kad je po ure, a kako tuku dva zvona kad je dvi ure. Pari isto, ali nije!

Tako je i Silba otok koji pari isto ka i svaki drugi otok, ali nije!



Kao prvo – na otoku nema niti jednog auta, ako se koji slučajno i pojavi, može samo na mulu na Žaliću napravit polukružno okretanje i vratit se lipo tamo odakle je doša.

Činjenica da na otoku nema automobila nije samo zdravorazumska, ekološka, nego i sociološka! Tim činom se naime uklanjaju socijalne razlike među ljudima, jer htjeli mi to priznati ili ne, po našim gradovima, selima i selendrama, često nekog čovjeka i nesvjesno znamo kategorizirati upravo po tipu automobila kojeg vozi. Pusti ti sve priče, kao nije to, ma kaaakvi, ali drugačije se odnosiš prema čoviku koji vozi na primjer Audi 6 nego štajaznam Daciu Logan.



Dakle – posve je jasno zašto na ovom otoku nema diskriminacije glede i unatoč automobila.
Druga stvar koja me oduševljava, svojevrstan je dress-code i način ponašanja. Ovdje je recimo sasvim normalno da sa uvaženim akademikom Zdravkom proćakulate čekajući u istom redu za kruh, ili da recimo ugledate sveučilišnog profesora kako se šeta po mistu s probužanom mornarskom majicom. Daaaa, ali nije to bilo kakva buža, možete profesora slobodno pitat za nju, on se neće ljutit, naprotiv, s velikim guštom će vam ispričati priču o ljutom ribarskom boju kad je golema morska neman navalila na kajić zaprepaštenog profesora. Istina, buža na majici nije nastala od sabljana, pilana ili neke kitopsine, već od nespretnog rukovanja škarama, ali u svakom slučaju, priča je priča…



Na Otoku se govori jedna čudna mješavina škojarsko-dalmatinskog, slovenskog, purgerskog i svih stranih jezika svijeta, i naposljetku – svi se savršeno razumiju. Čak je u svakodnevnoj komunikaciji toliko šarmantno opipljiva ona hinjena pristojnost tipa molim-izvolite-hvala, koja čak i kad je glumljena, djeluje uhu ugodno, a koja je inače gotovo nepoznata pojava na prostorima južno od Crikvenice, nalazimo je tek kao endem u ponekim zabačenim zakutcima Jadranske magistrale.



Na Otoku se blaguje u dvoru isprid kuće, u hladu odrine i smokve, koja i najobičnoj spizi daje notu gastronomske svečanosti. Savršenu tišinu remeti tek drndanje nekog traktora tamo doli prema Pocukmarku.

Nakon obida, zna se šta slijedi – nikako nagli izlazak na sunce nego primjereni pižolot (molimo, ne brkati s paradižetom op.p) za vrime kojega i ne morate ubit oko, ali u svakom slučaju, to je vrijeme fjake, i duhovne okrepe.

Uopće, ne razumijem zašto se stalno upinjemo nalazit neke slogane za naš turizam i općenito stil života, a istovremeno ne vidimo ono šta je svima očito – fjaka je naš najbolji brend, zamislite slogan – Croatia - fyaka land - Hrvatska – zemlja fjake! Fjaka čeka samo na Vas!

Ali ne, mi i dalje proturamo neke rajeve na zemlji ili malu zemlju za veliki… ne znam već šta… Mah...

Popodnevni kupanjac u Portu svetog Ante.



Za žutu bovu privezana jedna slovenska jedrilica. Svi su goli. Ma misliiiim, na jedrilici su svi goli, ne na bovi, ae… Na drugoj žutoj bovi prekrasan brodić u «Grand Banks» stilu. Na njemu šestoro Austrijanaca. Svi pijani. Dobro ajde, ne baš pijani, ali onako – «veseli». Neka, neka, ugodno je biti u društvu golih i veselih…



Predvečer, naherila se kapa tmurnih oblaka iznad Velebita. Prosut će tri kapi kiše u Lici, a nama poslat buru. Tako to obično biva. Ali ne žalimo se, u zemlji fjake, sve brige s burom brže prođu...







Evakuacija stanovništva

22.06.2011.

Ako je suditi po broju putnika koji su tokom prethodna dva dana nahrupili na trajekte, katamarane, gumenjake, splavi na samonapuhavanje, lutke na obično napuhavanje, sandoline, mandoline, plutajuće balvane, kante za spašavanje i uopće, bilo kakav predmet koji bi se svojevoljno mogao održavati na morskoj površini, bilo je očito kako na kopnenom dijelu eRHa, nije preostalo ni žive duše.





Jednostavno rečeno, tijekom ovoga mega-produženog vikenda, došlo je do prave ejakul… pardon, evakuacije stanovništva prema južnim krajevima, što je u svakom slučaju sjajna vijest, koja će u prvom redu razvući široki osmijeh na lice ministru Bajsu i njegovih pobočnicima. Općenito uzevši, bilo bi jako dobro kad bi Hrvatice i Hrvati bili malo mobilniji pa da svakodnevno, a ne samo ovako prigodno poboljšavaju turističku bilancu zemlje po sistemu iz šupljeg u prazno.



Ipak, ne bi bilo zgorega poraditi malo na kulturi putovanja. Primjetio sam naime, da barem što se trajekata tiče, ponašanje putnika nije na zadovoljavajućoj razini. Mislim, sam početak putovanja obično bude OuKej, osobito što se tiče navale na najbolja sjedišta i stratišta za šankom, ali čim se trajekt počne približavati željenoj luci, obično zavlada neka neobjašnjiva nervoza, započne komešanje među putnicima pa umjesto da uživaju u najljepšim trenucima putovanja, oni ko po zapovijedi krenu strmoglavce u garažu u kojoj je već devedeset i osam posto vozila uključilo svoje motore kao da će svakog trenutka vinuti u egzosferu. Sav taj smrad ugljičnog monoksida toliko zatruje zrak da je živo čudo kako ne dolazi do češćih incidenata i prije samog otvaranja pramčanih «usta».

Nije ni čudno da putnici iz trajekata izlaze masovno teturajući, netko neupućen bi mogao pomisliti kako su velika mora prešli i valova prejahali da bi stigli do željenog cilja.



Međutim, do željenog komadićka tla sa svih strana okruženim plavim Jadranom nije uvijek jednostavno doći, kao što se meni desilo danas upravo zahvaljujući već prije spomenutom masovnom egzodusu stanovništva prema otrgnutim dijelovima hrvatskog tla, koji u našoj kolektivnoj svijesti egzistiraju otprilike od prvog cvrčaja cvrčka na čvoru Prgomet pa sve do prve kiše iza Vele Gospe. Već nekoliko sati prije planiranog isplovljavanja prema The Otoku, bilo nam je jasno da do toliko željene «one way ticket» nećemo moći doći. U trenucima kad sam već razmišljao o neminovnom povratku domu svome i eventualnom novom pokušaju tokom sutrašnjeg dana, ljubazna djelatnica agencije zavodljivo je zacvrkutala. Znate – postoji mogućnost da odete Jadrolinijinim katamaranom do Ista, i tamo bi netko mogao doći sa Silbe da vas pokupi!



Ah, divne li solucije - postoji mogućnost da vas netko pokupi!
No što je tu je, umjesto «Princa Zadra» koji vozi na Silbu, mi smo se ukracli na «Silbu» koja vozi, pogađate već - na Ist! Silba, Ist, ista, ista ista sta!



Jedno vrijeme smo se čak pratili pogledom na moru, Princ onako u «švedskim» bojama ponosno uzdignutog nosa, jurio je prema našem otoku, a mi kao pokunjeni kažnjenici koji su osuđeni na Odiseju među sjevernodalmatinskim škojima i to s krajnje neizvjesnim ishodom.

Kad smo se nakon Molata, Brgulja i Zapuntela konačno domogli Ista, shvatili smo da nismo bili jedini koji su se danas odlučili na hip-hop turu. Po izlasku iz katamarana, okupila se brojna kažnjenička bojna kojoj peripetija očito nije bilo dosta već je, da bi ugođaj bio kompletan, spremno i poletno odradila još i marš pod punom ratnom opremom sve do druge strane otoka!

Ipak, našoj sreći nije bilo kraja kad smo za otprilke pedesetak minuta ugledali dva desantna čamca sa Silbe koji su čuvši za skupinu očajnih brodolomnika nanjušili mogućnost dobre zarade.



Sve u svemu, umjesto 16 kuna za otprilike sat i po putovanja od Zadra do Silbe, mi smo danas odlučili uzeti «premium» paket avanture koji je uključivao ronjenje, veslanje, dahtanje, pentranje, otprilike sve živo osim bungee jumpinga i to za tričavih 100 kuna.

Ljetovanje na Jadranu?
Ma ko to more platit…







Za šaku kapara

20.06.2011.


Možemo mi pod ovim suncem dalmatinskim tokom čitave godine ronjat, grintat i puvat na nesriknju sudbinu ča nas je zadesila da smo se od svih mista na ovome svitu morali rodit, i ne samo rodit, vengo još i cili život patit i na koncu umrit baš na ovom škrtom i divljem kamenu, ali kad zavonja modro lito u ariji, kad doma počmu dolazit dica, kad se potu templa, a koža poprimi brončanu boju, sve se muke zaboravljaju u trenu.

A di ćeš većeg gušta nego odrišit cime i po krmi i po provi, zavrtit onako muški manicu dva-tri puta i već po osjećaju znat kako će devet "konjov" stare dizelaške makinje zabrundat i uvatit svoj ritam, sve ka da oće reć - ala di ćemo?

E, ovoga ćemo puta u tajnu akciju, deboto protuzakonitu, ali ovo ću vam reć onako u tiho da niko ne čuje - vrime je o' kapara, e-e-e baš onih kapara, delicioznih i naravno afrodizijačkih bobica koje na prvi pogled izgledaju ka najobičniji biži, ali pravi znalci znaju kako se kapari izvrsno ljube sa svim jelima spravljenima od ribe, ma eto, ne tribamo sad uopće inšempjavat s nekim brudetima, jastozima i kavijarima, dovoljno je s zalit dva-tri fileta slanih inćuna maslinovim uljem, dodat pet-šest ukiseljenih kapara, možemo bacit i malo kapule ako nam je gušt i aj recite pošteno - jel nam išta više triba!?

Do "pošte od kapara" valjalo nam je priko debelog mora. Istina, dobrih se grmova kapara može nać i među mirinama po odavno napuštenim kućama, čak i po gradovima, ali pravi "tutti deliciosi" kapari moraju bit morem soljeni i vrilom škrapom "pečeni".

Već nas je u Šaldunu, do zapadne punte Čiova valjalo u pola boka neko tuzgavo jugo, ali oblaci iznad Mosora i vedro nebo iznad jugozapadnog horizonta davalo je nadu kako će tokom dana vitar "poć za suncem" i okrenit na maeštral da sve bude onako kako Bog zapovida.

Kad se normalnim prirodnim valovima sasvim nenadano pridodaju i oni "umjetni", stvoreni od gliserskih mrcina čiji vlasnici očito nikakvih poteškoća sa visokom cijenom nafte nemaju, onda može doć do zanimljivih preklapanja i križanja putanja, ali na moru se već odavna zna - kako se odmičeš od obale prema pučini, tako sve manje nailaziš na one puvandere kojima je jedini smisao plovidbe - "nu me, nu meeeee".



Zato su jedrilice danas došle na svoje, dva-tri boforića juga između Šolte i Čiova stvorili su idealno regatno polje, a ples jedara osobno više preferiram čak i od rumbe, sambe i cha-cha-cha.





Na pučinskom škojiću čije vam koordinate iz razumljivih razloga - ne smijem odavati, dočekao nas je miris procvjetalog smilja, a da ne bi sve uzgledalo idilično, naš je dolazak uzbunio koloniju "fetivih" galebova koji se nisu mogli čudom načuditi kakvi to neobični svati pristaju uz nazubljene škrape njihovog otoka.





Ima nešto posebno u tome zvuku kad se udruže kliktaji tisuća galebova s muklim udarcima valova koji dolaze sa otvorenog mora i snažno se razbijaju o stijenje.











Kad more progovori iz dubine, onda ti nema druge nego da šutiš, slušaš i učiš...



Pupoljci kapara beru se dok su još tvrdi, obično ih na istoj stabiljci bude desetak pa i više - pravilno raspoređenih po "starini", od onih koji su već ocvali do onih koji su se tek zametnuli.



Nemojte se brinuti, na pučinskom škojiću nismo napravili "kaparocid", više smo se ponašali u skladu s "održivim razvojem", ma čak ni to, šaka- dvije kapara bit će sasvim dovoljne za ispunjenje naših bonkulovićkih strasti.

Maeštral smo čekali, ali nismo ga dočekali. Sloj tmastih oblaka tamo daleko na granici kopna i mora dao je naslutiti da će nakon kiše u Zagori okrenuti na buru.
Stoga smo se polako, u tapa-tapa ritmu vratili preko velikog mora i sa zadnjim tracima lipanjskog sunca pozdravili trogirsku luku...



Seksološki leksikon

18.06.2011.

Kopajući po pretpovijesnim škatulama zametnutim u najzabačenijim dijelovima šufita te nastojeći pronaći mišjim zubima još uvijek nenagrižene dijelove dnevnika koje sam vodio kao pomahnitali sedamnaestogodišnjak, naletio sam na nešto sasvim deseto - dvije petstostranične knjižurine Don Quijotea i mali, gotovo neugledni, "Seksološki leksikon" Marijana Košičeka iz 1962. godine!



U prvi mah sam bio oduševljen zbog viteza tužnog lika od Manche kojeg ću konačno proučiti i apsolvirati jer eto kao svi sve znamo o Don Quijoteu, Sanchu Pansi i lijepoj Dulcineji, ali baš da smo od početka do kraja pročitali roman za kojeg kažu da je najbolji u čitavoj povijesti književnosti - hm, baš se i ne možemo pohvalit jel...

No, nakon dva-tri dana, došao sam do kolosalnog zaključka - Don Kihot mi ne ide! Ne znam je li mi za ovaj roman potrebna dobra koncentracija, idealna temperatura, tlak zraka ili još neki posebni uvjeti, ali brate, stranice nikako da se okreću!

Ali, ko za vraga, ovaj mali sivkasti seksološki leksikon sve mi se nešto smješi kao da poručuje - otvori me, otvori me! Nemoj ti meni tu znaš nešto palamudit, ti jedan prastari seksološki leksikonu iz šezdeset i druge, vjerojatno nemaš pojma ni o čemu, pa čovječe, mi smo od tvog nastajanja preživjeli nekoliko seksualnih revolucija, danas su, ne samo druga, već peta ili šesta vremena, mi smo danas svi odreda seksualni čarobnjaci, sve znamo i sve umijemo, od silnog seksanja, ova zemaljska balota samo šta ne prsne!

Ipak, već od samog početka, Abolicije, Abortusa i Afrodizijaka, pa preko Bakanalija, Biseksualnosti i Braka, shvatio sam da knjižica stara pedeset godina izgleda kao da je pisana jučer! A šta mi mislimo, da generacije naših roditelja, djedova i baka pa one još starije nisu znale kako se čine "one stvari" ha!

U biti, listajući požutjele stranice leksikona shvatiš kako je unatoč luđačko brzom razvoju čovječanstva, čežnja za ljubavlju, spolnom igrom i sladostrasnim užicima uvijek bila ista, slatka, opojna i nepromjenjena još tamo od pećine pa sve do digitalnog doba.

Istina, ima nekih pojmova koji se danas manje spominju i izgledaju passe, ali upravo to leksikon čini samo zanimljivijim pa se tako može saznati koja je razlika između instinkta i nagona, kako izgleda Francuska ljubav, kako su izgledale Erotske svečanosti, što o zaćeću kaže metoda Knausa i Oginoa i još puno puno lipih stvari, ae!

Skroz egzotična mi je naprimjer Kuvada - običaj u nekih naroda da muž poslije ženina poroda leži nekoliko dana u postelji i ponaša se kao rodilja!?
A tek kakve asocijacije izaziva Pojas nevinosti - naprava što su je u feudalno doba poneki muževi stavljali svojim ženama na spolne organe kad bi na dulje vrijeme odlazili od kuće. Hm...



Ipak, u jeku svih ovih rasprava o gay paradama, posljednjim krikovima savane i katapultirajućim pothvatima pravovjernih branitelja svekolikog ćudoređa, s posebnom sam pažnjom proučio pojam - Perverzije!

Dakle, slušaj 'vamo!

Perverzije- neprirodno izražavanje seksualnog nagona. Prvu grupu perverzija čine one anomalije kad je seksualni nagon usmjerena na neprirodnog partnera. U ovu grupu perverzija ubrajaju se - a) homoseksualnost - spolna zainteresiranost za osobe istog spola, b) narcizam - spolni nagon prema samome sebi, c) pedofilija - seksualni interes za djecu, d) gerontofilija - spolna sklonost prema starcima, e) zoofilija - seksualni nagon prema životinjama, f) nekrofilija - spolni interes za mrtvaca.

Drugu grupu perverzija čine anomalije spolnog nagona kada je pojačan do patoloških razmjera: a) nimfomanija - neprestana potreba žene za spolnim zadovoljavanjem b) satirijaza - neprestana potreba muškarca za spolnim odnosom.

Treću skupinu perverzija čine izopačenosti spolnog nagona ako se čovjek može uzbuditi samo ako ispunjeni posebni uvjeti. Ovu skupinu čine: a) sadizam - seksualno uzbuđenje nastaje samo zadavanjem fizičke ili psihičke boli partneru, b) mazohizam - čovjek se može spolno uzbuditi samo ako ga se tuče, ponizuje ili na bilo koji način muči, c) egzibicionizam - spolno zadovoljstvo u pokazivanju svojih genitalija osobi drugog spola, d) fetišizam - kad spolni nagon bude samo pojedini dijelovi partnerovog tijela, njegov miris, dio odjeće ili neki predmet intimne upotrebe, e) voajerstvo - spolno uzbuđenje koje nastaje pri promatranju spolne djelatnosti drugih ljudi, f) ekuterstvo - seksualno uzbuđenje koje nastaje prilikom prisluškivanja tuđe seksualne aktivnosti, g) reniflerstvo - spolno uzbuđenje uvjetovano udisanjem mirisa tuđeg izmeta ili mokraće...


Onda, jeste li se pronašli u nekom od ovih pojmova? Ajde, ajde nemojte bit licemjeri, priznajte kako vam se oduvijek sviđala susjedova krava Rumenka, ako ste već pervertiti, to je jače od vas, a tko zna - možda vam je već dovoljan razlog da otvorite bolovanje kod liječnika opće prakse i krenete s terapijom. Kud ćeš bolje nego u srid lita otvorit bolovanje!

Ako su vaše seksualne igrice više onako "kinky", samo malo zločeste i zapravo bezazlene, možete biti sasvim mirni - s vašim seksualnim snovima i stremljenima sve je u redu. Neeeeee, rekao sam - ne misliti na susjedovu kravu Rumenku, pec pec!

Sve u svemu - seks je jedna jako zgodna zanimacija, svevremenska i bezvremenska, a znanja nikad dosta pa ako vas baš zanima, mogu vam posudit ovu knjižicu.
Ali mi se obavezno javite kad obradite sve pojmove pa da malo... prodiskutiramo jel... rolleyes



Šifra 034

16.06.2011.

Probudija sam se pet minuti kasnije nego obično, osta se vrtit još desetak minuti po postelji, a onda sam se sitija svratit do ogledala pogledat jesam li to još uvik oni stari ja pa sam samo mudro uzdahnija - blaženi godišnji i oni koji ga je izmislija!

Godišnji odmor - o gospemoja koje su to lipe riči, i to još zamislite - stari godišnji odmor - još lipje, ma čujete li vi poetiku u tim ričim - staaaari, godiššššnji, odmorrrr...
Zunzi u jušiman...

Padne mi na pamet ona pisma koja se evo sad već više od dvajst godin ne smi izvodit

Možda je nekom svejedno
možda i ne mari
Al' ja te zato volim
Puno te volim Stari

Obožajen zabranjene pisme!
Obožajen države koje zabranjuju pisme. To je skroz u redu jer su se pisme kroz povijest pokazale ka moćno i ubojito oružje. Jače od ladnoga i vatrenoga oružja, šta soldati, koji generali, pisnici su uvik bili problem. Ko tebe minobacačon, ti njega pismon!
Pa nek se friga!



Učinija sam đir do grada, nije uvatilo niti osam manje kvarat, trevila me sekretarica:

- A koju gospu činiš po gradu u ovu uru?
- Evo glumin turista.
- Ti si skroz maka!
- Ae...





I ko će sad njoj poć objašnjavat da baš ujutro sunce pada tako lipo na ovi ludi mali grad, da je to u stvari jedino doba dana kad možeš nešto okinit kako Bog zapovida jel...

Evo naprimjer, apside katedrale nikad ne vidim sunčane, a prođen kraj njih najmanje pet-šest puti dnevno.





Graditelji su nekad na pročeljima ostavljali svoje isklesane glave, a danas, danas je drugo vrime...



Zamislite glavu Jure Radića na Masleničkom mostu, ma baš bi lipo figurala...

Kroz glavnu ulicu do južnih gradskih vrata...



Jedna mala plava mi je utekla iz kadra za dz, ma di jon je priša, a svaki put kad vidin vako lipu bjondu sitim se, sitim se... ma kako se ono zvala... aeeee još najbolje da vam rečen kako se zvala belj



Govoridu mi da je još uvik lipa ka pupa...

Na rivi se susreću dva skroz različita svita, patnici u jahtama i sretnici s karijolama...



Pajeti se točaju u moru...



Astisto šta mi je lip moj škver kad ga gledam vako s druge strane



Budući da je opće poznato kako smo mi brodograditelji teške linčine i neradnici, ko zna kakvim je čudom nika ovi brod na navozu...
Ćiri-ćari-rakaka i puf - eto broda! E nu...



Svratija sam skroz do iza Kule i Marmontova glorijeta.





Na Slavenovom igralištu dica trču za balunom. Trči, pucaj, driblaj, dodaj, cukunu jedan pazi leđa, goool nije gol, nije prišlo crtu, ma di ćeš većega gušta, sve šta je lipo u životu, sve je u obliku baluna...

Još malo nazad pa drvenom ćuprijom priko foše do peškarije.
Slaba ponuda, ima nešto komarči i lubini iz ribogojilišta, fratri sto, škarpuni i ugori osamdeset...

Vazeja san tri kvarta o kila moli.
Moli za nas, srdele za vas...

Glave ću bacit u juvu s malo angriza, a mole ću pofrigat u suzi uja, za prilog još skuvat šaku-dvi blitve iz vrtla s di kojin kumpiron i diš većega gušta.
Stari godišnji...
Jo koje lipe riči...
Altroke poezija...



Sezona pohanih tikvica

13.06.2011.

Ovaj svijet se mijenja nevjerovatnom brzinom. Koliko god strahovali od arsenala nuklearnog naoružanja u rukama moćnika upitnih intelektualnih dosega, terorističkih prijetnji pomahnitalih zapaljenika ili pak prirodnih kataklizmi, donedavno nismo mogli ni slutiti kako se čitav svijet može okrenuti naopako samo zbog tamo nekakve bezvezne bakterije teško izgovorljivog imena, kreature bez glave i repa, za koju u konačnici uopće ne znaš jeli biljka ili životinja i kakvog uopće smisla ima njezino postojanje na ovoj planeti.



No, upravo zahvaljujući opakoj bakteriji, posljednjih je desetak dana drastično opala prodaja svih vrsta povrća, a kao prvoosumnjičeni na toj listi našao se najobičniji kukumar, koji prezren od široke javnosti i pribijen na stup srama, trenutno proživljava pravu dramu i vodi bitku za goli opstanak. Štoviše, nitko od odvjetničke elite barem za sada nije ponudio pravnu pomoć posrnulom kukumaru, a hoće li se netko javiti, pod velikim je znakom pitanja.



Vidio sam ovih dana seljake uz cestu kako ponosito u svojoj desnici drže prekrasne i vrlo potentne primjerke kukumara, nude ih praktički besplatno, kuneći se u deveto koljeno da su uzgojeni na najprirodniji mogući način, ali džaba, nitko ih ne želi! Grom i pakao!

I ono što je posebno zanimljivo - kao kolateralna žrtva neprincipijelne antikukumarske koalicije, nastradala je ni kriva ni tužna - tikvica. Premda svi znalci tvrde kako uboga tikvica nema nikakvih dodirnih točaka sa zloglasnom bakterijom, i njezina se prodaja približila apsolutnoj nuli i to zamislite čuda - samo zbog toga što frapantno sliči na već spomenutog zločinca kukumara.

Tikvica, kukumar, to su cvita dva
volilo se dvoje mladih ka dva goluba...



No, kako se kaže, u svakom zlu nađe se i ponešto dobroga, pa moja malenkost kao osvjedočeni ljubitelj tikvica ovih dana konačno dolazi na svoje, pršte mi slatke tikvice sa svih strana, može lešo, s malo mladih kumpira i suzom maslinova ulja, ali daleko su mi najdraže pohane, mislim da sam ih do sada pripremio otprilike šesnaest tona. Recept zapravo i ne znam napamet, budući da tikvice najviše volim pripremat instinktivno i nemojte me sad vatat za rič koliko brašna, koliko jaja, a koliko mirodija ide u taj specijalitet.
Uglavnom, obožavam ovo doba godine kad su dani dugi, a noći još ugodno osvježavajuće, a di ćeš većeg gušta kad u samo predvečerje zacvrče zlatno-žute tikvičaste polpetice u rođendanskoj keramičkoj tavi pa se uz sve to nareže fregula dobrog sira i filet slanog inćuna, a fino rashlađena plemenita kapljica klizi niz nepce ljupko i glatko kao nekad Katarina Witt...





"Pederi" imaju muda!

11.06.2011.

Znajući da živimo u prostorima na kojima je od pamtivjeka već sasvim uobičajena stvar da je većina uvijek u pravu, štoviše, da ta ista većina upravo u ime svoje "veličine" ima pravo uvijek i svagda terorizirati manjinu, bez obzira radi li se o narodima, vjerama, politikama pa sve do pitanja osobne, kulturne, glazbene ili spolne orijentacije, današnji događaji u Splitu i nisu mogli proći na drugačiji način.

No, za razliku od fašistoidnih krezubih spodoba koji su jaki samo onda kad se nalaze u okvirima istog stada, krda ili gomile, gay aktivisti su ovom prilikom dokazali kako uistinu imaju muda! I te kako je potrebno imati hrabrosti i petlje pokazati neprijateljski raspoloženoj javnosti kako se bori za svoja prava, stavove i uvjerenja.
I na tome im svaka čast!

Kvota 22

09.06.2011.

Prije dva-tri dana, primjetio sam na nekom od dnevnika skandalozan prilog u kojem su se brojala kromosomska zrnca naših saborskih zastupnika i još svašta nešto, i uglavnom nakon uvodnog bla bla bla, došlo se do zaključka kako je u ovom aktualnom sazivu Hrvatskog Sabora omjer žena i muškaraca otprilike 75:25, a da bi po zakonu udio nježnijeg spola trebalo biti najmanje 40 posto! Čovječe, 15 posto žena je izgubljeno!? Lipo bome to kod nas funkcionira, najviše državno zakonodavno tijelo, ustrojeno je protivno zakonu! Oni koji donose zakone, prvi ih krše!?
A šta ćemo onda govorit o nižim tijelima, koliko je tu nezakonitosti, straj me iti pomislit!

Uglavnom, kod izbora za narodne zastupnike, postoji ta ženska kvota kao i kvota nacionalnih manjina, ali po mom skromnom mišljenju, sve je to nedovoljno. Sabor bi morao bit reprezentativni uzorak našeg društva, a ne neka izdvojena kasta koja blage veze sa stvarnošću nema. Zato sam za promptno uvođenje dodatnih kvota. Evo recimo, zašto u Sabor ne bi ušli neki jaaaaaaako pametni ljudi, oni s najvišim AjQjuom kojih po istraživanjima ima otprilike 2 posto!? Kad bi imali troje-četvero takvih ljudi u sabornici, to bi našem parlamentu nesumnjivo dalo dimenziju više.

Isto tako, ne smijemo bit pokvareni elitisti, ako pametni zaslužuju svoju kvotu, isto pravo ne bi smjeli oduzeti i onima glupima! I oni su ravnopravni članovi našeg društva. Na žalost, nigdje u literaturi ne mogu pronaći koliki je postotak glupih ljudi u normalnoj populaciji, ali po mojim istraživanjima, on se kreće otprilike kao i PDV, dakle 22 ili 23, škregrihvala...
Stoga, ako bi u Sabor fiksnom kvotom uveli 23 posto glupih ljudi, to bi još uvijek bio veliki napredak u odnosu na sadašnje stanje u kojemu je udio glupana umnogome krupniji i opipljiviji.

Također, u saborske klupe bi morali uvesti najmanje deset posto predstavnika gay i queer populacije, predstavnike navijačkih postrojbi i lovačkih udruga, neliječenih šopingholičara i vikend-boćara, dakle svih onih skupina ljudi koji su na prvi pogled možda neprimjetni, ali predstavljaju i te kako značajan čimbenik u formiranju javnog mnijenja. Još uvijek dvojim, zaslužuju li možda i psihopati isto tako fiksnu kvotu, budući da je potvrđeno kako na otprilike 200 ljudi dolazi jedan psihopat. Kako se u naš Sabor bira samo 150 ljudi, nekako bi nezgodno, a i fizički nemoguće bilo imati 0.75 psihopata. Možda da se udruže sa nogometnim menadžerima, njih je otprilike isti broj pa neka zajedno daju jednog zatupnika.

U našem Ustavu još lijepo piše da za zastupnika može biti biran svatko tko ima hrvatsko državljanstvo i navršenih 18 godina života, dakle, tko god ima pravo birati može biti i biran. Može li? Šipak može!
To su naobičnije floskule i čista demagogija. Izravna demokracija i volja naroda, ma daaaajte molim vas... Ako niste član neke političke stranke ili ako nemate love ko onaj buzdo iz Banovine, možete se frigat!

Stoga je krajnji čas za uvođenje izravne demokracije, a to oće reć - tko god želi bit kandidat za Sabor neka i bude! Pa da ne biramo stranke nego ljude, žive ljude neispranog stranačkog mozga koji će svoju kanidaturu moć ponudit samostalno ili u nekoj od skupina sa fiksnom kvotom.

Dakle, ako želite bit kandidat, logirat ćete se na internetsku stranicu veveve-izboritočkahaer predstavit sebe i svoj program i po želji, istaknut svoju kandidaturu u najviše tri grupe sa fiksnom kvotom.
Dakle, ja sam Hrvoje Horvat, 45 godina bla bla, i želim se kandidirati kao ljubitelj plavuša, navijač Cibalije i strastveni filatelist!

Istina je da će vaše šanse da postanete zastupnik u Hrvatskom Saboru biti otprilike jednake onima da Hajduk u tekućem desetljeću postane prvak HNL-a, ali mislim kako je jako bitan taj osjećaj da je svaki čovjek jednakovrijedan i konačno - da svi imamo iste startne pozicije i utvrđena poštena pravila igre. Ako ništa drugo, barem bi prijenosi saborskih sjednica bili veseliji i opušteniji, a siguran sam i gledaniji od prežvakanih stvarnosnica.

Jesam pametan, to je za popizdit koliko sam pametan...

Ribanje i ribarsko pregovaranje

06.06.2011.

Uzbudljivi događaji prethodnih dana pomalo su nezasluženo gurnuli u drugi plan pitanje svih pitanja za stanovnike Lijepe naše a to su, zna se - pregovori sa Europskom unijom koji su, atletskim rječnikom, već slomili onu ćošu kod bazena za steeple-chase i sad im se otvara završnih sto metara sprinta kad treba dodati gas i izvući snagu iz petnih žila kako bi se u foto-finišu nadoknadili eventualni zaostaci. Ostalo nam je za zaključiti još nekoliko tričavih poglavlja, ali ono što je najvažnije - najteži dio puta je iza nas! Mada široka javnost još nije upoznata s rezultatima pregovora, a neće ni biti dok se ne zatvore sva poglavlja, zahvaljujući mojim izvorima bliskim pregovaračkim timovima, ne mogu odoljeti objaviti već sada par sočnih detalja. Nadam se da ćete me shvatiti, teško ih mogu zadržati za sebe, pogotovo znajući da su ostvareni rezultati pregovora jednostavno spektakularni, poglavito na području ribarstva.



Tako će hrvatskim ribarima primjerice, biti dozvoljen neograničan izlov konzervirane ribe u svim super, mega i hipermaketima diljem jadranske obale, štoviše, naši ribari će moći u svoje mreže uloviti sve konzerve sitne i krupne plave ribe bez obzira iz kojeg dijela svijeta dolazile. To je zaista fantastična vijest! Do posljednjih trenutaka, naši pregovarači su žustro inzistirali da u ovu kvotu uđu i svi plodovi mora koji se zateknu u Ledovim škrinjama i ledenicama. Tu je naime postignut kompromis pa je naposljetku dogovoreno da će našim ribarima biti dozvoljeno uloviti sve smrznute škarpine, osliće i kozice, dok će izlov šokirane lignje patagonike ostati slobodan i za ostale članice EU. Zauzvrat, Hrvati će biti oslobođeni plaćanja PDV-a i trošarina na svim južnoameričkim ribarnicama od Manausa do Punta Arenasa!



Što se poglavlja o zaštiti okoliša tiče, tu je postignut još jedan značajan korak naprijed, do sada nezabilježen u europskoj praksi, ali upravo zahvaljujući tome što je Hrvatska dugi niz godina čekala na završetak pregovora, možemo mirna srca i čiste duše reći kako se isplatilo, pa tako već sutra možemo primjeniti neka rješenja koja su još nezabilježena čak i u svjetskim razmjerima!

Tako ćemo u naredne dvije godine zauvijek raskrstiti s nelegalnim sunčanjem i kupanjem! Naime, kako vam je svima dobro poznato, neki pojedinci uporno i nadasve drsko koriste ekstra djevičanske obale udaljenih uvala, draga i dražica za svoja osobna zadovoljstva, ne mareći pri tom koliku štetu nanose široj društvenoj zajednici. Moramo odlučno pokazati takvim neodgovornim pojedincima kako takvo ponašanje ubuduće neće biti tolerirano. Nemože se naime, svatko kupati, a pogotovo sunčati kako i gdje mu padne na pamet!



Nasuprot uvriježenim mišljenjima kako je naša obala Jadrana prepuna pješčanih i šljunčanih plaža, svi mi koji smo malo bolje upoznati s tom problematikom dobro znamo da najveći postotak naše obale zauzima bezvrijedni krš. Sve te hridine i škrape predstavljaju prije svega veliku opasnost, tu možete izvrnuti skočni zglob dok ste rekli ZERP, a da ne spominjem kako je svaka aktivnost na takvim stjenovitim obalama čista gnjavaža, ne možete se pošteno ni ispružiti, a da vas nešto ne bocka po svim nazadnim djelovima tijela.

Shodno zaključcima pregovora u poglavlju zaštite okoliša, a pogotovo u svjetlu povlačenja sredstava iz pretpristupnih fondova, odmah po završetku ove turističke sezone, krenut će se sa sveobuhvatnim radovima koji će većinu takvih surovih obalnih predjela kultivirati i oplemeniti. U suradnji sa jedinicama lokalne samouprave i usvojenim urbanističkim planovima, bagerima i pikamerima će se izravnati sve te silne škrape, sike i kako li se sve već ne zovu, tako da ćemo konačno i mi imati plaže dostojne jedne članice EU.



Posebno je važno naglasiti kako su članovi europskog pregovaračkog tima iskazali puno razumjevanje za višestoljetnu navadu hrvatskog naroda glede i unatoč betona, tako da su dali privolu da se najveći dio do sada devastiranih površina prekrije debelim slojem visokokvalitetne smjese cementa, šljunka i čiste izvorske vode. Tim činom bi se konačno mogao riješiti gorući problem masovnog samoozljeđivanja naših gostiju poglavito iz istočne Europe koji nevični takvom škraparskom kamenjaru redovito lome svoje krhke ekstremitete.



Isto tako, već do početka ovogodišnje turističke sezone, poduzimati će se akcije u suradnji s ronilačkim centrima, s namjerom da se iz podmorja u blizini plaža trajno uklone svi organizmi koji možebitno izazivaju ugrozu, u prvom redu mislim na ježince, vlasulje, mušule i kumpare. Tu se planira primjeniti ultramoderna tehnologija pneumatskim CNC glodalicama koje će izravnati morsko dno do te mjere, da će se svi turisti moći bezbrižno brčkati u našem moru.

Na koncu, možemo zaključiti kako se već sada može izraziti visok stupanj zadovoljstva postignutim pregovorima, pogotovo znajući kako će slijedećih nekoliko godina sva domaća građevinska operativa biti angažirana na ovom master-projektu pod radnim nazivom Mediteran kakav još nikad i nigdje nije bio!



Prva petoljetka

03.06.2011.

Premda se ne mogu pohvalit brojnim razgovorima za posao, jednom sam se manje-više slučajno zatekao kao kandidat za radno mjesto pomoćnog dangube u tada vrlo respektabilnoj instituciji, i tamo su me u plavom salonu lijepo dočekali predstojnik Pavić, načelnik Đolo i pročelnik Buljubašić pa me izbombardirali bezveznim šablonskim pitanjima koje su imali zapisane na nekom od šalabahtera skrivenih ispod podmetača za čaše. Kad su predstojnik i načelnik završili sa svojim verbalnim kanonadama, povjerljivo su se obratili pročelniku Buljubašiću koji je do tada uglavnom šutio, kao, ima li on možda kakvo pitanje za mene...

Krhm krhm, krhm - važno se nakašljao Buljo pa onako kao u povjerenju priupitao -Gdje se vidite za pet godina?
- Za pet godina? Na vašem mjestu! - ispalio sam kao iz topa i dok se Buljubašiću refleksno podigla desna obrva, Đolo i Pavić su se kiselo nasmješili jedan drugome, otprilike onako kako se naša premijerka nasmiješi kad je provokativni novinari pitaju za zdravlje nekoć dragoga Ive.

Naravno, posao u uglednoj instituciji nisam dobio, ali mi se i dan-danas gospodin Buljubašić srdačno javi na ulici. Đolu i Pavića ne srećem tako često...

Gdje se vidite za pet godina - čudnovatog li pitanja, kao da možemo izaći iz vlastitog tijela poput duha pa s pristojne udaljenosti promatrati sve naše svakodnevne gluposti i zablude. A šta ću čoviče moj lipi i deboto pošteni planirat, kad su se svi moji planovi još tamo od dvadeset i neke urušavali ka ona gromada iznad biokovske Stupice!

Zapravo, snovi se nikada ne ostvaruju u originalu, onako kako su u nekim nevinijim godinama nastajali u našim glavama, već se gotovo uvijek pretvaraju u nekakve mutacije i modifikacije želja koje se neprestano mjenjanju, snovi su kao one vrećice s pijeskom koje moramo izbacivati iz letećeg balona da bi uopće mogli poletjeti.

Kad smo već kod planova, u onom "prezrenom" socijalizmu imali smo petoljetke, prve druge, treće, petogodišnje planove u kojima su brkati drugovi s "ukrajinskim" frizurama na odgovornim funkcijama određivali koliko ćemo kilometara željezničkih pruga izgraditi, kanalizacijskih cijevi postaviti, sela elektrificirati, tvornica izgraditi... Radni ljudi i građani, nadasve svjesni samoupravljači, zdušno bi prionuli na izvršavanje zacrtanih zadataka, poštena inteligencija bi uvijek nešto zakerala i brontulala sebi u bradu, a reakcionarno nastrojeni elementi svoja su mišljenja iznosili samo na tajnim kružocima u ćevabdžinicama izgrađenim u musavim predgrađima, pored zogova za balote.

A zamislite čuda, upravo danas obilježavam prvu petoljetku Broda u boci pa se na ovoj virtualnoj svečanoj akademiji vrlo važno i pun ponosa osvrćem na postignute rezultate, a znate, kad se čovjek puno osvrće, lako mu se može dogodit da mu se i vrat ukoči jel...



Pet godina sam već sam svoj pisac, reporter, fotograf, urednik i lektor (bolje reć ko-lektor) i koliko god mi bilo drago zbog toga, nešto me kopka i ne da mi mira. Kad pogledam naime, sve te brojke o objavljenim postovima, bla bla bla, ne mogu se zaključku da sam ja jedno totalno blesavo stvorenje. Pa dobro majketi, jesi li ima kakvoga pametnijeg posla svih ovih godina? Pogledaj ti vrtal čoviče, sav zarasta u kupinu, kumpire napala zlatica, praske se zakovrčale, blitva išla uprdec, kokošinjac prazan još tamo od ptičje gripe, a šta ti radiš - pišeš, lutaš, slikaješ, tamo neke pjeeeeesmice pijeeeeevaš...



Iskreno, nemam pojma šta ću s ovim blogom.
Prije nekoliko mjeseci bio sam jaaaako odlučan da proglasim fajrunt kad brojčanik okrene 500 000 posjeta, pa kad se i to ostvarilo, onda su mi pale na pamet još tri-četiri ideje o kojima bi se moglo pisati, pa sam naposljetku odlučio sve ugasiti na petogodišnjicu koja, čudna mi čuda pada baš u petak! Idealan dan za kraj!

Ništa čudno, svi moji postovi su i nastali zahvaljujući vječnom sukobu između mene i mene, a kad se unutar moje lude glave «pokolju» matematičar i romantičar, onda zna biti prilično veselo.

U svakom slučajum pokušavao sam kroz ovih pet godina pronaći neki «vrlo vlastiti» zlatni rez u svojim rečenicama. Ponekad bi mi uspjelo, češće baš i ne. Upravo su me neuspjesi gonili naprijed, onaj osjećaj koji mi je govorio da sam to mogao i bolje napravit. I bilo bi mi glupo da sad tu nešto kmečim kako neću nikad više, a onda za tri dana napišem novi post kao da se ništa nije dogodilo.

Najveća vrijednost i najbolja valuta koja je konstantno rasla svih ovih godina ste vi. Možda zvuči otrcano, ali to je zaista tako, upravo ste vi bili vjetar u mojim jedrima i najzaslužniji za sve naše zajedničke plovidbe i zato vam, ne samo pet, već pet stotina dvadeset i pet tisuća puta, od srca – hvala!