Nikad nisam volio nosit maske preko svoga lica, čak ni u dječjim maškarama, a ne znam ni sam zašto, možda dijelom zbog tog neravnopravnog odnosa u kojemu lice pod maskom može vidjeti sve oko sebe, a da istovremeno nitko od promatranih ne može znati čije ga to oči gledaju ispod obrazine. S druge strane, imam osjećaj da bi i moj pogled pod maskom bio na neki način ograničen, upravo zbog tog ljepljivog stranog tijela na mojim obrazima, jer konačno, čini mi se da sam osjet vida nije dovoljan za stvaranje potpunih slika u našoj glavi, već da te slike dopunjujemo drugim receptorima koji možda čak ni svog imena nemaju, ali ih upijamo porama naše kože, obraza, čela...

Nikad nisam volio nosit nakit na sebi, za mene apsolutno ne vrijedi onaj ljiga-pjesmuljak "Dalmatinac nosi lančić oko vrata". Ne samo da mojim "junačkim" prsima nikad nisu pristajali zlatni lančići sa sidrima, srcima, slovima ili križevima, nisu ni rećine u uhu, nosu ili tko zna gdje već sve ne, čak se ni prstenje nikad nije uspjevalo udobno ugnjezdit na mojim prstima. Opet ne znam zašto je to tako, nakit mi smeta, sputava me, možda bi mi u nekom slučaju i donio dobru energiju, ali konačno - neću biti ništa ljepši, bolji i poželjniji zbog nakita kojeg nosim. Nakit je nakit, a ja sam ja.



Nikad nisam puštao bradu i brkove, istina, pokušao sam nekoliko puta, ali bi mi već nakon pet-šest dana ta paučina na licu postajala neizdrživa, kao da mi se otrovni bršljan širi po koži, zabada svoje pipke i kreće dalje, prekriva oči i vrat i lagano me guši...

Na polovici petog desetljeća života još uvijek želim vjerovati da su svi ljudi dobri, ako poneki i nisu, onda to nije zbog toga što bi oni sami tako htjeli već vjerojatno zbog neke neravnoteže među molekulama svih tih silnih kemijskih elemenata koji kolaju našim tijelima.

Ipak, svako toliko vremena me prestravi količina ljudske zlobe, koja skrivena iza vlastitih maski i nakinđurena nakitom lažnog sjaja paluca jezikom iz neke dobro zaštićene rupe u kojoj se osjeća sigurnom. Protiv takve zlobe jednostavno nemaš oružja, osjetiš se nemoćnim, jer jednostavno nisi s njom na istoj razini, nije to kao u bajci u kojoj se u presudnom trenutku uvijek stvori nekakav čarobni mač u tvojim rukama kojim uspjevaš uništiti sedmoglavu aždaju...



Ali, volio bih da su te aždaje barem malo hrabrije pa da mi izađu pred lice i jasno kažu - ovakav si onakav si. Konačno, možda sam i ja u zabludi, možda oni zaista imaju pravo, možda imaju rješenje i detaljna uputstva kakav bi ja to čovjek trebao biti, da bi oni konačno bili zadovoljni. Ali ne, oni će i dalje siktati i palucati iz svojih jadnih rupa i napadati pod okriljem mraka misleći da ih neću moći prepoznati.
Ipak, kad me ljutnja malo prođe, moje mi se aždaje čak učine i simpatičnima, ne mogu im poreći da nemaju maštovitosti i konačno, ako im to sve predstavlja zadovoljstvo, mogu im obećati još puno materijala za njihove okrugle stolove...