Prije otprilike četiri i po godine, prilikom prve neslužbene i prijateljske posjete kliškoj tvrđavi, vjerojatno zamantan ambijentom i nekim čudnim silnicima koje su dopirale iz tko zna kojih vremena, pala mi je na pamet vrlo visprena ideja kako bi čitav ovaj prostor bio idealan za uprizorenje spektakularnih bitaka koje su se odvijale kroz povijest.

Eh sad, ne želim uobražavat kako je netko od vrlih Klišana došao na istu ideju čitajući moj post, (sjeti se Pobratimstva lica u svemiru), ali mi je u svakom slučaju drago da ta zamisao nije ostala mrtvo slovo na papiru. Ideja kao ideja ništa ne košta, a i ne vrijedi bogzna što ako ostaje samo kao ideja.

Zaputili smo se na sinoć na Klis bez velikih očekivanja o tome što ćemo vidjeti i doživjeti pomalo se sprdajući s jednim našim hipohondričnim prijateljem (ime mu ovoga puta neću objaviti) koji nas je upozoravao kako će tamo biti pucanja, detonacija, kako će radit sablje, bombe rašpe livorveri, uostalom, kako neće uopće bit lako ni upast na klišku tvrđavu s obzirom na interes puplike!



I stvarno, vrlo smo optimistično stigli pred vrata tvrđave i bez ovna za nasilni upad kad smo shvatili da unutra ne možemo bez ulaznice!
- A di se prodaju ulaznice?
- Doli na info punktu!
- Enti info punkt kako ga nisam prije sinja...



Uglavnom, na info punktu postao sam sretni kupac posljednje, doslovno posljednje ulaznice bez koje bi mi veliki kliški boj ostao tek sanak pusti.

Za to vrijeme, gledatelji su popunili sve "tribine" znatiželjno iščekujući početak velike predstave.



A on je bio doslovce bombastičan, pirotehnika je radila ko u najboljim holivudskim spektaklima, za tren oka, stara je tvrđava postala poprište bitke nad bitkama.











Praskali su topovi, mužari i kubure baš kao u pravim bitkama, tako da su oni slabijeg srca u publici već polako utipkavali u svoje mobitele broj 112.

Kliški Uskoci branili su vrata Dalmacije od nasrtaja moćne turske vojske i jedno vrijeme im je to zaista i uspjevalo, ali usprkos početnim neuspjesima, Osmanlije nisu odustajale od svog nauma.
Zauzeli su Klišku tvrđavu i njome vladali preko stotinu godina.









Naravno, kao u svim pričama na ovome svijetu "dobri momci" se za neko vrijeme rekuperaju, obnove svoje snage, borbeni moral podignu na en-tu potenciju da bi konačno u završnom dijelu nanijeli fatalni udar mrskim zavojevačima i zauvijek ih protjerali u zemlju nedođiju.



Sve u svemu, prvo izdanje bitke za Klis bilo je uistinu spektakularno. Veliki broj vrlo uvjerljivih "glumaca", fantastična scenografija i posebno kostimi koje su nosili akteri predstave dali su poseban pečat čitavom događaju.

Glavni pripovjedač je možda bio malo preozbiljan, a barem za moj pojam, u scenariju čitave bitke jako mi je nedostajala jedna rasna djeva bajna čija bi nesretna ljubav bila glavni pokretač priče. Jer ovako, nikome nije jasno zbog čega se tuku toliki vrli mužjaci. Mislim, sve je to u redu, osvajanje teritorija, obrana Domovine, ovo ono, ali tu ni izdaleka nema onoliko strasti i navale hormona kao kad se dva muža pobiju zbog neke žene. E to je to! No woman, no cry



Beverly Klis jednom rječju - ludilo!
Ili u dvije - ludilo brale...

Nakon šta se njegovih tri milijuna putnika barem na pola dana izguštalo pogleda na Split, Mosor i Kozjak, jedan dražesni krstaš gigadimenzija, diga je sidro, zašija po krmi, okrenija se oko osi Z ka balerina o' sto kili, opalija kurs 270 pa uvatija brivu...



Junačine koje su tog popodneva namjeravale navigavat na štramcima između Šolte i Čiova, povukle su se na rezervne položaje.



Oprezniji pojedinci odjeveni u maštovite kombinacije uspješno su primjenili metode mimikrije skrivajući se među škrapama.



Samo jedan mali leut vezan za bovu u Tatinji nikoga nije obadava i lagano se gingolava na valovima.



Veliki je prozuja kanalom gotovo nečujno....





Partija je iza punte i otplovija dalje prema Galeri i Drvenicima, odnija onih tri milijuna putnika sa sobom...





Za otprilike pet minuti došli su valovi velikoga broda do kraja, razbili se oba škrape, učinili rebatajicu, zblesili kupače i još malo izgingolavali maloga leuta...



Ako su brodovi isti ka i judi, onda su i judi isti ka i brodovi...
More bit da tako mora bit!

Mali čovik se uvik mora gingolavat, posrtat i gubit ravnotežu zbog nekoga "velikoga" koji ovoga "maloga" najčešće niti ne primjećuje.
Friga se velikome za maloga!
Veliki odu svojim putem, a malima na kraju ostane samo muka u štumiku.

Svake godine, otprilike u isto vrijeme, koje se gle čuda, redovito poklopi s najzahtjevnijim radovima na našim poljima i oranicama, netko se od samoproglašenih turističkih vođa dosjeti kako je kucnuo idealan čas za masovne prosvjede koji bi kao trebali upoznati široku javnost o problemima s kojima se oni susreću već nekoliko sezona.

Već od jutarnjih sati, nezadovoljni su turisti počeli u zapanjujuće velikom broju izlaziti na ulice, štoviše, prijete da će blokirati sve vitalne prometnice ukoliko se istog trena ne udovolji njihovim zahtjevima. Traže hitan sastanak s Vladom i gospođom koja ih je lani dočekala na naplatnim kućicama, zajamčenu zabavu i trenutnu isplatu poticaja za turističku žetvu u sezoni 2009/2010.



Prema riječima predsjednika Saveza udruga turista proizašlih iz zemalja bivšeg Varšavskog ugovora, Jirija Houdičeka iz Znojna, turisti su tim činom željeli upozoriti na katastrofalno stanje u kojem se nalaze, a koje, kako je kazao Houdiček, nikada u samostalnoj Hrvatskoj nije bilo gore, te su još jednom od ministra Bajsa zatražili žurno ispunjenje svojih zahtjeva.

Osjećamo se prevarenima - rekao je Jiri na krutom hrvatskom - svi su nam obećavali ljeto, more, sunce, maestral i lijepo vrijeme, a pogledajte što nas je dočekalo!
Temperature od samo 20 stupnjeva, hladno more, topao sladoled, do sada smo bili strpljivi, ali ovo je postalo gotovo neizdržljivo!



Ovo je katastrofa - dodala je Judith iz Shekeshfehervara - već sam pet dana s prijateljicama ovdje na vašoj obali i mirno prosvjedujemo zbog toga što nismo dobile obećani poticaj, a zamislite, nitko se od odgovornih nije sjetio da nas upita ni kako smo, ni da nam plate piće, a kamo li da nas odvedu na večeru. Gledam tu zgodne domaće dečke kako šetaju tamo-amo i nitko od njih da pokaže trunčicu solidarnosti s našim problemima, dobila sam iščašenje desnog kapka od silnog namigivanja, ali oni jednostavno ne reagiraju. Je li ovo Hrvatska za kojom smo toliko čeznuli!? - vidno uzbuđena, gotovo na rubu plača, jedra Mađarica smogla je tek toliko snage da ispije jedan votka-đus...

Ipak, nisu svi turisti tako radikalni u svojim zahtjevima. Primjerice Karl-Heinz iz Mainza nam je smireno poručio kako podržava prosvjed, ali ne i metode kojima se služe neki turistički lideri, dodavši kako blokade odmorišta na auto-putevima i kemijskih WC-a neće pomoći rješavanju nagomilanih problema.

Čuju se i za sada nepotvrđene glasine kako se večeras točno u ponoć planira održati veliki prosvjed na Zrću, najpopularnijoj plaži u ovom dijelu Europe gdje će se na pet minuta ugasiti svi zvučnici, zanijemit će Di-Đejevi poput Trnoružice, a svi nazočni turisti će u znak negodovanja zakopčati svoje šliceve. Kažu da će se prosvjedu pridružiti i sam David Guetta koji će demonstrativno odbiti zapjevati "Odu radosti."



Situacija je krajnje napeta, a svi se pribojavaju ponavljanja incidenta koji se dogodio jutros u Trogiru kada je jedan nezadovoljni Nizozemac gađao domaćeg goluba Špirkana kuglom stracciatelle. Kad ga je komunalni redar upozorio na neprihvatljivo ponašanje, drski Nizozemac je na lošem engleskom urlao kako je golub prvi počeo!

Do zaključenja ovog izvještaja nismo uspjeli doznati koliko su, i jesu li uopće odgovorni na Markovom trgu spremni izaći u susret pobunjenim turistima, ali već je i sada razvidno kako će ovogodišnji prosvjedi nanijeti višemilijunske štete domaćoj poljoprivredi budući da je u ovoj situaciji našim traktorima gotovo nemoguće pristupiti na poljoprivredna dobra. Ako ih uopće više imamo...

Sanjao sam noćas razdragane ljude, zapletene u klupko radosti, vidio sam osmijehe, osjetio ritam ljubavi.





Planuo je u mom snu Kries našeg iskona, s Vejom sam zaplovio Istrom, raširenih jedara Jadranskim morem prema jugu Italije i još dalje preko Atlasa u prostranstvo Afrike...

U snu sam čuo ritam bubnjeva, u zvukovima gajdi slutio čežnju ljubavnika, violine koje su vraćale kapi kiše prema nebu...



Sanjao sam moje drage ljude i na njihovim licima vidio sreću...



Poželio sam da san bude kao i stvarnost, te ljetne noći na Gradini, u Solinu, ispod zvijezda...

Nastupom Danyela Waroa i njegovog benda, sinoć je na solinskoj Gradini započeo ovogodišnji Ethnoambient, festival koji od svojih početaka njeguje kulturnu raznolikost, "world music" i etno izričaj, ali i manifestacija koja je svojom iskonskom snagom i posebnim duhom prerasla okvire običnog glazbenog događanja, stoga i nije čudno da ljubitelji ovakve vrste glazbe dočekuju svako novo izdanje s velikim uzbuđenjem.

Premda se danas na našoj sceni sve i svašta želi strpati pod "etno" pa će se tim epitetom rado samopočastiti narodnjački arlaukavci navikli na nastupe u opskurnim birtijama šljokičastih imena, prava vrijednost Ethnoambienta upravo je u tome što "odgaja" svoju publiku, svakog ljeta im donosi fantastične poslastice sa svih strana svijeta, za široku javnost mahom nepoznatih izvođača čiji su nastupi u konačnici još i "čvršći" od najljućih stadionskih rokera.



Upravo takvo je bilo i sinoćno izdanje, snažno, emotivno i žestoko, Danyel Waro, po vlastitom priznanju ne glazbenik nego tek "graditelj instrumenata i poljoprivrednik" sa svojim pratećim bendom poklonio nam je djelić Reuniona, samotnog otoka u Indijskom oceanu, francuskog departmana stotinama miljama udaljenog od Madagaskara, no u isto vrijeme otoka na kojem živi gotovo 800 000 ljudi.



A sve ljude ovoga svijeta, živjeli oni na Reunionu, Punta Arenasu, Pekingu ili pak Špišić Bukovici muče isti ili slični problemi pa unatoč tome što sinoć nismo mogli razumjeti ni riječ kreolskog jezika na kojem je pjevao Danyel, bez problema smo mogli prepoznavati što nam želi reći. U osnovi svega, uvijek se krije ljubav, ljubav je univerzalna tema, riječi kojima želimo iskazati svoju ljubav ponekad je teško izgovoriti, zapinju nam u grlu, ostaju neizrečene, ne uspjevamo "govoriti" čak ni vlastitim tijelom, nespretnim pokretima upućenim onima koji su nam dragi, najčešće uspijemo izgledati još smješnije, a glazba u svemu tome dođe kao nekakav univerzalni jezik kojega svi razumiju. Fascinantno je bilo osjetiti koliko se zvukova i melodije može dobiti iz ritma udaraljki, a posebno je zanimljivo bilo vidjeti Danyelove prijatelje na bini kako se izmjenjuju na instrumentima nakon gotovo svake pjesme.



I naravno, kao šlag na torti, kao poseban "specijalitet kuće", uvijek se pojavi taj začudni duh solinske Gradine, energija nekih dobrih ljudi prelije se preko zidina pa se stvori posebno, prijateljsko, opušteno ozračje kojemu se tako lako i ugodno prepustiti.

Pjeva se, cupka, pleše, netko snima, netko šeta, netko pijucka za šankom, netko sluša Jadro dok teče, ne postoje barijere između izvođača i publike, nitko nije zvijezda i svi smo zvijezde u isti mah, a u konačnici kad se svjetla pozornice ugase a ona u gledalištu upale, posvuda samo vidiš ozarena lica i osjetiš se sretnim što si dio tog mikro-svijeta, možda naizgled sitnog i beznačajnog, ali beskrajno vrijednog i plemenitog.



Pred nam su još dvije večeri Salona Ethnoambienta, večeri za koje unaprijed znaš da će bit savršene, večeri u kojima poželiš da vrijeme jednostavno - stane...

Desetak dana ago, javila mi se Ćimoza, moja osobna savjetnica za bežičnu komunikaciju, dvovisinski razboj i napad u vaterpolu s igračem više te zapovjednim glasom svečano izjavila:
Srida, dvadeseti!
E?
Zadar!
Šta ima u Zadru?
Idemo gledat avione!
Ma di ću ić u Zadar gledat avione kad ih svakog dana isprid mog balkona prođe najmanje šezdesetipet!
Aj ne pizdi, to nisu isti avioni, ovo ti je Eršou!

E kad je Eršou, onda više nema rasprave, u povjerenju, sa Ćimozom ni u kom slučaju nema rasprave jer ona najbolje zna šta meni triba, a šta ne.
A mene ono baš triba puno puno nagovarat za poć u Zadar gledat Eršou, ae...

Izletija sam s posla jušto na vrime, pa nekim čudom priletija iznad trogirskog krkljanca, smaza na brzinu dva pjata manistre usuvo, pokupija ekipu pa onda priko Prgometa i Krke na Zadar2, Dalmatinom 130, Kalmetinom pinku manje i već smo do pet uri bili u Zadru! Našli smo odlično misto za parkirat (deboto na obroncima Velebita) pa se lipo paćifiko priko pješačkog mosta spustili u grad.

Karte za Eršou odnosno Adria Air Race Zadar rezervirali smo ranije priko interneta za 37 kuna i to nam je bija potez i po, jer se jučer na ulazu moralo platit puno više - čak 100 kuna po čoviku!? Naravno da je to izazvalo opće oduševljenje lokalnog stanovništva pogotovo kad su ugledali zabarikadiranu rivu, a jedna šjora gospoja dramatično je širila ruke i zapomagala - kakvo je ovo vrime došlo, oni će meni braniti na moju rivu doći! Ma niko vam moja gospojo ne brani, dajte pola penzije, povedite muža, dicu i unuke i gledate reoplane kako letidu! Eeeee sinko moj, davno sam ti ja letila...

Uglavnom, i bez familije šjore gospoje, skupija se na rivi mali milijun svita.



Dok su sve oči bile uprte u padobrance iz visina, niko nije primjetija padobrance preko zidina...



A onda su počeli letit smišni šareni aviončići i ne samo letit nego su još i činili tombule, valjke, dvostruke akslove i još neke figure koje nisam uspija zapamtit.









Pojedinačne akrobacije otimale su uzdahe, ali kad su na nebo iznad Zadra doletili majstori iz "Krila Oluje", oduševljenju nije bilo kraja.

Najprije u skupini od šest



pa su se razdvojili na dvije po tri



zatim ukrstili krila



pa još jednom u duetu



i kvartetu...





Nema šta, istinski čarobnjaci visina...



Posebno je atraktivno bilo gledat kako se vinu prema nebu, uspore, skoro se zaustave u zraku, čak i malo krenu u rikverc pa se opet stombulaju u neku atraktivnu figuru...



I među publikom se dalo primjetiti prekrasnih modela aviona....





U nekim trenucima, nebo se znalo i namrgodit...







Ali kad su vidili da ih niko ne obadaje, oblaci su utekli ća!







Ova mi slika nije nekim slučajem ispala naopako, ovako zaista pilotiraju umjetnici letenja..
.


Još malo atrakcija za kraj...



I pozdrav za ponovni susret...



Odlična atmosfera sa zadarske rive prelila se te večeri na ulice čitavog grada, rijeke ljudi po širokim i manje širokim kalama, puno ugodnog šušura, sve u svemu - ovog se puta obistinila ona "tko visoko leti, puno bolje vidi"

Svašta se živom čoviku zna dogodit, ali da mi je neko još do jučer, makar slučajno reka kako ću potpuno spontano organizirat pjena party i to jušto ispod svoje gujce, vjerojatno bi ga baš nekako milo pogleda.
Ipak - nikad ne reci nikad!

Kako bi izvještaj bio vjerodostojan, morat ću ga malo nakitit birokratskim riječnikom - uglavnom, dne devetnaestoga mjeseca srpnja tekuće godine, u popodnevnim satima, nehajno sam šetao gradom i tražio oku ugodne prizore. No, oni nisu bitni za ovu priču. Nakon uspješnog okidanja, ušao sam jedan vrlo pristao dućan u kojem sam kupio nekoliko potrepština (čuj ove lipe riči - potrepština, može li je iti jedan stranac pravilno izgovorit op.p).
Dakle, gel za tuširanje, pastu za zube, vlažne maramice, pjenu za brijanje i još neki artikal kojeg se trenutno ne mogu sjetiti, platio sam otprilike 69 kuna, te sam sve navedeno smjestio u prostor kolokvijalnog naziva port-a-pak, ispod sjedišta motorkotača proizvođača Piaggio, tip Vespa LX50 crvene boje u osobnom vlasništvu. Uredno sam dao pokazivač smjera, uključio se u promet desnim kolničkim trakom i uputio se ulicom Kneza Trpimira prema istočnom dijelu grada.

U jednom trenutku, dok sam prolazio pored benzinske postaje, osjetio sam kako mi nešto neobično bjelasasto kulja između nogu ali priznajem, nisam obraćao posebnu pažnju na tu neobičnu pojavu promišljajući kako se radi o halucinacijama uzrokovanim nesnosnom vrućinom. Nakon samo nekoliko minuta, došavši na željeno odredište, u trenutku kad sam odignuo sjedište motorkotača ostao sam zaprepašten, zgranut, možda čak i osupnut viđenim prizorom - ona pjena za brijanje naime, ekspandirala je do neslućenih razmjera, potpuno ispunila čitavi prostor spremišta te pokazivala čvrstu namjeru da čak i izađe izvan gabarita predmetnog vozila i prekrije čitavo dvorište s vrtom i voćnjakom!



Kamen gori, vespa se pjeni
govorio nisam ništa
blago meni, blago meni...

Sva srića šta sam 'vako stamen i lipo stavljen, straj me iti pomislit šta bi bilo da sam pinku lakši, pjena bi me katapultirala u stratosferu, stoposto!

E sad, postoji mogućnost da sam svojom presvijetlom pozadinom konstantno, ali iz potpunog nehaja, pritiskao vrh one bočice, a možda je čak i ona bidna sama prokuvala od ove vrućine pa unutra ispalila - to ostaje enigma za koju će vjerovatno angažirati ekipu Horejšija Kejna iz Majamija, pretpostavljam da ćemo morat ić na sudsko vještačenje. Jerbo - ako je ispalila sama - onda bi moga tužit proizvođača za nadoknadu štete i duševnu bol, ali ako je moja guzica spizdila situaciju - onda mi je bolje o tome mučat. I zato ka šta vidite - mučim ka zaliven i ako sam išta reka šta se nije dogodilo - onda to jedino mogu pripisat šoku koji je monumentalno zarobija moju, ionako krhku psihu.

A u psihu materinu, šta se meni sve neće dogodit...

Osjetivši da mi kroz izrašpano grlo ne može više prokliziti niti jedan suvisao glas, a kamo li visoki dvojni-Ce u "Ribar plete mrižu svoju", podignuo sam se od izmaćanog stola sklepanog od puntižela, proteturao kroz vrata podgrajske konobe na svježi zrak, pogledao prema nebu na kojem je blistao pun mjesec i titralo milijardu zvijezda te gorko zaridao - ooooo zar opet???





Naslonivši glavu na kameni zidić još vreo od srpanjskog sunca i ostavši sam i izgubljen, bez trunčice samopoštovanja, osjetio sam se, kako je jednom vispreno primjetio velikan hrvatske pišane riječi Estragon Rex- kao moralno dno moralnog dna!
Koliko god se trudio živjeti životom zrelog četrdesetpetogodišnjaka, pače harnog samoupravljača, pardon - uglednog poreznog obveznika, opet sam posrnuo stubokom na dno kanjona ne mogavši se othrvati pogubnom utjecaju lošeg društva.



Nastojeći uvjeriti sam sebe kako ovo sve oko mene ne može biti stvarno, već da se jednostavno mora raditi o jezivom košmarnom snu, ćirnuo sam još jednom kroz vrata konobe i ugledao desetak raspojasanih djevojaka kako plešu u čunga-lunga ritmu po onom već spomenutom stolu od puntižela. Karamba! U tom sam trenutku shvatio kako se osjećao ministar Bajs kad se onomad uputio premu Zrću, s tom razlikom, što u mojoj pratnji nije bilo toliko reportera, televizijskih kamera i službujućih djelatnika ministarstva koji su pod prijetnjom sile protjerani na vrući Jadran ne bi li ubrali koju slasnu dnevnicu.

Oh ne, zaista ne znam kako si pomoći, kad se samo sjetim koliko sam puta obećao i sebi i svojim bližnjima kako ću se popraviti i osloboditi svojih ovisnosti, i taman u trenucima kad se počne nazirati svjetlo na kraju tunela i kad mi pofali "dz" do konačnog ozdravljenja, opet posrnem ko gnu u mulju dok ga krokodil ganja i ne znajući ni sam kako, nađem se u brzacima neke rijeke koju Cetinom zovu, njenim slijepim rukavcima, mračnim spiljama u kojima ti se sledi sva krv u žilama...



U nekim trenucima poželiš pobjeći od svega pa hrabro skočiš s visoke litice u hladne virove, po izranjanju taman pomisliš da si spašen, a ono te već u slijedećem trenutku dočekaju pripadnici zloglasne organizacije naoružani veslima i lažnim osmjesima.

No dakako, nije njima namjera da te spase, već štoviše, da te onako izraubanog, snenog i umornog odvedu u svoje skrovito svetište u kojem te izvrgnu uticaju halucinogenih droga. U njihovom kodeksu časti postoji zapisan čak i poseban način pripreme tih opijata čije tajne sastojke obično naslažu u nekakve plitke zdjele koje zatim prekriju čudovišnim metalnim kalotama, a kako bi svoj pakleni naum proveli do kraja, na tu napravu koju nazivaju "pekom" bacaju enormne količine ognja i žara.

Iz vlastitog iskustva mogu potvrditi koliko su strašne te halucinacije koje uslijede nakon što se odignu metalne kalote s ognjišta, pa se u onim zdjelama zazlate krumpiri i kapule, porumeni karota, a karamelizirani ostaci nekog mrtvog govečeta dokazuju o kakvom se monstruoznom običaju radi.



Čak i ako se uspiješ othrvati zamamnim mirisima ovih psihotika, zlikovci ti nabiju ispred nosa poveći komad neke užasne tvari za koju sam čuo da je nazivaju "sirom iz ulja."



Sir iz ulja najstrašniji je od svih opijata, njegov se uticaj donekle može razblažiti samo obilnim količinama crnog vina koje u pravilnim vremenskim razmacima treba presjecati apotekarskim dozama travarice i orahovice. A onda u neka doba počnu plesati vile oko tebe, dvore te i časte, i bestidnice jedne, njišu bokovima kao da su bile na tečaju kod Šeherazade!



Nešto kasnije, goropadnice čiji identitet ne želim otkrivati, pokažu kako znaju i pjevati pa se sve ori - skaaaaalinaaaada, skaaaaalinaaaadaaaaaa...
...tu se penje tu se pada, to je sudba, to je nada...



Nije nama moreplovcima lako, još od nesretnog Odiseja koji se morao zavezati za jarbol ne bi li uspio odoljeti sirenskom zovu zavodnica s Ogigije pa sve do današnjih dana kao da se ništa promjenilo nije...

Budimo se usrid noći u lokvama znoja, brišemo šugamanima, odamo po dvoru i balkonima samo u mudantama, beštimamo na komarce, manta nam se ka tićima ludašima, dišemo na škrge, s nesritnoga Brača nas posipaju pepelom, pijemo enormne količine bevande tako da nam više uopće nije jasno je li ovo nebo iznad nas stvarno mutno ili je samo posljedica stanja u našoj glavi, a opet s druge strane - lipo je, famozno je, vrime je druženja, vrime je smijanja i ne bi minja ovaj dio godine ni za šta na svitu!

Samo, isto me muči jedna stvar, proučavam je već danima i nikako ne mogu doć do rješenja misterija!

Mislim se - kako to da kamenčići, stakalca i ostali predmeti neidentificiranog porijekla tako lako ulaze u naše šlape i šandale, podmuklo se zavlače ispod tabana nevjerovatnom lakoćom pa pritišću na najznezgodnija mista, dok s druge strane, nikad ne žele sami izać vanka! Pari da su vrše! Moš unutra - nemoš vanka!
Najprije pokušavaš trest nogama ka da si prikopčan na božemiprosti električni kabel, pa se jednom rukom nasloniš na zid ka ono, lakše će bit ako imaš oslonac, a u nekim ti trenucima dođe da tom agresorski nastrojenom kamenčiću uputiš pismenu zamolbu ovjerenu kod javnog bilježnika i zalipiš na nju dvajstipet kuna taksenih maraka!

I ono, hodaš neko vrime, sve se nadajući da će nekako smilovat i sam ispast vanka, al ma kakvi - nema ništa dok svečano ne staneš nasrid rive, ulice, ili di se već zatekneš, izvrneš postol naopako i konačno se liberaš dosadnjakovića. A onda se taj isti kamenčić na trenutak primiri, namisti uz zidić pa vreba drugog prolaznika kojemu će se ukrcat u postole!

Mda, stvarno su strašni ti problemi koji nas liti muče, a kad popodnevni maeštral konačno probije apokaliptičnu ariju koja se nadvila nad nama, kad navečer sunce zađe i mine žega, onda je najbolje odabrat neko mirno misto ka šta je na primjer kliška tvrđava i pogledat glumicu Kseniju Prohasku u sjajnoj predstavi "Marlene Dietrich."



Dok doli ispod nas svitla grada bljeskaju nekim svojim ritmovima, ostaje ti samo da se prepustiš Ksenijinom glasu koji se u trenu transformira od greze peškaruše do bjelosvjetske dame, a ugodni zvukovi klavira pod zidinama stare tvrđave kao da lebde i odlaze u nebo...



Stvarno obožajen lito i kad bi ikako moga, produžija bi ga na barenko devet miseci godišnje...

Ovih me dana obradovala jedna, gotovo nevjerovatna vijest pristigla sa splitskog FESB-a, na kojem je nakon dugog niza sušnih godina, već u prvom upisnom krugu popunjena kvota budućih studenata brodogradnje. Aleluja! Štoviše, zainteresiranih je bilo čak i više od predviđenih 40 mjesta, tako da sad, nakon početnog šoka, počinju prve analize koje pokušavaju objasniti otkuda toliko zanimanje mladih za jedno, u posljednje vrijeme gotovo prezreno zanimanje, pogotovo u svjetlu neizvjesne budućnosti domaće brodogradnje. Eto i ja sam, godinama već tupim kako najveći problem hrvatske brodogradnje čak i ne leži toliko u zastarjeloj tehnologiji, slaboj proizvodnosti i financijskim nebulozama koliko u nedostatku mladih ljudi koji bi se željeli baviti ovim, unatoč svemu - plemenitim poslom. Jer, predivan je osjećaj stvarati na svom radnom stolu ili ekranu računala obrise novog broda, sudjelovati u kreiranju njegovih nasitnijih djelova, oblikovati njegovu formu rebara, oplate i palube, surađivati s ljudima najrazličitijih struka i razmišljati o načinima kako smjestiti motore, generatore, električne vodove, opremu... I ko uopće može opisat onaj grop u grlu kad ta golema građevina krene s navoza prema moru, zahukta se poput goleme lokomotive kao da hrli u zagrljaj s morem.



Brod je na mnogo načina - živi organizam, konačno, nešto "mrtvo" se uopće ne bi moglo prilagoditi velikom plavetnilu, tako da ta, na prvi pogled, obična "hrpa gvožđurije", može na mnoge načine oplemeniti ljude koji su u doticaju s njime, bilo da ga grade ili s njim plove...



I eto, baš mi je drago zbog tih mladih ljudi koji će nam doći u škverove za nekoliko godina i mada sam svjestan da će ih veliki broj otpasti iz "igre" jer se radi o jednom od najtežih studija, zaželit ću im puno pameti, snage i upornosti.

Sretno mladosti!

Svaki put kad konkurencija želi ocrnit naš turizam onda obavezno onako s visine pljucne kao - vi Hrvati turistima nudite samo more i sunce! Ma nu! Aj kad ste tako pametni, ponudite nam vaše more i sunce ako ga još uvik imate. Nemoj ti meni kontra Lipe naše, znaš...

M'da, konkurencija ka i opozicija, uvik mora nešto pizdit, a meni je upravo zato puno drago vidit kako naša, stručno rečeno - vanpansionska ponuda, svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje pa tako iz sezone u sezone smišljamo i šta je najvažnije -ostvarujemo nove projekte koji našim guzic-operatorima oduzimaju dah, a zle jezike prisiljava da ih isplaze do poda i konačno priznaju poraz. Ko se može borit kontra naše maštovitosti!



U onim mračnim vrimenima kad su privatne inicijative proglašavane deboto kontrarevolucijom, svako hotelijersko-turističko poduzeće u društvenom vlasništvu koje je držalo do sebe, obavezno bi na svojim hotelskim terasama organiziralo plesnjake na kojima bi lokalni bendovi u strelovitom usponu (najčešće nekakvih egzotičnih imena ala "Plava laguna", "Luna di sole" ili "Gusari iz Racetinovca") konačno dograbili svoj dio estradnog kolača. Uz raštimane gitare i falše bek-vokale s basistima koji bi svakih deset sekundi iskakali iz ritma pa bi bubnjari morali spašavat situaciju dodatnom tarapanom po činelama, meni je daleko najlipše od svega na tim plesnjacima bilo to šta bi se obično u blizini terasa sa "živom" muzikom nalazile odlične škuribande u kojima bi mi smotankovići koji smo tokom dugih zimskih miseci marljivo pohađali dopunske satove astronomije konačno došli na svoje pa bi jedrim turistkinjama vrlo rado objašnjavali di se nalazi Veliki, a di Mali medo, vidi li se dobro sazviježđe Djevice ili se možda sakrilo ispod južnog neba.



Kako smo u međuvremenu napredovali do neslućenih visina, danas umisto jedne hotelske terase po kvadratnom kilometru, imamo razgranatu čitavu lepezu mogućnosti za dobru zabavu. Kad zavladaju vako velike vrućine ka šta su nas strefile zadnjih dana, onda mi je posli večere (obično dva jaja na oko i čaša ladne bevande) najdraže učinit đir uz more počevši od stare ribarske lučice u Segetu Donjem pa lipo tamo do hotela Medene. Ima brat-bratu jedno četiri kilometra hoda tamo, četiri nazad, taman da ti otpadnu ona dva jajca ča si ih skonšuma za večeru.



I sve je to lipo i krasno, prođeš pored hotela Jadran u kojemu svira diskretna muzika s klavira, sunčano ludovanje cvrčaka zamjeni smiraj noćnih melodija pa dok iz daljine osluškuješ potmule zvukove putničkih brodova koji plove prema nekim dalekim obalama, pratiš njihova svitla sve dok ne nestanu tamo iza punte Drvenika i Jelinka.
Blaženo lito!



I tako sav relaksiran dođeš do Medene, na onaj dio između igrališta za paintball i nudističke plaže u koji se uguralo barenko osamstoidvadeset kafića, konoba, igraonica, pečenjarnica, sljadoljedarnica, prodavača fish-picnic aranžmana, iznajmljivača gondula i pedalina, pizzerija i svih ostalih pizdarija. I šta je nalipše od svega - iz svakog od tih
osamstoidvadeset objekata trešti druga muzika! Dok se opne zvučnika veličine autobusa na kat s poluprikolicama izvijaju ka trbušne plesačice u fantazmagoričnom ritmu, a basovi bjesomučno tuku humpa-cumpa ritam s povremenim prijelazima na ruf-ruf-ruf, preostaje ti samo da zavapiš - to je ono pravo! Jednostavno - hodaš šetnicom i svakih nekoliko metara ulaziš u drugi svijet, nešto nalik tunelu strave!

Najprije te livim krošeom iz automat-cluba "Alea jachta est" dočeka Jasmin Stravos sa "Idi iz života mog" pa te iz konobe "Miki" desnim aperkatom strefi Milo Hrnić sa "Vraaaaati se", odnekuda iznebuha zaurla Siniša Vuco ko Tarzan iz džungle, ubijte me, ali ne znam kako se ta pisma zove, nakon tri metra te s južne strane iz kafića "Style" natambura Lady Gaga i kad misliš da od goreg ne može gore i kako ćeš od svih tih silnih zvučnih udara dobit upalu mozga, iz palačinkarnice "Jozina", krošeom te dokrajči Jelena Rozga!
Dok sudac u bijelom odijelu s crnom leptir-mašnom na nekom nerazumljivom jeziku odbrojava nad tvojom glavinom u agoniji, nema nikog od trenera iz kuta da u ring ubace šugaman i proglase časnu predaju!

Siguran sam da ovakvih akustičnih bombardmana za glazbene sladokusce nema nigdi na svitu i ozbiljno namjeravam već na slijedećoj sjednici Hrvatske turističke zajednice predložit Niki Buliću da manifestacije ovakvog tipa dobiju naljepnicu "izvorno hrvatsko", a ako bude sriće, mogli bi ovo izgurat sve do UNESCO-a pa neka Dalmatinski megamuks proglasi trajnom i zaštićenom nematerijalnom baštinom.

Možda ćete na samom početku, nenaviknuti na takav glazbeni izričaj čak osjećati i određenu količinu mučnine (odatle i naziv "megamuks"), no prava uživancija dolazi nešto kasnije, otprilike iza jedne ure nakon ponoći kad se svi ti subwooferi i surround sistemi stišaju na minumum. Tek tada, u stanju potpune smirenosti i prepuni novootkrivenih spoznaja postanete svjesni fantastične ljepote dobre stare tišine...

Prvo

Ako vam se u toku dana, tjedna ili života općenito, počnu po glavi vrzmati čudnovata pitanja tipa - tko sam, odakle dolazim, kamo stremim - smjesta popijte čašu vode, može i dvije
Ne pitajte zašto.



Drugo

Ako imate namjeru kupovati neoprensko odijelo za ronjenje, plivanje, kanjoning, konobing ili manifestacije slične provenijencije, u takvu kupovinu ni u ludilu ne krećite sami.
Ne pitajte zašto.



Treće

Nikad, nikad, nikad, apsolutno nikad, ni po cijenu da vas muče, ni po cijenu da vam prijete - nemojte kupovati jeftine plastične stolice!
Shvatili ste već - ne pitajte zašto.

Jučer, šestog dana miseca srpnja, susid Špiro je stentano skinija sve balunčiće, svićice i sjajne ukrase sa svog božićnog drvca, uredno posložija u škatule o' postoli u kojima će dočekat slijedeći blagdan.
Mislim, ukrasi će dočekat slijedeći blagdan u škatulama, a ne šjor Špiro da se razumimo...
Iskreno, svima nam je u susidstvu jučer bilo žaj zbog prekrasne jelke u vrtu susida Špira, ajde dobro, to čak nije bila ni jelka nego neka vrst smriča, ali sve u svemu - bilo je puno lipo vidit okićeno drvce, svićice i lampijune čak i usrid lita.

Ljudi se brzo naviknu na sve, a eto, prije samo petnajstak dana, susid Špiro samo što nije izazva javnu sablazan svojom namjerom da okiti božićno drvce.

Prvi verbalni okršaj ima je u svojoj kući, sa svojin rodom rođenim, ženom Božankom...

- Ženo, di su nam oni baluni od bora?
- Koji baluni?
- Od bora bome, ne tribaju mi baluni od baluna, završila je sezona Ajduka!
- A spremila sam ih na šufit.
- Donesi ih!
- Imeissovo, šta će ti sad baluni od bora?
- Pa sutra je praznik!
- Koji praznik!?
- Da koji praznik - sutra je Dan državnosti!
- Pa dobro, imaš prav, ali otkad se za Dan državnosti kiti jelka!
- Od danas!
- Ali Špiro moj, šta će svit reć?
- Koji svit?
- Susidi, prijatelji, poslovni partneri...
- Jebe me šta će svit reć!
- Gospe moja, šta sam doživila, muž mi kiti bor za Dan državnosti ka da je Božić...

- A ti Božanka moja, baš ništa ne razumiš, aj kad si tako pametna - reci mi kad mi slavimo Božić?
- Pa uzimu, dvajstipet dvanajstoga, adakuće, nećemo valjda sedam prvoga božeprosti...
- Eeeee, lipo si rekla - uzimu, a reci mi kad si tako pametna - kad Božić slave u Brazilu?
- A isto u zimu, dvajstipet dvanajstoga!
- E šempjo jedna, istina je da slave dvajstipet dvanajstoga, usrid zime, samo šta onda njima nije zima nega lito!
- Lito!?
- E lito lito, a šta si mislila, oni se nalaze na južnoj hemisferi!
- Ne znam Špiro moj, ja sam ti vavik bila slaba u geomgrafiji.
- Srića tvoja da imaš mene da ti mogu neke stvari objasnit. Di bi svršija ovi svit kad bi svi imali moju teligemciju!

- I slušaj vamo, od sad ćemo svake godine za Dan državnosti imat litnji Božić, pa dobro, jel ti misliš da je to baš tako slučajno da je naša Hrvatska stvorena baš na litnji Božić! Jel ti vi'š koja je to Božja providnost!
- Vi'š, nikad nisam o tomen razmišljala!
- O tomen ti i govorin, kad mogu oni u Riju dežajneru slavit Božić u lito, a šta ne bi i mi, još žešće od njih!
- A Špiro moj, ma volim ja slavit i liti i zimi, ali isto, kako ćemo don Pavi objasnit, po kojem mi to kalendaru slavimo Božić?
- Ne brini, razumit će don Pave, ali ako te slučajno pita, reci mu - po Kerumijanskom!

U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji pažnju mi je privukao razgovor s Miroslavom Radmanom, našim znanstvenikom svjetskog glasa, čovjekom nemirnog i slobodnog duha koji tragajući za eliksirom mladosti ne prestaje rušiti tabue i ograničenja koje nam nudi suvremeni svijet.
Dječački zaigran i energijom na kojoj bi mu pozavidio najveći broj partijanera sa Zrća, Miroslav Radman je pokušao objasniti do koje su granice stigle znanstvene spoznaje kao i istraživanja koja bi u već u skoroj budućnosti trebala omogućiti ljudima da ko od šale "hvataju" 150 pa i više godina života!

Pomalo paradoksalno zvuči saznanje da je za starenje našeg organizma najveći krivac, vjerovali ili ne - kisik, točnije rečeno - kemijski radikali kisika (što god to značilo) koji su poput hrđe skloni oksidiranju i onda, da previše ne gnjavim stručnim izrazima, rade pravi dar-mar u našim stanicama. Zajedno sa svojim suradnicima, Radman je na putu pronalaska antioksidansa biološkog materijala ili atraktivnije rečeno - koktela čudotvornih sastojaka koji će izazvati pravu revoluciju u životima svakog od nas, uz naravno neizbježni svakodnevni unos dobre energije, zdrave hrane i puno puno humora.



Stoga mislim kako bi bilo zgodno zajednički odlutati u recimo - 2050. godinu i pokušati izmaštati kakvi bi novinski članci tih dana mogli plijeniti pažnju čitatelja.

Vijesti iz budućnosti

U parkiću pored šetališta Zlatana Stipišića Gibonnija u splitskom naselju Kotlenice, u posljednje se vrijeme primjećuje okupljanje većeg broja razularene mladeži koja vjerojatno zbog viška slobodnog vremena gubi dane u konzumiranju već pomalo zaboravljenih energetskih pića miksanih s kerozin-graševinom i Coca-Colom, kao i igranju virtualnih igrica na piratskim računalima koji kao zaslon koriste sunčane naočale. Kako nam je rekao mlađi maloljetnik Šime M. (32 god), upravo je završila školska godina i mladi se s pravom žele malo opustiti i zabaviti.

Uspješno sam završio 15. razred osnovne škole i dogodine namjeravam upisati zahtjevnu sedmogodišnju srednju robotičku školu u Neoriću, tako da mi je ovo posljednje bezbrižno ljeto - kazao nam je simpatični Šime, a njegov nešto stariji kolega, četrdesetogodišnji Pave K. nakon položene županijske mature upravo je u dilemama - upisati fakultet numizmatike i ovčarstva u Kolanu na Pagu ili se pokušati zaposliti.

-Navečer dođem u ovaj parkić vidjeti prijatelje i popiti piće - znate, nama adolescentima općenito nije lako i riječi ljudi koji su spremni razumijeti i podijeliti probleme odrastanja dođu ko melem na ranu, tako da mi nisu jasna prigovaranja dežurnih komunalnih redara koji nas često maltretiraju optužujući nas mlađe punoljetnike kako ovdje pokušavamo zavoditi maloljetne djevojke. Evo pogledajte samo onu curu - zove se Ines Ž. - tko bi rekao da ima samo 35 godina, meni osobno se klela kako već ima 38 i da će na slijedećim parlamentarnim izborima po prvi put glasovati.Za UHRP-u, zna se!



Nakon razgovora sa školarcima skoknuli smo do Divojevića, prigradskog splitskog naselja koje je posljednjih godina postalo poznato po natjecanju mladih tenora (do 95 godina) i na čijem je ovogodišnjem izdanju trijumfirao nadareni i perspektivni trogirski tenor Vinko Coce (94 god.) koji bi ovu priliku mogao iskoristiti kao odskočnu dasku za daljni razvoj svoje karijere. Na naše pitanje - od kakvog bi materijala trebala biti napravljena ta odskočna daska, mladi Coce se samo blago nasmješio.



- Znate, u poplavi današnje - hyip-blop-rappp muzike koju danas slušaju osnovci i srednjoškolci, ljudi su se zaželjeli stare dobre pisme kakva se primjerice slušala na splitskim festivalima početkom ovog stoljeća, stoga nije čudno da je je publika u Divojevićima zdušno podržala moj novi hit "Sićaš li se di je Marmontov spomenik"



Čelnici Paneuropskog sindikata zaposlenih u polisaharidnoj industriji oštro su se suprotstavili najavi vlade premijera Christiana Ronalda da se radni vijek zaposlenih u ovoj grani gospodarstva pomakne sa sadašnjih 75 na 80 godina radnog staža. Kako je priopćila predsjednica hrvatskog ogranka sindikata Marijana Petir, ovim bi se činom u radnom procesu zadržali mnogi 130-godišnjaci koji će, ako se ovakav zakon zaista i donese, onemogućiti mnogim devedesetogodišnjacima, dakle, ljudima u naponu životne snage da ostvare sve svoje potencijale.

Na ključna mjesta u poduzećima moraju doći mladi i sposobni - odlučno je izjavila prpošna Marijana, a na doskočicu kolege iz redakcije Ultra-music-life-and-mariagge magazina misli li ona to na sebe, Petir je izjavila kako je sa svojih 75 tek na završetku pripravničkog staža i da o takvim mogućnostima još nije razmišljala.



Na 16. sjednici poglavarstva regije Dalmacije i Hercegovine, predsjednik kluba vijećnika Stranke rada i poduzetništva, iskusni Zdravko Tomac (163 god.) iznio je prijedlog društveno poticane stanogradnje koji bi mnogim mladim obiteljima omogućio kupovinu stanova uz iznimno povoljne uvjete. Uz potporu pretpristupnih fondova Unije sjeverne hemisfere, ovim bi programima bilo omogućeno da se i prije navršene stote godine može uspješno riješiti stambeno pitanje. Smatramo da bi cijena kvadrata takvog stana iznosila nepunih 76 milijuna eura, a to je za današnje prilike, priznat ćete, zaista atraktivna svota.



Oduševljena sam ovim prijedlogom SRP-a o poticanoj stanogradnji rekla nam je u predvorju vijećnice aktivistkinja udruge za zaštitu surih orlova Marijana Čvrljak. Znate, u mom stanu od sedamdeset i šest četvornih metara površine živi sedam generacija. Moja čukunbaka Marta, pradjedovi Lovre i Mate, sedam djedova i četiri bake, moji roditelji, troje bivših muževa, dvoje djece i šestero unučadi. Teško je uskladiti prohtjeve živahnih mališana u dvadesetim godinama koji su tek prva slova abecede svladali s mirom koji je potreban primjerice mojoj čukunbaki koja je blizu 180. rođendana.



Radnici komunalnog poduzeća - Groblja i krematoriji d.o.o, za sutra su najavili sedmodnevni štrajk upozorenja. U razgovoru s predstavnikom zaposlenika Zoranom Milanovićem (86 godina), saznali smo kako je ova djelatnost u krizi već nekoliko desetljeća, od kada je, citiramo - ekipa onog ludog Radmana plasirala na tržište preparat Eternal life - forte plus, koji je ovo nekoć ugledno zanimanje doveo na rub propasti.

- Umiranje više nikog ne zanima - dometnuo je Milanović - teško je ljude kriviti zbog toga, ali ako se u dogledno vrijeme stanje na tržištu ne popravi, morat ćemo ugasiti visoke peći - rezigniran je predstavnik zaposlenika. Obratili smo se visokom povjereniku za havarije i neprirodne katastrofe, gospodinu Ivi Sanaderu koji nam je obećao uvoz preminulih iz zemalja sedmog svijeta. Tim potezom bi osigurali potpunu zaposlenost i riješili sve financijske dubioze, ali na žalost, obećanja visokog povjerenika za sada se nisu ostvarila. Ipak, i dalje vjerujemo u njegovu riječ, a dokle ćemo - ne zna se...

Posljednjih se dana splitska javnost zabavlja sukobom dvaju vrlih hrvatskih muževa, sukobom koji je tinjao već duže vrijeme, ali se dolaskom ljetnih vrućina rasplamsao do te mjere da ga ni svih pet domaćih kanadera neće tako lako uspjeti ugasiti. S jedne strane barikade položaj je zauzeo stanoviti liječnik Hrvoje, kirurg štoviše, obnašatelj predsjednika jedine prave stranke od mnogih pravijih, ali i s druge strane ništa manje snažni i potentni Željko, rukovaoc građevinskim strojevima, trenutno zaposlen na radnom mjestu splitskog gradonačelnika. Mada su se u verbalnim kanonadama ispaljivali milijuni kuna mita, počasni plotuni provizija, salve uvreda i tone konzumnog šećera, pažljiviji promatrači će primjetiti kako je prava priroda sukoba umnogome dublja od financijskih tričarija, rekli bismo čak i viša, budući da je sukob zapravo nastao ni oko čega drugog već oko zamislite čuda - njihovih frizura!

Rukovaoc građevinskih strojeva spočitnuo je kirurgu da je zalizan, vispreno primjetivši kako mu glava izgleda ko da ga je krava jezikom oblizala, a bome ni ugledni liječnik nije ostao dužan u komplimentina na račun vrckave afro frizure čouka, načelnika i poduzetnika, ustvrdivši da za održavanje predmetne skupine vlasi na veleumnoj glavi, gotovo svakog tjedna posebnim zrakoplovom iz Milana dolazi Fabrizio M. vrhunski stručnjak za pronalaženje i održavanje dlaka u i oko jajeta.

Postoji opravdana bojazan da bi se ovaj sukob mogao lako prenijeti iz gradske vijećnice na splitske ulice, budući da je već primjećeno kako se posljednjih dan-dva na Rivi grupiraju zalizani, a na Pjaci kovrčavi, a dodatne sumnje potiče i podatak kako je u splitskim trgovinama rapidno porasla prodaja gela za kosu kao i šampona sa učvrščivačem "Samson", kolokvijalnog naziva "Viagra pramenka."

Oh da, oni koji bolje poznaju prirodu muškaraca, a pogotovo onih iz alfa, beta i gama ešalona, spremno će potvrditi kakve li su sve gluposti muškarci spremni učiniti zbog nje!
Možda izgleda paradoksalno, ali neka istraživanja uglednih instituta su potvrdila kako muškarci više puta dnevno pomisle na svoju kosu nego li na na sve članove uže i šire obitelji zajedno! Frapantno malen broj muškaraca, otprilike njih sedam posto, potpuno je zadovoljno ukupnim, kako količinskim tako i kvalitativnim stanjem svojih vlasi, dio ispitanika je zabrinut zbog prerano dobijenih sjedina, a nemali broj muškaraca užasnuto pred ogledalom prati ubrzano nestajanje kvalitetnog pokrova s vlastitih ćiverica.

Vrlo su zanimljive metode kojima pojedinci pokušavaju prikriti svoje piste za komarce. Tamo otprilike u sedamdesetima bile su jako popularne frizure na "rigu" ili razdjeljak. Ovisno o sklonostima ili obliku glave, razdjeljak bi se obično formirao po sredini tjemena, ili dva-tri prsta sa strane, za dešnjake obično na lijevoj strani i obrnuto, zbog prirodne putanje češlja, razumljivo... Kako bi godine uzimale svoj danak, tako bi se ta "riga" sve više pomicala prema ušesima, a sve rijeđim ali i dužim vlasima, očajnički bi se pokušavao prikriti evidentan manjak kose po sredini. Kakve li se sve akrobacije s tim paperjem nisu izvodile! Dok bi vladale stabilne atmosferske prilike, situacija bi još donekle bila pod kontrolom, ali svaki iznenadni udar vjetra, dovodio bi vlasnike tako brižno savijenih "gnijezda" na rub živčanog sloma.

Što je najgore, ljudi najčešće nisu ni svjesni kakve majmunarije čine sa svojom kosom, njima pred ogledalom najčešće sve to izgleda jako dobro i ne dao Bog da nekom od njih makar u šali spomenete kako im taj "image" kojeg uporno guraju baš i ne stoji najbolje.

Jako slična, ali opet sasvim posebna kategorija su muškarci živopisnog izgleda koji nas svako ljeto obraduju svojim dolaskom. Mislim ono, da se razumijemo, Češka je prekrasna zemlja, Česi su jako simpatični ljudi, Čehinje pogotovo, ali zaboga, ako netko od vas zna dobro govoriti češki, pa dajte recite im da su "fudbalerke" izašle iz mode još u vrijeme dok je Berlinski zid stameno razdvajao socijalizam od kapitalizma! Pogotovo kad se takve frizure nađu u kombinaciji sa sandalama trikašicama i čarapama na rombiće!

Lako za gay-pride koji je u Splitu završio tako kako je već završio, ali bojim se da ni ovo paradiranje fudbalerkama neće naići na odobravanje tankoćutnih i modno osvještenih domorodaca. Kako sam dočuo iz provjerenih izvora, uskoro će biti formirane udarne trojke mladih neofrizera koji će škaricama u rukama i aparatićima na baterije patrolirati gradom i šišnuti svakog neodgovornog pojedinca tko odskače od normalnog. A što je normalno i tko je naposljetku normalan, a tko nije – određivat će nitko drugi nego sam veliki imperator iz Banovine.

Uglavnom, kako se iza svake muške gluparije uvijek krije - žena, ne bi bilo čudno da za ovaj recentni splitski sukob kao i za sve ratove kroz povijest optužimo nikog drugog nego lijepu Fani, pardon – Dalilu!