Marketing
Obožajen lito
Budimo se usrid noći u lokvama znoja, brišemo šugamanima, odamo po dvoru i balkonima samo u mudantama, beštimamo na komarce, manta nam se ka tićima ludašima, dišemo na škrge, s nesritnoga Brača nas posipaju pepelom, pijemo enormne količine bevande tako da nam više uopće nije jasno je li ovo nebo iznad nas stvarno mutno ili je samo posljedica stanja u našoj glavi, a opet s druge strane - lipo je, famozno je, vrime je druženja, vrime je smijanja i ne bi minja ovaj dio godine ni za šta na svitu!
Samo, isto me muči jedna stvar, proučavam je već danima i nikako ne mogu doć do rješenja misterija!
Mislim se - kako to da kamenčići, stakalca i ostali predmeti neidentificiranog porijekla tako lako ulaze u naše šlape i šandale, podmuklo se zavlače ispod tabana nevjerovatnom lakoćom pa pritišću na najznezgodnija mista, dok s druge strane, nikad ne žele sami izać vanka! Pari da su vrše! Moš unutra - nemoš vanka!
Najprije pokušavaš trest nogama ka da si prikopčan na božemiprosti električni kabel, pa se jednom rukom nasloniš na zid ka ono, lakše će bit ako imaš oslonac, a u nekim ti trenucima dođe da tom agresorski nastrojenom kamenčiću uputiš pismenu zamolbu ovjerenu kod javnog bilježnika i zalipiš na nju dvajstipet kuna taksenih maraka!
I ono, hodaš neko vrime, sve se nadajući da će nekako smilovat i sam ispast vanka, al ma kakvi - nema ništa dok svečano ne staneš nasrid rive, ulice, ili di se već zatekneš, izvrneš postol naopako i konačno se liberaš dosadnjakovića. A onda se taj isti kamenčić na trenutak primiri, namisti uz zidić pa vreba drugog prolaznika kojemu će se ukrcat u postole!
Mda, stvarno su strašni ti problemi koji nas liti muče, a kad popodnevni maeštral konačno probije apokaliptičnu ariju koja se nadvila nad nama, kad navečer sunce zađe i mine žega, onda je najbolje odabrat neko mirno misto ka šta je na primjer kliška tvrđava i pogledat glumicu Kseniju Prohasku u sjajnoj predstavi "Marlene Dietrich."
Dok doli ispod nas svitla grada bljeskaju nekim svojim ritmovima, ostaje ti samo da se prepustiš Ksenijinom glasu koji se u trenu transformira od greze peškaruše do bjelosvjetske dame, a ugodni zvukovi klavira pod zidinama stare tvrđave kao da lebde i odlaze u nebo...
Stvarno obožajen lito i kad bi ikako moga, produžija bi ga na barenko devet miseci godišnje...
Post je objavljen 15.07.2011. u 19:18 sati.