Sanjivu tišinu ljetnog popodneva obojalo je zvono s kampanela koje je tuklo točno dva puta. A-haaa, reka sam samom sebi u stilu velikog kuharskog maga Ignazia di Pastroccia kušajući par zrna riže kojima je po mojoj stručnoj procjeni nedostajalo još jušto devedeset sekundi kuvanja da bi se baš ono kako triba sljubilo s točom koji se krčka još tamo od trećeg zvona.

Neee, nisam pogriješio, jednostavno, čovjek se brzo navikne na ovaj otočki ritam pa nepogrešivo zna odrediti pravu uru i bez gledanja na sat. I nikoga ne zbunjuje šta s kampanela najprije tuče jedan zvon, pa za 15 minuta opet jedan zvon, pa dva, pa tri, pa opet dva pa opet jedan…

Jednostavno – na svaku punu uru tuče onoliko koliko je uri – logično jel' tako? Na tu i tu uru i kvarat - uvik rebati jedan zvon, na po ure dva, na tri kvarta od ure tri i opet na punu uru – onoliko koliko je uri! S time da iskusno uvo zna raspoznat kako tuku dva zvona kad je po ure, a kako tuku dva zvona kad je dvi ure. Pari isto, ali nije!

Tako je i Silba otok koji pari isto ka i svaki drugi otok, ali nije!



Kao prvo – na otoku nema niti jednog auta, ako se koji slučajno i pojavi, može samo na mulu na Žaliću napravit polukružno okretanje i vratit se lipo tamo odakle je doša.

Činjenica da na otoku nema automobila nije samo zdravorazumska, ekološka, nego i sociološka! Tim činom se naime uklanjaju socijalne razlike među ljudima, jer htjeli mi to priznati ili ne, po našim gradovima, selima i selendrama, često nekog čovjeka i nesvjesno znamo kategorizirati upravo po tipu automobila kojeg vozi. Pusti ti sve priče, kao nije to, ma kaaakvi, ali drugačije se odnosiš prema čoviku koji vozi na primjer Audi 6 nego štajaznam Daciu Logan.



Dakle – posve je jasno zašto na ovom otoku nema diskriminacije glede i unatoč automobila.
Druga stvar koja me oduševljava, svojevrstan je dress-code i način ponašanja. Ovdje je recimo sasvim normalno da sa uvaženim akademikom Zdravkom proćakulate čekajući u istom redu za kruh, ili da recimo ugledate sveučilišnog profesora kako se šeta po mistu s probužanom mornarskom majicom. Daaaa, ali nije to bilo kakva buža, možete profesora slobodno pitat za nju, on se neće ljutit, naprotiv, s velikim guštom će vam ispričati priču o ljutom ribarskom boju kad je golema morska neman navalila na kajić zaprepaštenog profesora. Istina, buža na majici nije nastala od sabljana, pilana ili neke kitopsine, već od nespretnog rukovanja škarama, ali u svakom slučaju, priča je priča…



Na Otoku se govori jedna čudna mješavina škojarsko-dalmatinskog, slovenskog, purgerskog i svih stranih jezika svijeta, i naposljetku – svi se savršeno razumiju. Čak je u svakodnevnoj komunikaciji toliko šarmantno opipljiva ona hinjena pristojnost tipa molim-izvolite-hvala, koja čak i kad je glumljena, djeluje uhu ugodno, a koja je inače gotovo nepoznata pojava na prostorima južno od Crikvenice, nalazimo je tek kao endem u ponekim zabačenim zakutcima Jadranske magistrale.



Na Otoku se blaguje u dvoru isprid kuće, u hladu odrine i smokve, koja i najobičnoj spizi daje notu gastronomske svečanosti. Savršenu tišinu remeti tek drndanje nekog traktora tamo doli prema Pocukmarku.

Nakon obida, zna se šta slijedi – nikako nagli izlazak na sunce nego primjereni pižolot (molimo, ne brkati s paradižetom op.p) za vrime kojega i ne morate ubit oko, ali u svakom slučaju, to je vrijeme fjake, i duhovne okrepe.

Uopće, ne razumijem zašto se stalno upinjemo nalazit neke slogane za naš turizam i općenito stil života, a istovremeno ne vidimo ono šta je svima očito – fjaka je naš najbolji brend, zamislite slogan – Croatia - fyaka land - Hrvatska – zemlja fjake! Fjaka čeka samo na Vas!

Ali ne, mi i dalje proturamo neke rajeve na zemlji ili malu zemlju za veliki… ne znam već šta… Mah...

Popodnevni kupanjac u Portu svetog Ante.



Za žutu bovu privezana jedna slovenska jedrilica. Svi su goli. Ma misliiiim, na jedrilici su svi goli, ne na bovi, ae… Na drugoj žutoj bovi prekrasan brodić u «Grand Banks» stilu. Na njemu šestoro Austrijanaca. Svi pijani. Dobro ajde, ne baš pijani, ali onako – «veseli». Neka, neka, ugodno je biti u društvu golih i veselih…



Predvečer, naherila se kapa tmurnih oblaka iznad Velebita. Prosut će tri kapi kiše u Lici, a nama poslat buru. Tako to obično biva. Ali ne žalimo se, u zemlji fjake, sve brige s burom brže prođu...