Ako je suditi po broju putnika koji su tokom prethodna dva dana nahrupili na trajekte, katamarane, gumenjake, splavi na samonapuhavanje, lutke na obično napuhavanje, sandoline, mandoline, plutajuće balvane, kante za spašavanje i uopće, bilo kakav predmet koji bi se svojevoljno mogao održavati na morskoj površini, bilo je očito kako na kopnenom dijelu eRHa, nije preostalo ni žive duše.





Jednostavno rečeno, tijekom ovoga mega-produženog vikenda, došlo je do prave ejakul… pardon, evakuacije stanovništva prema južnim krajevima, što je u svakom slučaju sjajna vijest, koja će u prvom redu razvući široki osmijeh na lice ministru Bajsu i njegovih pobočnicima. Općenito uzevši, bilo bi jako dobro kad bi Hrvatice i Hrvati bili malo mobilniji pa da svakodnevno, a ne samo ovako prigodno poboljšavaju turističku bilancu zemlje po sistemu iz šupljeg u prazno.



Ipak, ne bi bilo zgorega poraditi malo na kulturi putovanja. Primjetio sam naime, da barem što se trajekata tiče, ponašanje putnika nije na zadovoljavajućoj razini. Mislim, sam početak putovanja obično bude OuKej, osobito što se tiče navale na najbolja sjedišta i stratišta za šankom, ali čim se trajekt počne približavati željenoj luci, obično zavlada neka neobjašnjiva nervoza, započne komešanje među putnicima pa umjesto da uživaju u najljepšim trenucima putovanja, oni ko po zapovijedi krenu strmoglavce u garažu u kojoj je već devedeset i osam posto vozila uključilo svoje motore kao da će svakog trenutka vinuti u egzosferu. Sav taj smrad ugljičnog monoksida toliko zatruje zrak da je živo čudo kako ne dolazi do češćih incidenata i prije samog otvaranja pramčanih «usta».

Nije ni čudno da putnici iz trajekata izlaze masovno teturajući, netko neupućen bi mogao pomisliti kako su velika mora prešli i valova prejahali da bi stigli do željenog cilja.



Međutim, do željenog komadićka tla sa svih strana okruženim plavim Jadranom nije uvijek jednostavno doći, kao što se meni desilo danas upravo zahvaljujući već prije spomenutom masovnom egzodusu stanovništva prema otrgnutim dijelovima hrvatskog tla, koji u našoj kolektivnoj svijesti egzistiraju otprilike od prvog cvrčaja cvrčka na čvoru Prgomet pa sve do prve kiše iza Vele Gospe. Već nekoliko sati prije planiranog isplovljavanja prema The Otoku, bilo nam je jasno da do toliko željene «one way ticket» nećemo moći doći. U trenucima kad sam već razmišljao o neminovnom povratku domu svome i eventualnom novom pokušaju tokom sutrašnjeg dana, ljubazna djelatnica agencije zavodljivo je zacvrkutala. Znate – postoji mogućnost da odete Jadrolinijinim katamaranom do Ista, i tamo bi netko mogao doći sa Silbe da vas pokupi!



Ah, divne li solucije - postoji mogućnost da vas netko pokupi!
No što je tu je, umjesto «Princa Zadra» koji vozi na Silbu, mi smo se ukracli na «Silbu» koja vozi, pogađate već - na Ist! Silba, Ist, ista, ista ista sta!



Jedno vrijeme smo se čak pratili pogledom na moru, Princ onako u «švedskim» bojama ponosno uzdignutog nosa, jurio je prema našem otoku, a mi kao pokunjeni kažnjenici koji su osuđeni na Odiseju među sjevernodalmatinskim škojima i to s krajnje neizvjesnim ishodom.

Kad smo se nakon Molata, Brgulja i Zapuntela konačno domogli Ista, shvatili smo da nismo bili jedini koji su se danas odlučili na hip-hop turu. Po izlasku iz katamarana, okupila se brojna kažnjenička bojna kojoj peripetija očito nije bilo dosta već je, da bi ugođaj bio kompletan, spremno i poletno odradila još i marš pod punom ratnom opremom sve do druge strane otoka!

Ipak, našoj sreći nije bilo kraja kad smo za otprilke pedesetak minuta ugledali dva desantna čamca sa Silbe koji su čuvši za skupinu očajnih brodolomnika nanjušili mogućnost dobre zarade.



Sve u svemu, umjesto 16 kuna za otprilike sat i po putovanja od Zadra do Silbe, mi smo danas odlučili uzeti «premium» paket avanture koji je uključivao ronjenje, veslanje, dahtanje, pentranje, otprilike sve živo osim bungee jumpinga i to za tričavih 100 kuna.

Ljetovanje na Jadranu?
Ma ko to more platit…