Marketing
In aqua veritas
Da je u vinu istina, svima nam je već dobro znano, doduše, neki su od nas to dokučili na manje, a neki na više bolan način, ali ono što je zanimljivo - rijetko se ova latinska izreka čuje u cijelosti jer ona zapravo glasi - In vino veritas, in aqua sanitas, a to kao oće reć - u vinu je istina, u vodi je zdravlje!
Ako ništa drugo, na otoke je dobro odlaziti upravo zato da bi se uronilo u bit ove ( i ne samo ove) izreke, konačno, lako ćemo za vino, budimo realni - istinu ponekad i nije ugodno čuti, ali voda - voda je prapočelo, osnov i meritum svega, naposlijetku više od dvije trećine našeg tijela čini upravo - vino ha ha ha!
Ima nešto prokleto u ljudskoj naravi da ne zna cijeniti ono čega ima u izobilju, ne mislim pri tom samo na materijalne stvari, naprotiv, volimo sebe uvjeravati kako će vrijeme obilja vječno trajati pa nemilice trošimo supstancu od koje smo sazdani. Kad se jednoga dana počnemo urušavati iznutra, tada obično već bude kasno...
Naši otoci najvećim su dijelom sazdani od ljutog krša koji ne zna zadržavati vodu na svojoj površini već je propušta i gubi kroz svoje porozno tkivo, a tko zna, možda se ta voda skriva u labirintima tajnih prolaza i kanala i utječe na život iz dubine, isto onako kako čovjekovim žilama kola krv.
Za vrijeme nedavnog popisa stanovništva, jedno od najsmješnijih pitanja u onim upitnicima glasilo je otprilike "imate li vodokotlić u svome stanu?" Ma kog vraga će ti vodokotlić reć kakvim ja standardom živim, mani me se čoviče, ne diraj u moju intimu, u sve mi moš taknit, ali vodokotlić ne dam!
U kućama na malim otocima u kojima je svaka kap vode darovana s neba i spremljena u gustirnu, ljudi također imaju vodokotliće, ali oni se ne koriste. Najčešće je onaj ventil muški zavidan do kraja tako da nekome ni slučajno ne bi pala na pamet tako drska ideja da povuče čarobni konopčić nakon što učini to šta već učini jel...
Potrošiti šest ili devet litara vode za ispiranje zahodske školjke je čisto vodohuljenje, čin vrijedan doživotnog izgona sa otoka, nedopustivi bezobrazluk vrijedan javnog odricanja u dnevnim glasilima. Ah ne, nemojte ni slučajno pomisliti kako su otočki WeCeji nalik na deveti krug pakla, usrani i popišani, naprotiv, čišči su od mnogih "građanskih" i to upravo zbog - kako bi birokrati rekli - održivog upravljanja vodnim resursima!
Jednostavno, dok se umivate ili perete ruke, zube ili već bilo šta perivo, morate svu tu vodu najprije skupit u veliki maštil, pa iz tog maštila izlit u manji sić kojeg ćete velikodušno prenijet u WeCe da bude na usluzi slijedećem seronji! Možda ćete to biti vi, možda neko drugi, ali u svakom slučaju - važno je održavati tu vodnu solidarnost jer mora se priznati - nije baš ugodna pozicija kad su sićevi pored prijestolja prazni, a ventil vodokotlića krvnički zavidan!
Vjerojatno će se svatko razuman zapitati - pa što će vam onda uopće vodokotlići ako ih ne koristite?
Upravo u tome i jest stvar - lako je kad nešto nemaš pa se naučiš snalazit i bez toga, ali ovo je kunst, ovo je ispit savjesti, to je onaj osjećaj kad bi se čovik tako rado mašija ne misleći na posljedice.
Zato - neka naših vodokotlića, makar služili samo za popis stanovništva!
Možda ste primjetili kako su otočani malo usporeni ljudi, ali ne brinite, nije to nikakvo fizičko ograničenje već jednostavno - stil života. Jer, ako se brže krećete - više se znojite, dakle gubite više tjelesne tekućine koje opet morate nadoknađivati iz vazda oskudnog sadržaja vaše gustirne, a to priznat ćete - nema velikog smisla. Ili nedaj Bože - trčati po otoku, is'se mili, ima li gluplje aktivnosti nego trčati po otoku!?
Tako bi baba Marija znala vikat na nas dičinu kad bi došli doma onako prašnjavi nakon igranja baluna pa kad bi razjapili usta ko velika bijela psina ne bi li u žedna grla ulili barenko tri litre vode. Ma ne tako znojan pit - puntat će te! Vid'ga na šta sličiš - vas si se spotija!
A od našeg beskorisnog i uludo izgubljenog pota mogao se skupit čitav pot vode, makar za zalit ona dva kržljava kupusića u vrtlu. A vidite zanimljive stvari - pot i pot, kako je to zapravo ista rič, samo je dugosilazni poooooot - znoj, a kratkouzlazna posuda iz koje se pije jednostavno - pot!
Međutim, već u našoj Zagori, dvadeset kilometara od mora nemaju pojma šta je to pot! Ne bih sad previše s pričom u detalje, ali jednom davno, za vrijeme "terenskog rada" po bespućima Dalmatinske zagore, trebao mi je baš jedan - pot!
Tražio sam u dućanu u Crivcu, imaju li pot - kaže nemaju...
U Pribudama isto nemaju.
Nemaju ni u Ogorju!
Ni u Milešini!
Ni u...
Konačno, u jednom dućanu u Muću spazih iz jurećeg automobila preko staklenog izloga kako se na policama dućana kočoperi jedan prekrasan pot i istog trena naložih vozaču - staniiiiiiii! Već s vrata radosno uzviknuh blagajnici - pošto vam je onaj pot?
- Moooolim - pogledala me mućka blagajnica pogledom neishranjene ženke gnua...
- Pa pot!
- Papot?
- Ma nije papot nego običan pot bez pa!
- Ne držimo mi to!
- Ma kako ne držite eno vam ga na polici.
- A to? Pa to je vam loooooončić!
- A looooooončić, eeeeeeee!
I nešto kasnije mi je palo na pamet kako su vjerojatno i oni seoski dućančići po Crivcu, Milešini i Pribudama isto tako imali looooooončiće za prodat, ali ko je meni kriv kad govorim nerazumljivim dijalektom. On bi pot, nu! Nemere tako! Zna se red!
Zna se, uvijek se zna!
Svaka čast Vlajlandu, ali otok je ipak moje prirodno okruženje...
Post je objavljen 27.06.2011. u 12:25 sati.