Marketing
Prva petoljetka
Premda se ne mogu pohvalit brojnim razgovorima za posao, jednom sam se manje-više slučajno zatekao kao kandidat za radno mjesto pomoćnog dangube u tada vrlo respektabilnoj instituciji, i tamo su me u plavom salonu lijepo dočekali predstojnik Pavić, načelnik Đolo i pročelnik Buljubašić pa me izbombardirali bezveznim šablonskim pitanjima koje su imali zapisane na nekom od šalabahtera skrivenih ispod podmetača za čaše. Kad su predstojnik i načelnik završili sa svojim verbalnim kanonadama, povjerljivo su se obratili pročelniku Buljubašiću koji je do tada uglavnom šutio, kao, ima li on možda kakvo pitanje za mene...
Krhm krhm, krhm - važno se nakašljao Buljo pa onako kao u povjerenju priupitao -Gdje se vidite za pet godina?
- Za pet godina? Na vašem mjestu! - ispalio sam kao iz topa i dok se Buljubašiću refleksno podigla desna obrva, Đolo i Pavić su se kiselo nasmješili jedan drugome, otprilike onako kako se naša premijerka nasmiješi kad je provokativni novinari pitaju za zdravlje nekoć dragoga Ive.
Naravno, posao u uglednoj instituciji nisam dobio, ali mi se i dan-danas gospodin Buljubašić srdačno javi na ulici. Đolu i Pavića ne srećem tako često...
Gdje se vidite za pet godina - čudnovatog li pitanja, kao da možemo izaći iz vlastitog tijela poput duha pa s pristojne udaljenosti promatrati sve naše svakodnevne gluposti i zablude. A šta ću čoviče moj lipi i deboto pošteni planirat, kad su se svi moji planovi još tamo od dvadeset i neke urušavali ka ona gromada iznad biokovske Stupice!
Zapravo, snovi se nikada ne ostvaruju u originalu, onako kako su u nekim nevinijim godinama nastajali u našim glavama, već se gotovo uvijek pretvaraju u nekakve mutacije i modifikacije želja koje se neprestano mjenjanju, snovi su kao one vrećice s pijeskom koje moramo izbacivati iz letećeg balona da bi uopće mogli poletjeti.
Kad smo već kod planova, u onom "prezrenom" socijalizmu imali smo petoljetke, prve druge, treće, petogodišnje planove u kojima su brkati drugovi s "ukrajinskim" frizurama na odgovornim funkcijama određivali koliko ćemo kilometara željezničkih pruga izgraditi, kanalizacijskih cijevi postaviti, sela elektrificirati, tvornica izgraditi... Radni ljudi i građani, nadasve svjesni samoupravljači, zdušno bi prionuli na izvršavanje zacrtanih zadataka, poštena inteligencija bi uvijek nešto zakerala i brontulala sebi u bradu, a reakcionarno nastrojeni elementi svoja su mišljenja iznosili samo na tajnim kružocima u ćevabdžinicama izgrađenim u musavim predgrađima, pored zogova za balote.
A zamislite čuda, upravo danas obilježavam prvu petoljetku Broda u boci pa se na ovoj virtualnoj svečanoj akademiji vrlo važno i pun ponosa osvrćem na postignute rezultate, a znate, kad se čovjek puno osvrće, lako mu se može dogodit da mu se i vrat ukoči jel...
Pet godina sam već sam svoj pisac, reporter, fotograf, urednik i lektor (bolje reć ko-lektor) i koliko god mi bilo drago zbog toga, nešto me kopka i ne da mi mira. Kad pogledam naime, sve te brojke o objavljenim postovima, bla bla bla, ne mogu se zaključku da sam ja jedno totalno blesavo stvorenje. Pa dobro majketi, jesi li ima kakvoga pametnijeg posla svih ovih godina? Pogledaj ti vrtal čoviče, sav zarasta u kupinu, kumpire napala zlatica, praske se zakovrčale, blitva išla uprdec, kokošinjac prazan još tamo od ptičje gripe, a šta ti radiš - pišeš, lutaš, slikaješ, tamo neke pjeeeeesmice pijeeeeevaš...
Iskreno, nemam pojma šta ću s ovim blogom.
Prije nekoliko mjeseci bio sam jaaaako odlučan da proglasim fajrunt kad brojčanik okrene 500 000 posjeta, pa kad se i to ostvarilo, onda su mi pale na pamet još tri-četiri ideje o kojima bi se moglo pisati, pa sam naposljetku odlučio sve ugasiti na petogodišnjicu koja, čudna mi čuda pada baš u petak! Idealan dan za kraj!
Ništa čudno, svi moji postovi su i nastali zahvaljujući vječnom sukobu između mene i mene, a kad se unutar moje lude glave «pokolju» matematičar i romantičar, onda zna biti prilično veselo.
U svakom slučajum pokušavao sam kroz ovih pet godina pronaći neki «vrlo vlastiti» zlatni rez u svojim rečenicama. Ponekad bi mi uspjelo, češće baš i ne. Upravo su me neuspjesi gonili naprijed, onaj osjećaj koji mi je govorio da sam to mogao i bolje napravit. I bilo bi mi glupo da sad tu nešto kmečim kako neću nikad više, a onda za tri dana napišem novi post kao da se ništa nije dogodilo.
Najveća vrijednost i najbolja valuta koja je konstantno rasla svih ovih godina ste vi. Možda zvuči otrcano, ali to je zaista tako, upravo ste vi bili vjetar u mojim jedrima i najzaslužniji za sve naše zajedničke plovidbe i zato vam, ne samo pet, već pet stotina dvadeset i pet tisuća puta, od srca – hvala!
Post je objavljen 03.06.2011. u 08:15 sati.