Sjećaš se, jednom si me pitala je li istina da su sve prave ljubavi- nesretne? Istina, ljubav i nesreća u jednoj rečenici nisu mi se tada učinili kao savršen trio, više su me podsjetili na vrhove Bermudskog trokuta koji se stalno izvija i savija i nikad nema mira. Ako je istina zaista takva, onda ćemo radije prihvatiti laž.

No, ako nam je ipak stalo do istine, vrijedilo bi pogledati što se krije s druge strane. Ako je svaka prava ljubav nesretna, znači li to da su sve sretne ljubavi – krive!?

Ne, ja bi da je naša ljubav prava i sretna! Eh da...

Precjenjujemo li moć ljubavi?

Da nije ljubavi ne bi svita bilo, ljubav je najljepša stvar na svijetu, ma daaaaj, ljubav je najobičnija lažljivica, opaka prevarantica, ljubav je opsjena koje te može uvjeriti u sve ono što potajno želiš, a u stvarnosti ne postoji, ljubav stvara film bez svjetla i projektora na praznom bijelom platnu iznad pozornice ljetnog kina na našem otoku, onako mokrom od prvih jesenjih kiša.

Možda je istina da je ljubav razigrana igra leptira pored blatnjavog rukavca proljetne rijeke, ali konačno, što ovaj svijet ima od tih blesavih treperavih stvorenja koji se u samo nekoliko sati iz ružne gusjenice pretvaraju u najljepša bića na svijetu?



I koji je smisao života ako traje tako kratko...

No s druge strane, što nam preostaje, postoji li itko tko bi poželio vječni život bez ljubavi?

Premda znam da se nikad više nećeš buditi pored mene i premda znam da nikad više neću rukom prolaziti kroz tvoju kosu, siguran sam da ću uvijek i svima govoriti– bila je to sretna ljubav!

S neskrivenim zadovoljstvom i osjećajem ponosa možemo izvjestiti svekoliku javnost o konačno jednom zaista velikom uspjehu Hrvatske na međunarodnoj sceni koji nam je i te kako bio potreban nakon svih pljuski koje smo dobijali u posljednje vrijeme. Naime, kako javlja Heuters a prenosi MINA, Hrvatska je na 21.kongresu Svjetske organizacije primitivaca (WOP) u Tegucigalpi, primljena u punopravno članstvo ove znamenite institucije i to u prvom redu zahvaljujući samoprijegornom i kontinuiranom radu Udruge hrvatskih primitivaca.

Dok je na dosadašnjim kongresima naša delegacija mogla sudjelovati samo u ulozi promatrača, ovim su činom širom otvorena vrata ubrzanom razvoju sofisticiranih oblika primitivizma koji je nema sumnje, duboko usađen u svijest suvremenog čovjeka.

Udruga hrvatskih primitivaca (u daljem testu UHRP-a), neprofitna je i nadstranačka organizacija koja okuplja ugledne primitivce neovisno o porijeklu imovine, navijačkim sklonostima ili debljini kriminalnih dosjea.

Udruga ima za cilj promicati tradicionalne vrijednosti poput rasizma i ksenofobije, njegovati širok spektar šovinizma kao i svakodnevno poticanje spolne netrpeljivosti uključujući sve poznate oblike diskriminacije.

Iako se u našoj javnosti dugo o tome špekuliralo, formalnim međunarodnim priznanjem UHRP-a izlazi iz svojevrsne ilegale i medijske blokade, a kako nam je rekao izvršni dopredsjednik Zdravko M. (podaci poznati policiji), hrvatskim primitivcima dosta je više vladavine - citiramo "pederčića, lezilebovića i mlakonja!" Kucnuo je čas da mi, pošteni primitivci iziđemo iz sjene i preuzmemo vodeću ulogu u hrvatskom društvu - rekao je u nadahnutom govoru gospodin Zdravkić, inače u slobodno vrijeme visoki dužnosnik jednog nogometnog kluba. Znate, iako neki mufljuzi uporno proturaju tezu da je primitivizam u Hrvatskoj ustanovljen tek 1945. godine, uvidom u povijesne knjige i čitanke za mališe u dječjim vrtićima, spoznali smo kako taj kontinuitet seže sve do 1911. tako da ove godine imamo razloga za još jednu proslavu - 100 godina organiziranog primitivizma u Hrvata!

Našem se razgovoru uskoro pridružio i čelnik organizacije, sam Veliki meštar hrvatskih primitivaca Željko K. iz Splita koji se pohvalio kako se samostalni ulazak u svjetsku asocijaciju može smatrati velikim uspjehom budući da su određeni lobiji mahom iz bivših nesvrstanih zemalja, zahtjevali zajednički ulazak u WOP takozvane balkanske alijanse primitivaca.
Svaka čast srpskim, bosanskim i crnogorskim primitivcima, ali neka stoje tamo di im je i misto - istaknuo je Željko K. te nadodao - mi smo se krvavo borili ne bi li ispun'li kriterije za ulazak i nije bilo reć'ćemo lako u svim trenucima izdržat pregovore sa stručnjacima WOP-a, ipak su to primitivci svoje vrste znate...

Zapažene uloge u radu kongresa odigrali su i ostali članovi hrvatske delegacije. Tako je Ljubo Kesić Rolls bio vrlo aktivan u radu Odbora za zagađivanje okoliša, Đikan Daždevnjak izabran je za tajnika u komisiji za općenje s javnošću, a Panto Kovačević iznio je niz zanimljvih prijedloga vezanih za ponižavanje žena.

No, dobrim vijestima iz Hondurasa tu nije kraj. Upravo zaslugom našeg izaslanstva prihvaćena je kandidatura Splita za organizaciju slijedećeg, 22. kongresa WOP-a koji bi se trebao održati u prosincu slijedeće godine, nekoliko dana prije najavljenog smaka svijeta.
Kako saznajemo, na kongresu koji će se održati u hotelu "Marjan", očekuje se više od tri tisuće primitivaca iz čitavog svijeta koji su poznati kao dobre platiše (osobito tuđim novcem), što će svakako imati povoljnog uticaja na vanpansionsku potrošnju u periodu izvan glavne turističke sezone.
Posebna poslastica tih dana zasigurno će biti humanitarna utakmica na poljudskoj ljepotici između reprezentacije svjetskih primitivaca i domaćeg Hajduka u kendavanju, novom sportu nalik na nekadašnji nogomet, a sav prihod će biti usmjeren za plaćanje obrane nepravedno optuženim napadačima na nesretnu Gay povorku koja se tek ima dogoditi početkom lipnja.

Nema nikakve sumnje da će do prosinca slijedeće godine biti dovršeni svi radovi na Zapadnoj obali, neophodno potrebni da hotel Marjan dobije ne samo pet, već šest zvjezdica, a kao mogući koncesionar spominje se tvrtka West Bank Inc. u većinskom vlasništvu udruge građana sa Smrdečca koji se kunu svojim poštenjem da nisu ni u kakvim rodbinskim, tazbinskim, poslovnim ili prijateljskim vezama s uglednom obitelji Kerumpuch d.o.o.

Hrvatska delegacija vraća se u domovinu u petak, zrakoplov će sletjeti na Bleso točno u pet do dvanaest, a bilo bi svakako lijepo vidjeti spontano okupljanje većeg broja građana, jer naposljetku, kad bi svi stanovnici ove zemlje bili tako vrijedni, aktivni i poduzetni kao naši istaknuti primitivci, gdje bi nam tek bio kraj!?

Na putu smo da pronađemo put - izjavila je svojedobno izvjesna rujna bisernica osokoljena spektakularnim trzajima onemoćalog Đidipija i uzletom domaće cestogradnje kojoj je biokovska Stupica postala simbolična točka, a meni se ova vrla izjava odlično uklopila kao auto-moto ovog upravo prohujalog, dijelom skrušeno-blagdanskog, no većinom ipak ugodno-produženog vikenda.



Krećući se u okvirima tanašnog proračuna za bezbrižna tumaranja i visprena vrludanja, odradili smo našu kilometražu uglavnom unutar užeg zavičaja na, samo na prvi pogled besciljnim izletićima kakvi su meni i najdraži.



Uostalom, proljeće je doba nabujalih želja i nadanja, otkrivanja nekih novih perspektiva koje dobro poznatim slikama sagledanim iz pinkicu neuobičajenih kantuna daruju poseban "dodir". Kada toj trodimenzionalnoj slagalici dodamo četvrtu dimenziju vremena, a posebno onu petu, fluidnu i nestalnu, dimenziju samo nama poznatu koja se ne mjeri egzaktnim SI jedinicama već unutarnjim silnicama, onda shvatimo kako ništa na ovom svijetu nije isto. I to ne samo ono što nazivamo "živim" svijetom, konačno i stijena koja tisućama godina stoji nad kanjonom iste rijeke koja teče, a ponekad i zastane, i te kako ima svoju priču.



Na ušću rijeke Cetine, u Omišu, uzverali smo se starim putem iznad tunela koji današnje putnike brže i elegantnije usmjerava prema Radmanovim mlinicama, Svinišću, Podašpilju i Slimenu, razbudivši u subotnje prijepodne pse čuvare koji su uznemireni neobičnim svatima iskazali širok dijapazon laveža, cijukanja i kajinkanja.



No, kako je rekao jedan drugi velikan posttranzicije "psi laju, karavane prolaze", stoga se i nismo previše osvrtali na začuđene poglede potomaka omiških gusara koji u ovim vremenima danonoćno strepe neće li se neka stijena iznad njihovih glava odlomiti i stumbati pravo u spavaću sobu.



Sutradan smo krenuli skroz na dugu stranu, prema Primoštenu. Volim te poglede otvorene prema širokim prostranstvima, uz otočiće koji poput rasutih perli daju poseban ugođaj i jedrilice koje kao da izranjanju iza horizonta.



Divljačku devastaciju plaže ispred primoštenskih hotela nismo imali srca gledati pa smo krenuli drugim krakom uvale Mala Raduča pronalazeći između visokih borova kuće za odmor iz razdoblja kad su ljudi imali znatno više ukusa. Gotovo je tragična ta disproporcija smisla za zgrtanja novca s jedne i estetike s druge strane, a pogotovo osjećaja za mjeru. Današnjim tikvama od formata više odgovara ona "visoklije, uširije, kričavije."

Neobično jutro uskršnjeg ponedjeljka usmjerilo nas je prema Dalmatinskoj zagori. Kad krenem tim putevima prema Drnišu, Sinju ili Kninu, najdraže mi je na nekom sasvim bezveznom raskršću skrenuti na sporedan put i zapičiti naprijed koliko god se može. Vrlo često takvi putevi pokazuju neobične sklonosti poput skupljanja i bez pranja na visokim temperaturama, a kad se na sve tanjem sloju asfaltu počnu pojavljivati travnati predjeli, onda je to već siguran znak da se nalazimo u ćorsokaku. Slijepoj ulici, za one jezično osjetljivije...

Prolazeći kroz Biskupiju, selo u blizini Knina, prebogato arheološkim nalazima pogotovo iz ranog srednjeg vijeka, naišli smo na znatan broj putokaza prema tim objektima što je za svaku pohvalu. Eppur si muove...



Za sami kraj blagdanskih lutanja ostavili smo dražesni Krčić, njegove slapiće i nažalost razrušene mlinice, krajolik baš onako za umorit noge, ali odmorit dušu.











Topoljski buk kojim se maleni Krčić "poklanja" rijeci Krki, znao je u ovo doba godine biti i znatno bogatiji vodom, ali nismo se pretjerano žalili.





Uzvodno, kontra struje, ili jedrima u orcu, protiv vjetra, uvijek je teže.
Ali, tako se najbolje uči.
Provjereno.

Ove godine su se zanimljivo, stopili u isti dan Veliki Petak i Dan planeta Zemlje, što je na neki način neobično, ali i simbolično. Kao da se povijest čovječanstva ciklički ponavlja u ogromnim povijesnim krugova ili elipsama, kako već, i koliko god pokušali sami sebi tepati da smo se razvili u naprednu civilizaciju, kad ogolimo našu svakodnevicu do srži, shvatit ćemo kako se i nismo baš previše odmakli od nekih davnih "barbarskih" vremena. Svatko od nas nosi svoj križ, svatko od nas prolazi svoju Golgotu...



Jučer popodne sam nakon dugo vremena pokupio foto aparat u ruke i nastojeći se odmaknuti od ustaljenog ritma i zabilježiti kakav zanimljiv prizor, osjetio sam se u jednom trenutku kao Pale sam na svijetu.
Svi nekuda žure, jure, mahnitaju, trube sirenama, nerviraju se, mašu rukama, viču jedni drugima neka se miču, nemam pojma šta je tim ljudima...
Predblagdanska groznica očito.





No, vratimo se mi majčici Zemlji.
Ponekad se pitam, kakav će pečat ostaviti naša generacija u vremenskoj lenti, hoćemo li biti upamćeni kao "plastično doba" ili na neki drugi način?
Koliko god rasla ekološka svijest, bojim se da Zemlja nikad nije bila ugroženija. Ugrožena silom, sebičnim interesima i ljudskom glupošću.





Naftaši su danas naveća mafijaška organizacija koja čitavom svijetu drži nož pod vratom, samovoljno određuju cijene crnog zlata, a istovremeno ne dozvoljavaju razvoj drugih tehnologija koje bi ugrozile njihov monopol. No, njima nema tko da sudi...
Općenito, uzevši, čovječanstvo već dugi niz desetljeća nije napravilo značajnijeg iskoraka na polju energije. Nuklearke su se pokazala isuviše opasnima, razvoj obnovljivih izvora energije odvija se tragično sporo, čini mi se da danas naš svijet očajnički vapi za jednim Teslom. No pitanje je, što bi čak i jedan Nikola Tesla danas uspio napraviti u ovakvom odnosu snaga. Vjerojatno bi sve njegove patente otkupila ista ona "zločinačka organizacija", i to ne da bih ih koristila, već da bi ih samo uredno spremila u ladice čekajući neka "nova" vremena.





No, za to vrijeme, ostaje nama malima i naivnima da i dalje, svakoga dana, ustrajno pokušavamo pronalaziti neke kutke ove Planete ma koliko sitni i naoko beznačajni bili i u njima urediti svijet po svojoj mjeri. Na koncu, ispada da je jedino pravo bogatstvo znati prepoznati i primiti ih kao dio sebe. Na takav način ćemo ih najbolje sačuvati.

Kakva su ovo gruba vrimena došla, čisto me strah više listat novine, kliketat na internet portale, a da gledanje horora od televizijskih dnevnika niti ne spominjem. Čim začujem prve taktove špice dnevnika, istoga se časa sakrijem iza trosjeda. Ne želim ništa više ni čut ni vidit! Upijajući sve te zvizdarije iz sredstava javnog priopćavanja, možete bit sigurni da vam u doglednoj budućnosti ne gine puni pansion u nekoj od ludara sa pet zvjezdica.

Hm, i šta je najgore, tek sad shvaćam kako već dugo živim u zabludi uvjeravajući sebe i sve oko sebe da je znanje moć. Šipak! Iz dana u dan sve sam sigurniji kako je došlo takvo vrime da je puno bolje manje toga znat.

Eto, do prije koji dan nisam ni zna da sam teško bolestan. Doslovce teško! Toliko teško da mi nema spasa!

Naime, sazna sam da je pretilost bolest. Mislim, ovo "pretilost", to je čisti eufemizam, puno je bolje pogledat istini u oči i reć - debel sam ka prasac!
Ipak, nakon početne konsternacije, šoka i nevjerice, odlučija sam okrenit situaciju u svoju korist.

Mislim se, ako je već debljina bolest, onda monumentalno iz ovih stopa idem direktno kod svoje doktorice neka mi otvori bolovanje! Najmanje deset dana za početak! I tako su zaredali lipi dani, sunce sija, trava raste, cvrkuću tice, brate, griota ih je provodit na radnome mistu. Još mi je ostalo neiskorištenog bolovanja od lani!

Međutim, posjetivši svoju doktoricu ponovno sam doživija šok - lipo sam joj objasnija o kakvom se problemu radi, a ona mrtvo-ladno da mi ne može otvorit bolovanje jer da uopće ne postoji šifra za tu bolest, to jest - pretilost. Kako nema? A lipo - nema! Imam za kronični umor, oćete tu!? Fala lipa, neću kroničan umor, ipak sam ja pošteni posloprimac, ne mogu tek tako bezočno varat! Debel jesam, umoran nisam.

Jeste li znali da mi Hrvati spadamo u pet najdebljih nacija u Europi i među deset u cilome svitu!?
Ima prav naša premijerka kad govori da njurgamo bezveze jer evo egzaktni pokazatelji govore ne samo da nismo gladni, nego nam trbušine kvasaju leva-leva.
I šta je posebno zanimljivo - bilježimo ogroman porast pretilosti posljednjih četiri-pet godina! Hm, kako to?

Razmišljajući malo o ovoj problematici, došao sam do rješenja zagonetke!
Naime, ako me pamćenje dobro služi, upravo prije pet-šest godina, uvedena je nulta stopa PDV-za kruh!
Naravno da su svi pozdravili takvu odluku, bravo za kruh sa nula posto PDV-a!
I, šta se dogodilo?

Uvodeći nultu stopu PDV-a ne samo za kruh nego i peciva i još neke krušne egzibicije, počele su na svakome kantunu nicat pekarnice. Dok u normalnome svitu vridi deviza no business like show business, u nas je situacija pinkicu drugačija - nema tice do prasice, nema pice do pekarice!

Da se razumimo, nemam ja ništa protiv pekara, a pogotovo pekarica mladih kad te ujutro dočekaju onako dražesno brašnjave, tople i mirišljave, ali na koncu opet dođeš do one makedonske narodne - svi se gušti plaćaju! Jerbo, ko zna koliko u našim kruvovima ima onih A-ova i E-ova, dodataka za bumblavost, za hrustavost, za lipši izgled, za bolju trajnost, bome nikad nam kruv nije lipše izgleda, a da je odnit koji uzorak onome Horejšiju iz Majamija, ko zna šta bi sve unutra pronaša!

I pogledajte sad tog paradoksa! Svi će vam doktori i nutricionisti savjetovat da u vašu ishranu morate ubacit više zdravih komponenti, pogotovo voća i povrća. Istinu govoreći, voće i povrće isto tako zna bit našpricano svakakvim đavlima, ali sve u svemu, ne možemo pobit činjenicu da je puno zdravije mumat voće i povrće nego kruv.

Da, ali PDV za voće i povrće nije nula nego 23 posto!
To smo tako uzeli zdravo za gotovo i totalno me čudi da se nitko ne buni. Budimo realni, voće i povrće je skupo, a šta je posebno ironično, od tih deset, dvadeset ili trideset kuna, najmanji dio dobije sam proizvođač, ali to je i tako neka druga priča.

Dakle, ako nitko drugi neće, ne zva se ja Brod u boci ako neću poslat Vladi i Saboru otvoreni zahtjev - uvedimo nultu stopu PDV-a za voće i povrće i uvedimo stimulacije za sve one koji se žele bavit ekološkim uzgojem. Bit ćemo manje debeli, a time i zdraviji!

Da vidim, ko će potpisat peticiju!?

Kad me strefe snoviđenja tipa "šta bi bilo kad bi bilo", a to je u posljednje vrijeme sve češće, tada obično zamišljam kako bi dobro izgledalo imati neku starinsku kućicu daleko od civilizacije, najbolje na nekom otoku, na "pogled i po" udaljenom od najbližeg kopna i tamo se fino baviti maslinama, mendulama, vinogradima, uzgajati u svome vrtu domaći kupus, blitvu i raštiku, u dubokom miru filozofirati o smislu svega postojećeg i tako ugodno relaksiran navečer u svoju bilježnicu zapisivati mudre misli. Struju bi dobivao iz solarnih panela i vjetrogeneratora, vodu kišnicu iz gustirne, a normalno da bi uz mene trebala biti neka djeva bajna, vedrog lica i slobodnog duha koja bi me povremeno posjećivala, čisto onako da imam s kime razmjeniti dvije-tri hm... riječi...

M'da, tek na drugi ili treći balun pomislim kako bi vjerojatno bila prava muka održavati nekoliko kilometara makadamskog puta do prvog susjeda, koji bi se nakon svake jače kiše pretvarao u vododerinu (na put mislim, ne na susjeda op.p) i na koncu, kako bi duge zimske noći u takvoj atmosferi mogle biti garnirane priličnom količinom samotne nelagode, čak i blage jeze.

Pa onda baš i ne izgleda totalicus blesavo kad sav taj pilot-projekt zdravog načina života daleko od buke, strke, prašine i kartušine, odradiš u trenutno besposlenom kutku svoga primozga pa se naposljetku dosjetiš kako se barem dijelić romantičnih predodžbi može ostvariti i na znatno jednostavniji način.



Recimo, trajektom do prvog Brača i supetarske rive na kojoj te dočekuju prijatelji da bi zatim svi zajedno na konjima i mazgama dakako, odjahali još desetak kilometara dalje u samo srce otoka, tamo gdje su nekada živjeli pustinjaci-glagoljaši, proučavali zvijezde, vrcali med, pretakali vino i bavili se s još mnogo produhovljenih stvari.

A Brač kao Brač, onako velik, zdepast i krupan, pomalo nalik na buldoga koji čuva Split od tih silnih grabežljivih nemani s juga, primio nas je još jednom u svoje okrilje s puno obzira i malo, tek neznatno otškrinuo poklopac škrinje u kojoj se čuvaju vjekovne tajne.

Nakon što smo mazge 21.stoljeća ostavili na odmorištu da se napoje i odmore, spustili smo se kroz klanac koji naizgled nezainteresirano vijuga prema moru zajedno s jutarnjom burom koja poput rijeke teče istim smjerom.



U šipražju pored staze skrivaju se ovčice s jančićima, oprezne i nepovjerljive prema čudnim svatovima koji ničim izazvani bauljaju otočkim prostranstvima.





U ovo doba godine otok je najbujniji i najzeleniji što je svakako ugodno za oko dok s druge strane sustav uho-grlo-nos baš i nije previše oduševljen visokom koncentracijom peluda u zraku. No, svo zlo s time, meni je ionako na ovakvim lutanjima najdraže kad hodam već dobro poznatim stazama i prepoznajem po sjećanju kad će krenuti malo lijevo ili desno i otvoriti upravo "onaj" pogled za kojeg već unaprijed znam da će me ostaviti bez daha.







Nisam siguran koliko su sredinom XVI stoljeća, u vrijeme kad su poljički glagoljaši stigli u ovaj kraj, dobro funkcionirale općinske službe za izdavanje građevinskih dozvola i je li možda studija utjecaja na okoliš bila izvedena onako prijateljski, ispod ruke, uz pečenu janjetinu i bukaru crnog vina, ali evo iz današnje perspektive izgleda gotovo nevjerovatno koliko je taj naš srednjevjekovni čovjek imao estetskog smisla koji se na najbolji način udružio sa stoljetnom tradicijom bračkog graditeljstva da bi pod liticom Ljubitovice mogao nastati jedan, za to vrijeme zaista monumentalan sklop građevina savršeno uklopljenih u prirodni okoliš.

Nabasati izvan turističke sezone u ovaj kraj i očekivati da će muzejska zbirka biti otvorena za posjetitelje, priča je samo za teške naivce. Natpis na ulaznim vratima, lijepo nam je objasnio kako su u tijeku građevinski radovi, a znajući kako se takvi zahvati kod nas obavljaju mirno, staloženo i nadasve temeljito, nije nam se dalo potezati konopac zvona jer sam siguran da bi se zbog iznenadnog šoka koji bi osupnuo građevinare, radovi vjerojatno otegli do kasne jeseni.



Stoga smo bez puno razočaranja produžili naše pješačenje još par kilometara prema moru, kroz danas neprepoznatljive vinograde i maslinike obrasle u borovu šumu sve do uvale Blace u kojoj nas je omamio miris čistog mora.





Napojeni takvom energijom, nije nam bilo previše teško vratiti se istim putem natrag, pogotovo što smo bili svjesni da nas nakon dobro odrađenih kvalifikacija očekuje siguran ulazak u glavni turnir.





A glavni turnir i zapravo istinski razlog zašto smo uopće danas došli na Brač, održao se u jednoj pitoresknoj konobi u Donjem Humcu. Zahtjevni višeboj s otočkim specijalitetima odradili smo u suverenom stilu. Istina, možda je i pomalo nekusno u ovim vremenima gospodarske, moralne i ine krize busati se u trbuj gastronimskim postignućima, uostalom sad kad malo bolje razmislim, sve mi je nekako ostalo u magli, jedino se donekle sjećam palačinki sa skutom, ali nemojte me sad hvatati za riječ.

Osobno sam bio vrlo zadovoljan pruženom igrom u kojoj me nije mogao omesti čak ni jedan bizon-poduzetnik za susjednim stolom. Osebujnog izgleda, razigrane kosice u formi fudbalerke, rumenih obrazina i u pratnji zblajhane kokice u miniću do pičića, glasno je pričao o svojim poduzetničkim pothvatima diljem županije i onako usput komentirao aktualnu političku situaciju u zemlji koju bi on riješio po krakom postupku. Bizon je osvajao svojom elokventnošću i šarmom, a posebno modnim detaljima među kojima se isticao odeblji okolovratni lanac od zlata vjerojatno vrijedniji od sve moje pokretne i nepokretne imovine.

Preko tog lanca na kojeg bi se komodno moglo objesiti i sidro škverskog tankera, bizon je nehajno prebacio babarin da ne bi kojim slučajem uprljao skupocjenu crnu košulju diskretno protkanu zmajevim uzorkom.

Svoj maestralni nastup, bizon je zaključio spontanim i veselim podrigivanjem u ritmu Radetzky marša, a desilo se i još nekoliko zanimljivih detalja kojih je ipak bolje ne iznositi ovako javno jer bi me netko od čitatelja mogao optužiti kako širim antipoduzetničku klimu.

Sva sreća što je ovaj primjerak bizona bio jedini kojeg smo pronašli na bračkoj visoravni, jer kad se ovakvi tipovi nađu udruženi u krdu, stampedo je gotovo neizbježan.

Eh, i ja se baš nešto kasnije mislim da bezveze tražim mir i osamu za pisanje.
Ma dajte, o čemu bih pisao u takvom savršenom miru – o pjevu ptica i pupanju jorgovana?
Ljudi su ipak najbolji izvor inspiracije.
Taman bili i bizoni.

Danas sam tužan.
Štoviše, danas sam izuzetno tužan.
Međutim, nisam tužan na isti način i zbog istih onih razloga zbog koji je danas tužna velika većina Hrvata. Oh da, ja uvijek moram biti crna ovca, očito mi je takva sudbina.

Tužan sam jer sam svjestan da živim u zemlji u kojoj još uvijek vladaju usijane glave, tužan sam kad vidim da moj narod nema hrabrosti pogledati istini u oči, tužan sam zbog činjenice da ni danas Hrvati nemaju snage za katarzu, za jedan povijesni iskorak i bitan pomak u glavama koji će raskrstiti sa zabludama i otvoriti put prema budućnosti.

U svom ovom graktanju dežurnih bjesničara itekako dobro uhljebljenih na državnim jaslama, u izjavama raznih nazovi stručnjaka svih mogućih profila nigdje nisam mogao čuti niti jednu snažnu anti-ratnu poruku, jednu zrelu, odgovornu izjavu koja će se izdići iz balkanskog blata i koja će pomoći da se takve strahote nikada više ne dogode.

Sve što danas slušam samo je shizofreno i paranoično arlaukanje kako se čitav svijet urotio protiv nas.

U jednom od svojih ranijih postova napisao sam - ne tražite istinu o ratu, mogla bi vas razočarati...

Da, točno je da smo bili napadnuti.
Da, točno je da su bradate spodobe divljački orgijale, mučile i ubijale naše ljude.
Točno je da smo imali potpuno pravo osloboditi svoju zemlju.
Sve je to točno.

Točno je i to da je Haaški sud nemoralna i karikaturalna tvorevina koja blage veze s pravdom nema i koja samo sije novo sjeme zla na izmučenu zemlju natopljenu krvlju.
Haaški sud je samo lutka čije konce potežu svjetski moćnici, trgovci naftom i oružjem, besprizorni gulamferi, odvratni tipovi koji nas optužuju za divljaštvo, a u isto vrijeme su im i ruke i oči krvave da krvavije ne mogu biti.

Zamislite samo tog licemjerja - Amerikancima se ne može suditi za ratni zločin!?
I tko god digne glas protiv tog licemjerja - jednostavno ga pojede mrak.
O čemu mi onda uopće pričamo????

U svakom slučaju, Haaški sud našao je Pedra. Točnije, našao je Pedra i njegovog zamjenika.

Međutim, ne mogu se ne zapitati - a gdje su sad svi oni koji su u danima iza Oluje palili, pljačkali i ubijali?
Gdje su sad svi oni ratni huškači koji su drmali medijima i zazivali bezobzirnu osvetu?
Je li ih danas barem malo štrecnulo?
Je li im se stisnula knedla u grlu?
Hoće li im biti ugodno znati da će netko drugi za njih robijati?
Ili će sve to brzo zaboraviti?

Pa čekajte, nisu valjda sve te kuće od Drniša do Gline gorjele same od sebe, pa nisu valjda ti starci koji su naivni ostajali na svojim ognjištima izvršili kolektivno samoubojstvo, pa ne mogu pojmiti po kakvom su to fizikalnom zakonu svi ti televizori, frižideri, bojleri, umivaonici, čak i štekeri i utičnice tek tako isparili u zrak???

Netko je to napravio!
Netko je ukrao, zapalio, ubio!
Netko "naš!"

I što sada, moramo li se ponositi s takvima samo zbog toga što su "naši!?"
Ako su naši, znači li to da su bezgrešni!?

Ali, mi smo očito takvi prokleti ljudi da sve moramo usrat.
Zašto je veličanstvena pobjeda partizana u drugom svjetskom ratu morala biti ukaljana Bleiburgom, jamama i križnim putevima?
Zašto naša Oluja nije mogla biti čista vojnička pobjeda bez mrlje na obrazu, nego smo huljama i bitangama dopustili da je oskrnave?
Mene je takvih sram!

Vjerujte mi, Hrvatska neće biti sretna zemlja dok se ne suoči s vlastitim demonima prošlosti.
Ali za tako nešto, potrebna je snaga, hrabrost i mudrost.
Možemo mi i drugim putem, možemo mi taj pogled oči u oči odgađati do u nedogled.
Ali tako sreće biti neće.
Vjerujte mi.

Cordoba, daleka i sama... zapisao je jednom davno veliki pjesnik Federico Garcia Lorca za predivni španjolski grad, a taj mi se stih malčice izmjenjen, sasvim nenadano, ali uporno pojavljivao u mislima dok sam kročio širokim prostranstvima velike planine.

Dinara, daleka i sama...

Ovaj naš svijet prepun je paradoksa koji su toliko preuzeli stvarnost da more puta ostaneš zbunjen što je više "normalno" a što nije, jer kako drugačije objasniti činjenicu da planina koja je dala svoje ime čitavom gorju, planina koja je veća od sebe same, koja je naposljetku izgradila čovjeka visokog, kršnog i snažnog, nije u našoj kolektivnoj svijesti zaživjela kao svojevrstan stožer, piramida, kao srce čitavog jednog prostora obilježenog burama, olujama i prokletim ratovima, planina koja u svojoj utrobi krije tajnu, ali i odgovor na mnoga naša pitanja.

Naši susjedi Slovenci s kojima se ponekad na krajnje primitivan način sprdamo kako su mali i nikakvi, a mi kao nešto strašno veliki - moš mislit, imaju jedan lijepi običaj i želju da se kad-tad u životu popnu na Triglav, najviši vrh svoje zemlje. Mnogi od njih tu želju i ostvare, ne toliko zbog velikih alpinističkih ambicija nego čisto kao simbolički čin.

Bojim se da dobar dio Hrvata uopće ne zna koji je najviši vrh u Hrvatskoj, a kamo li da im je palo na pamet da barem jednom u životu dođu do tog 1831 metra nad morem i da barem na trenutak zastanu i pomisle - lijepa je ova moja Zemlja...

Okej, krajnje je vrijeme da se odmaknem od ovog lirskog raspoloženja i konačno prijeđem na stvar.
Dakle, shvatili ste već - "osvojili" smo Dinaru, točnije rečeno, dogegali smo do Sinjala, najviše kote Lijepe Naše, točku koja je na neki način emocionalni epicentar, u kojoj te nije briga ni za Sabor ni za Vladu ni za sve one koji kradu, jer taj osjećaj koji te prožme kad shvatiš da čitavu svoju zemlju imaš kao na dlanu, a da je iznad tebe samo nebo, gotovo je neopisiv...

Ono što je najbolje u ovoj priči je način kako smo se uopće odlučili za Dinaru. Znali smo da idemo "negdi", ali "di tačno", to nisam znao ni ja sam na kojemu uvijek leži teško breme odgovornosti i odluka hoćemo li na otoke ili potoke, bacat kamenčiće u more ili jezera Zagore, hoćemo li na žestoku planinu ili tek neki dražesni brežuljčić...

U stvari, presudna je bila SMS poruka Male Sirene koja mi je najavila da je spremna popet se na bilo koji vrh (vrhić za Ženu od mota), a kad je već tako, onda je odluka pala u trenu, e nećemo na "bilo koji" nego baš na onaj naj-naj-naj-najbolji!

Spremno smo potrpali veliku toplu pogaču, ementaler, paški trapist, majmunezu, tomijevu buđolu i štakod sla'koga od fešte u naše ruksake, pripremili najbolji energetski napitak od štrukanih limuna i naranči, i premda je proljetno sunce već visoko odskočilo na kristalnom nebu za velike planinarske ture, spremno smo pohitali malom cestom preko Unešića, Drniša, Knina, sve do Kijeva pa onda skrenuli lijevo prema seocu zvanom Glavaš.

Neveliko mjestašce od svega desetak kuća nije dobilo ime po nekom glavonji već po staroj utvrdi iznad sela koja dominira ovim krajem još od 14. stoljeća.



Mada na prvi pogled izgleda izgrađena na nelogičnom mjestu, došavši do nje, shvatili smo kako se sa njenih zidina lako moglo kontrolirati široko polje u kojem izvire rijeka Cetina.



Putokazi na odlično markiranoj stazi odmah su nam dali do znanja kako do našeg željenog cilja imamo četiri sata junačkog hoda, a brzo smo izračunali da za to vrijeme moramo svladati čak 1300 metara visinske razlike. Ipak, ekipa mala ali uigrana pa i razigrana nije ni jednog trenutka posumnjala u svoje mogućnosti.

Klancem kojim je vodila naša staza neprestano je nešto hučilo iz dubine i nikako nismo mogli odgonentuti odakle dopire taj moćan zvuk, dal' od neke rijeke ponornice ili nečeg sličnog. Odgovor smo dobili nešto kasnije...

U međuvremenu smo skoknuli do Stražarske pećine koja se nalazi tridesetak metara od naše staze, čiji je ulaz donekle kamufliran dračom i kupinom. Po kakvim stražarima je dobila ime, nije mi poznato, ali u njezinim dvoranicama ima prostora za jedan komforan stan koji čak ima i izlaz za poslugu!



Nakon pedesetak minuta postojanog, ali ne baš zahtjevnog uspona usljedio je nešto strmiji dio. Tu smo se susreli sa skupinom od dvadesetak planinara iz Slovenije, točnije iz Krškog, koji su u prethodna dva dana propješačili čitavom planinom od sjeverozapada prema jugoistoku. Neki su prohujali pored nas bez riječi, neki su uljudno pozdravili a s nekima smo se i pošteno, onako baš ljudski napričali.

Zaželjevši sreću jedni drugima, Janezi su veselo pohitali dolje prema Glavašu, a mi u donekle sporijem ritmu nastavili strminom po mjestimice neugodnom siparu.
Izbivši na veliki plato i vidjevši putokaz koji nas je ohrabrio viješću da se nalazimo otprilike na polovici puta, shvatili smo odakle je dolazio onaj šum kojeg smo neprestance osluškivali dolje u klancu. Bura!

I to ne neka burica, vjetrić ili lahor koji pirka tek toliko da razblaži vrućinu već vjetrusina koja bi da kojim slučajem ima vozačku dozvolu, platila debele kazne čak i za vožnju u nenaseljenom području!





U planinarskom svijetu postoji nekakvo opće mišljenje da je uspon na Dinaru dosadan i jednoličan, da je u odnosu na neke druge planine Dinara čak i pomalo ružna, ali vjerujte mi - sve su to prazna naklapanja. Možda nije toliko razigrana kao Biokovo ili raskošna kao Velebit, ali to ogromno, moćno prostranstvo, impresionira u svakom pogledu. Dinara pred svakog svog posjetitelja koji se drznuo vinuti u njezine visine postavlja svojevrsan test ustrajnosti. To je jedna od onih planina "lažljivica" koja onima s manjkom iskustva i viškom drskosti stalno nudi neke lažne puteve i vrhove. Nismo na našem putu samo jednom pomislili - aha, to je vrh, hmm... dalek je, ali dobro, izdržat ćemo mi to, a onda kad dođeš do tog "vrha", nekim čudom izroni drugi, još veći, strmiji, nedostupniji. I tako nekoliko puta...



Ona buretina kojoj prijeti odizimanje vozačke dozvole, sa svakim novim metrom visine, sve je više dobijala na snazi. Pouka za ubuduće - uvijek, baš uvijek staviti u ruksak rukavice pa taman temperatura bila i trideset stupnjeva! Nevjerovatno kako se vrijeme na velikim visinama brzo mijenja, ali srećom, vedro nebo bez oblačka dalo nam je novu snagu unatoč tome što stupnjeva Celzijusa u zraku nije dostajalo niti za partiju briškule i trešete.



Nakon sedmog lažnjaka već smo počeli pomišljati da ova planina uopće nema vrh, već da nas hoće nasamariti, vrtjeti u krug i naposljetku baciti u bezdan, ali onda smo krajičkom oka spazili križ i malo lijevo od njega stupić koji je mogao biti sve samo ne fatamorgana.



Zanimljivo, nakon travnate pustinje na nižim predjelima, pred vrhom nas je dočekala prava šuma bora krivulja koji u surovim uvjetima ipak teško može izrasti do košarkaških visina.

I konačno, nakon četiri sata uspona, istina s nekoliko pauza za doručak, zajutrak, marendu i ručak, stigli smo do toliko željenog cilja.
Nakon Svetog brda i Vaganskog vrha, biokovskog Svetog Jure, eto nas i do velikog, najvećeg asa iz špila hrvatskih planina!



U trenu se zaboravlja sav umor u mišićima, sve one sumnje koje su nas mučile nestaju kao nekom čarolijom, beskrajno je zadovoljstvo podijeliti sreću s dragim osobama, kad i bez velikih riječi, samo sjaj u očima govori - uspjeli smo!

U skladu s aktualnom problematikom, napravili smo i popis stanovništva na koti 1831.



I opet ona ista stara planinarska priče - na vrhu planine - tek smo na pola puta.
Ipak, povratak već dobro znanim stazama išao je neusporedivo lakše i dok su moja kraljica i princeza već hitale u daljinu s vjetrom s Dinare u svojim jedrima, ja sam svako toliko zastajkivao i uživao u ljepoti prirode, pomalo surovoj i zastrašujućoj ali ipak jedinstvenoj i vrijednom uloženog napora.



Zastali smo još jednom u planinarskom skloništu "Martinova košara", obnovili zalihe vode i zaključili kako ova velika planina zasigurno u sebi krije ogromnu špilju koja može "progutati" nekoliko nogometnih stadiona, konačno u njenim njedrima izviru i Krka i Cetina koji snagu "Adrion orosa" donose do Jadranskog mora.



Nakon šesnaest kilometara pod nogama, tisuću i tristo metara uspona pa još toliko kotrljanja natrag, pozdravili smo utvrdu Glavaš kao starog znanca, sad već u dubokoj sjeni.



Na povratku kući, uhvatio sam sam sebe kako se smijem širom zatvorenih usta. Nakon čitavog dana provedenog na suncu i orkanskoj buri, usne su mi bile kao zapečaćene, stisnute patent zatvaračem, ali osjećaj vrijedan milijardu Dinara, nisam mogao skrivati.
Pa eto, čak i da se radi o onim prastarim ili možda "pranovim" dinarima, to je osjećaj koji nije podložan inflaciji, a kamo li devalvaciji.
To je to!
Velika planino, hvala ti!

Ako ste mislili da je lako i ugodno bit pripadnik svjetskog jet-seta, onda ste se gadno privarili. Zamislite na kakvim su se mukama našli ovih dana, eto mogu imat stotine milijuna dolara na računima, velebne vile, giga-jahte, olimpijske bazene, brda zlata i kamenolome dragog kamenja, ali sve im to malo znači ako se nisu našli na popisu uzvanika za kraljevsko vjenčanje princa Williama i njegove Kate koje se, ako se ko'ko od njih ne pridomisli ili okasni, ima dogodit u petak ćipo prije Prvoga maja. Ma di baš u petak!?

Kako sam ima čut, između brojnih uzvanika plave krvi pozvan je i mister Bean, glumica Emma Watson sa svojim dečkom pa pjevač Elton John isto tako sa svojim dečkom, zatim David i Victoria Beckham, a zanimljivo je i to da je sretni mladoženja pozva na pir čak sedam svojih bivših cura!? Astimiša šta bi moglo bit lipih ćakula ako ih posidaju za isti stol!

Ipak, čak i ako se ne nađete među odabranim gostima na glamuroznom vjenčanju, još uvik možete sudjelovat u razdraganom špaliru oduševljenih ćiribimbaša koji će radosnim mahanjem zastavicama i šudarićima natopljenim suzama radosnicama ispratit svadbenu povorku.

Stručnjaci predviđaju kako će se tog vikenda u London slit prava rijeka turista koji unatoč dvostrukim cijenama u hotelima neće žalit potrošit šolde za tako veličanstveni događaj, uglavnom, pretpostavlja se da će ukupna zarada od vjenčanja iznosit čak milijardu funti!

To ti je reć biznis!

Budući da mi u slipoj našoj nemamo niti jednu pravu okrunjenu čunku (ako izuzmemo kralje baštoni, špadi, kupa i dinara), a kako smo svjedoci da moderne monarhe imaju samo prave kulturne, bogate i uređene države, možda bi se dalo razmislit o tome da ustanovimo novu hrvatsku kraljevsku dinastiju.
Jednostavno rečeno, nakon sveobuhvatne javne rasprave, općim konsenzusom bi se odredili uvjeti koje moraju ispunjavat članovi buduće kraljevske obitelji, zatim bi raspisali javni natječaj i organizirali audiciju za potencijalne kandidate. Kako bi zadovoljili demokratske standarde, najbolje bi bilo napravit neki TV-show nalik na ove puste multiantitalent šoove. Ne sumnjam da bi takva emisija imala enormnu gledanost, a svekoliko pučanstvo bi imalo priliku svakoga tjedna eliminirat najslabije kandidate.

Ipak, potrebno je postavit vrlo visoke kriterije za budućega kralja i kraljicu. Jerbo, ako se samo na natječaj za predsjednika Hajduka javilo njih trideset i troje, ko zna koliko bi ih se tek prijavilo za kralja! Ne može svaka mona bit kralj!

Uglavnom, kad izaberemo najbolje među najboljima, onda ćemo svi zajedno prionit organizaciji prvog i nadasve spektakularnog kraljevskog vjenčanja. Ne moramo baš iz prve zaradit milijardu funti ka Englezi, ali najvažnije da stvari pokrenemo s mrtve točke. Uostalom, mladi kraljevski par imat će zadatak u prvih deset godina vladavine napravit najmanje četvero dice, a onda kad zaredaju rođendani, imendani, krstitke, prve pričesti i krizme, bit će razloga za feštu koliko ti duša želi.

Ma isto me strah da bi mi, kakvi već jesmo, mogli upropastit čak i ovako kolosalan plan. Jerbo, ne smimo zaboravit kako mi već imamo kraljicu i to ne bilo kakvu nego Kraljicu mora!



Lani u ovo doba, Kraljica mora je uplovljavala u sve naše luke, dočekivali su je gradonačelnici s pompoznim govorima, narodna glazba je rebumbavala “Marjane, Marjane”, dicu su puštali iz škole, padale su velike riči i obećanja, a evo danas, niti godinu dana nakon velike fešte, Kraljica mora stoji vezana na nekome mulu u Rijeci i ne mrda s mista!?

Lipo je bilo zamišljeno kako će na njoj plovit učenici pomorskih škola, naučit idrit, veslat, akoštavat, tuć nevere i fortunale, i na koncu šta je ispalo - škole nemaju pinezi!
A i ovi su lipu cifru petali - dvajstipet iljad kuna dnevno!? Lipo bome!

I tako, dica ne idu na more, Kraljica ne mrda guzicom i svi očajavaju! A niko se nije sitija armižat tu famoznu Kraljicu mora u turističke svrhe! Širom svita danas postoje stotine takvih školskih jedrenjaka na kojima ne plove samo učenici i studenti nego skroz „normalni ljudi“, tija sam reć - svi oni koji su zainteresirani naučit nešto o moru i plovidbi. U takvoj kombinaciji turizma, učenja i usvajanja novih vještina, svi bi bili na dobitku, Kraljica bi plovila, ljudi bi učili i guštali, di ćeš bolje?



Ali, već čujem priče – ma šta, ma di, ko će to organizirat!?

A dobro, ako nema ko, onda se konačno možemo pomirit s istinom da nismo ni "p" od pomorske zemlje, a kamo li još da imamo makar "k" od kralja. Valja priznat, Englezi neke stvari ipak rade bolje!

Suvremeni čovjek „homo sjedalikus“ živi u stalnoj jurnjavi za nečim novim i „kao“ zanimljivim, ali u isto vrijeme osjeća poriv da se vrati prirodi, svome iskonu, da se vrati svijetu koji će mu pomoći obnoviti svoja zakržljala osjetila, da u boji i obliku oblaka može osjetiti hoće li kiša ili sunce, da može prepoznati biljke i životinje koje je do tada viđao samo na slikama i konačno, da u tom prirodnom okruženju spozna neku novu dimenziju sebe samog.



Srećom nije taj moderan svijet tako surov da nam ne bi podario neke stvarčice koje nam pomažu da ljepotu prirode i svega onog lijepog doživljenog u planinama ovjekovječimo putem foto aparata. Nakon svega, kad se vratimo svojim domovima puni „zdravog“ umora, ostaju slike u našim sjećanjima, ali i u bezbrojnim kombinacijama milijuna točkica na ekranu ili fotografskom papiru.



U susretu čovjeka i planine, u tom mikroskopski sitnom djeliću sekunde dok se ne zatvori blenda foto aparata nastaje prava čarolija, nastaje uspomena na jedan trenutak, gotovo beznačajan za planinu koja će, barem nam se tako čini, vječno stajati tu, ali i te kako jedinstven i poseban za čovjeka.

Stoga su i ove fotografije tek trenutak otrgnut od vječnosti, trag u beskraju, naš mali doprinos ljepoti svijeta u kojem živimo, ali isto tako i inspiracija nama samima i našim prijateljima da još jednom krenemo istim ili nekim novim stazama.

Papirić sa ovim, već pomalo zaboravljenim tekstom kojeg sam napisao povodom prošlogodišnje izložbe planinarske fotografije, jučer mi je sasvim slučajno ispao iz blokića u kojem obično nažvrljam razne nebulozne rečenice kao i eventualne bljeskove koji mi tu i tamo prozuje kroz glavu. Ništa, ostavimo za sada bljeskove po strani, naposljetku, tko zna što je na ovom svijetu slučajno a što ne, ali eto, možda baš danas kad obilježavamo Svjetski dan zdravlja ne bi bilo loše besramno iskoristiti ustupljeni blogerski prostor pa objaviti bombastični reklamu – MOSOR – vaše najbolje zdravstveno osiguranje!

Naravno, ovisno o mjestu stanovanja i osobnim afinitetima, možete moj "MOSOR" zamjeniti s nekom drugom planinom, dolinom, jezerom ili morem, ja se uopće neću ljutiti.



A meni je na Mosoru ove nedjelje bilo baš nekako neobično lijepo, i sve te staze tako dobro poznate, obasjane travanjskim suncem kao da su dobile neki novi sjaj, kao da su nakon dugih zimskih mjeseci jedva dočekale pokazati kolekciju proljeće-ljeto 2011.







Zaplesali smo još jednom mosorskim skalinadama, netko sa stilom, netko baš i ne, ali na tom putu na kojem se i penje i pada, stil možda i nije najvažnija stvar na svijetu.

Važan je samo onaj osjećaj koji te potpuno ispuni na povratku "u civilizaciju" dok sa svojim prijateljima ispijaš zasluženo piće na terasi uz obalu mora pa se onako kao nehotice još jednom okreneš prema sivkasto-plavim vrhovima planine i pun unutarnjeg zadovoljstva kažeš samom sebi – lipo je...

Jedna od omiljenih fraza političkih moćnika bilo da se pučanstvu obraćaju s govornice, oltara ili zahodske školjke svakako je ona o "malome čovjeku."
Dok grme ispred mikrofona nabrekle šije, škiljavih očiju i lažnog osmijeha razbacuju se izjavama tipa:

Sve ću učiniti za dobrobit maloga čovjeka!
Mali čovjek nije zaslužio da ga se vara i krade!
Jedino uz pomoć malog čovjeka možemo ovu zemlju izvući iz krize!

Jednostavno rečeno, taj nepoznati Mali čovjek podignut je na pijedestal bezgrešnika, potencijalnog blaženika, poštenjačine i dobrohotnog, gotovo idealnog lika hrvatske zbilje.

Fasciniran vrlinama Malog čovjeka i svemu dobrome što sam čuo o njemu, istovremeno kopkan znatiželjom da saznam u kojem se kutku Lijepe naše krije takav harni tip, zdušno sam se dao u potragu za njim.

Budući da nisam imao nikakvih opipljivih tragova, krenuo sam od vlastitih vizija kako bi točno trebao izgledati Mali čovjek, čak sam, da bih sebi olakšao potragu, razradio i njegov psihološki profil.

-Mali čovjek redovito pere zube, vikendom čak i noge, te s vremena na vrijeme uklanja višak dlačica iz nosa i ušesa.
-Mali čovjek redovito pohodi nedjeljnu misu, sa ženom i djecom blaguje krumpir-salatu, pohanu šniclu i tiramisu, a popodne s prijateljima igra na karte, balote i slična čudesa.
-Mali čovjek nikada ne psuje i govori prostote, mali čovjek se užasava onih koji nas sramote.
-Mali čovjek je zadovoljan s malim jer mu nikada u životu ništa krupnoga nisu dali.
-Mali čovjek je naša dika, naša nada i sretne budućnosti slika.

No, unatoč svemu, malog čovjeka nije bilo pronaći lako.
Sreo sam tako jednog pastira pomalo nagluhoh, ali na prvi pogled sretnog i zadovoljnog ter ga upitao - jeste li vi Mali čovjek?
Aaaaaaa, odgovorio je pastir, nisam nikoga vidio do ovijeh mojijeh ovaca, šta kažeš, aaaaa, kamo vodi ovaj put, tuuuu, puuuu....

Zatim sam pitao prodavača suvenira na ulazu u Nacionalni park nije li on možda Mali čovjek, a kada se stokilaška brkata grdosija namrgođeno podigla na stražnje noge i značajno rekla mooooolim, bio sam siguran kako Malog čovjeka tražim na pogrešnom mjestu.

Tražio sam dugo, pitao znane i neznane, od Dalmacije do Slavonije ravne, ali nitko, baš nitko nije htio biti Mali čovjek.

Naposljetku, već sam izgubio nadu i pomalo dizao ruke od svega kad me jučer sretne neki tip, koščat, pomalo drzak i otresit i kaže, jeste li vi taj koji traži Malog čovjeka?
Da... zbunjeno sam odgovorio, znate li za nekog takvog?

Ja sam Mali čovjek!
Vi?
Upravo ja!

I nakon kave s mlijekom i Paga s limetom, saznao sam da Mali čovjek živi u trokatnici izgrađenoj od bloketa na divljaka negdje na Kili ili Šinama blizu skretanja za Sirobuju, vozi polovnog golfa duju, na poslu debelo zabušava i koristi bolovanja, ali sve nadoknadi popodne dok postavlja Knauf u fušu, ponekad čisto zabave radi svrati do SuperSporta i odigra jedinicu na Barcu, sluša Rozgu, Jolu i Zečića, te kuka što više nema prođu kod dobrih pičića...

Pričao je još dugo Mali čovjek o tečaju kune, osvrnuo se na ribarsko-seljačke bune, spomenuo kako je bio na sto muka kad je u zadnji čas povukao kandidaturu za predsjednika Hajduka.

Na koncu, jedva sam nekako dospio uskočiti u njegovu rečenicu, tik iza jednog nesmotrenog zareza: "Ali... iskreno, vi mi se baš i ne uklapate u sliku Malog čovjeka!"
Eto ti ga đavle ne uklapam se, a reci ti meni pošteno koliko si tražija tog tvoga Malog čouka?
Dugo...
I? Jes' ga naša?
Nisam!
Eto vidiš! I ja ti se nudim, činim ti uslugu, a ti sad nećeš.
Ma znam ali...
Slušaj, sad ili nikad, jer ne mislim ti ja još dugo glumit Maloga čouka, čim osvojimo vlast, mi ćemo...

Ko će osvojit vlast?
Mi! Naši!

Eto ti ga na! Čas bi da je mali čovjek, čas bi da je vlast. Ovaj definitivno nije dobar kandidat.

Na koncu, izgleda da je veliki mit o malom čovjeku samo još jedna u nizu naših zabluda.
Ako se zaista negdje i pojavi kao endemska vrsta, onda je Mali čovjek vjerojatno nalik kiselom krastavcu.
Najviše vrijedi dok je mali.
Čim naraste - izgubi okus i omlohavi...

Nastojeći se odmaknuti od krutih okvira svakodnevice okovanih glupim navikama, loših vijesti s radija koje zamjenjuju samo one još lošije, sit plimnih valova primitivizma i zavisti koji me zapljuskuju iz nekih dalekih hipocentara ljudske zlobe, odlučio sam, barem na jedan trenutak, zastati.
Pričekati Sunce...



Nisam trebao dugo čekati.



Iznad tamne sjene mosorskih vrhova zažarilo se nebo, skrivajući u sebi tople boje proljetnih svitanja.
A onda odjednom, grebenom planine između Ljubljana preko Vickovog stupa i Velikoga Kabla pojavili se prvi sunčani traci.



Umjesto svečanih fanfara, tek je jedan krik galeba iznad morske pučine ispjevao najljepši stih.



U nekoliko trenutaka, sunce je već odskočilo kao na nekom ogromnom trampulinu.



I obojalo novi dan.



Za to vrijeme, niti desetak koraka od apsida katedrale, neki nervozni ljudi u besmislenim kolonama automobila žurili su puževim koracima, grizli nokte, psovali, trubili sirenama...

Nitko nije primjetio čaroliju koja je prošla pored njih, a kamo li zahvalio na još jednom poklonjenom danu.