Ove godine su se zanimljivo, stopili u isti dan Veliki Petak i Dan planeta Zemlje, što je na neki način neobično, ali i simbolično. Kao da se povijest čovječanstva ciklički ponavlja u ogromnim povijesnim krugova ili elipsama, kako već, i koliko god pokušali sami sebi tepati da smo se razvili u naprednu civilizaciju, kad ogolimo našu svakodnevicu do srži, shvatit ćemo kako se i nismo baš previše odmakli od nekih davnih "barbarskih" vremena. Svatko od nas nosi svoj križ, svatko od nas prolazi svoju Golgotu...



Jučer popodne sam nakon dugo vremena pokupio foto aparat u ruke i nastojeći se odmaknuti od ustaljenog ritma i zabilježiti kakav zanimljiv prizor, osjetio sam se u jednom trenutku kao Pale sam na svijetu.
Svi nekuda žure, jure, mahnitaju, trube sirenama, nerviraju se, mašu rukama, viču jedni drugima neka se miču, nemam pojma šta je tim ljudima...
Predblagdanska groznica očito.





No, vratimo se mi majčici Zemlji.
Ponekad se pitam, kakav će pečat ostaviti naša generacija u vremenskoj lenti, hoćemo li biti upamćeni kao "plastično doba" ili na neki drugi način?
Koliko god rasla ekološka svijest, bojim se da Zemlja nikad nije bila ugroženija. Ugrožena silom, sebičnim interesima i ljudskom glupošću.





Naftaši su danas naveća mafijaška organizacija koja čitavom svijetu drži nož pod vratom, samovoljno određuju cijene crnog zlata, a istovremeno ne dozvoljavaju razvoj drugih tehnologija koje bi ugrozile njihov monopol. No, njima nema tko da sudi...
Općenito, uzevši, čovječanstvo već dugi niz desetljeća nije napravilo značajnijeg iskoraka na polju energije. Nuklearke su se pokazala isuviše opasnima, razvoj obnovljivih izvora energije odvija se tragično sporo, čini mi se da danas naš svijet očajnički vapi za jednim Teslom. No pitanje je, što bi čak i jedan Nikola Tesla danas uspio napraviti u ovakvom odnosu snaga. Vjerojatno bi sve njegove patente otkupila ista ona "zločinačka organizacija", i to ne da bih ih koristila, već da bi ih samo uredno spremila u ladice čekajući neka "nova" vremena.





No, za to vrijeme, ostaje nama malima i naivnima da i dalje, svakoga dana, ustrajno pokušavamo pronalaziti neke kutke ove Planete ma koliko sitni i naoko beznačajni bili i u njima urediti svijet po svojoj mjeri. Na koncu, ispada da je jedino pravo bogatstvo znati prepoznati i primiti ih kao dio sebe. Na takav način ćemo ih najbolje sačuvati.