Jedna od omiljenih fraza političkih moćnika bilo da se pučanstvu obraćaju s govornice, oltara ili zahodske školjke svakako je ona o "malome čovjeku."
Dok grme ispred mikrofona nabrekle šije, škiljavih očiju i lažnog osmijeha razbacuju se izjavama tipa:

Sve ću učiniti za dobrobit maloga čovjeka!
Mali čovjek nije zaslužio da ga se vara i krade!
Jedino uz pomoć malog čovjeka možemo ovu zemlju izvući iz krize!

Jednostavno rečeno, taj nepoznati Mali čovjek podignut je na pijedestal bezgrešnika, potencijalnog blaženika, poštenjačine i dobrohotnog, gotovo idealnog lika hrvatske zbilje.

Fasciniran vrlinama Malog čovjeka i svemu dobrome što sam čuo o njemu, istovremeno kopkan znatiželjom da saznam u kojem se kutku Lijepe naše krije takav harni tip, zdušno sam se dao u potragu za njim.

Budući da nisam imao nikakvih opipljivih tragova, krenuo sam od vlastitih vizija kako bi točno trebao izgledati Mali čovjek, čak sam, da bih sebi olakšao potragu, razradio i njegov psihološki profil.

-Mali čovjek redovito pere zube, vikendom čak i noge, te s vremena na vrijeme uklanja višak dlačica iz nosa i ušesa.
-Mali čovjek redovito pohodi nedjeljnu misu, sa ženom i djecom blaguje krumpir-salatu, pohanu šniclu i tiramisu, a popodne s prijateljima igra na karte, balote i slična čudesa.
-Mali čovjek nikada ne psuje i govori prostote, mali čovjek se užasava onih koji nas sramote.
-Mali čovjek je zadovoljan s malim jer mu nikada u životu ništa krupnoga nisu dali.
-Mali čovjek je naša dika, naša nada i sretne budućnosti slika.

No, unatoč svemu, malog čovjeka nije bilo pronaći lako.
Sreo sam tako jednog pastira pomalo nagluhoh, ali na prvi pogled sretnog i zadovoljnog ter ga upitao - jeste li vi Mali čovjek?
Aaaaaaa, odgovorio je pastir, nisam nikoga vidio do ovijeh mojijeh ovaca, šta kažeš, aaaaa, kamo vodi ovaj put, tuuuu, puuuu....

Zatim sam pitao prodavača suvenira na ulazu u Nacionalni park nije li on možda Mali čovjek, a kada se stokilaška brkata grdosija namrgođeno podigla na stražnje noge i značajno rekla mooooolim, bio sam siguran kako Malog čovjeka tražim na pogrešnom mjestu.

Tražio sam dugo, pitao znane i neznane, od Dalmacije do Slavonije ravne, ali nitko, baš nitko nije htio biti Mali čovjek.

Naposljetku, već sam izgubio nadu i pomalo dizao ruke od svega kad me jučer sretne neki tip, koščat, pomalo drzak i otresit i kaže, jeste li vi taj koji traži Malog čovjeka?
Da... zbunjeno sam odgovorio, znate li za nekog takvog?

Ja sam Mali čovjek!
Vi?
Upravo ja!

I nakon kave s mlijekom i Paga s limetom, saznao sam da Mali čovjek živi u trokatnici izgrađenoj od bloketa na divljaka negdje na Kili ili Šinama blizu skretanja za Sirobuju, vozi polovnog golfa duju, na poslu debelo zabušava i koristi bolovanja, ali sve nadoknadi popodne dok postavlja Knauf u fušu, ponekad čisto zabave radi svrati do SuperSporta i odigra jedinicu na Barcu, sluša Rozgu, Jolu i Zečića, te kuka što više nema prođu kod dobrih pičića...

Pričao je još dugo Mali čovjek o tečaju kune, osvrnuo se na ribarsko-seljačke bune, spomenuo kako je bio na sto muka kad je u zadnji čas povukao kandidaturu za predsjednika Hajduka.

Na koncu, jedva sam nekako dospio uskočiti u njegovu rečenicu, tik iza jednog nesmotrenog zareza: "Ali... iskreno, vi mi se baš i ne uklapate u sliku Malog čovjeka!"
Eto ti ga đavle ne uklapam se, a reci ti meni pošteno koliko si tražija tog tvoga Malog čouka?
Dugo...
I? Jes' ga naša?
Nisam!
Eto vidiš! I ja ti se nudim, činim ti uslugu, a ti sad nećeš.
Ma znam ali...
Slušaj, sad ili nikad, jer ne mislim ti ja još dugo glumit Maloga čouka, čim osvojimo vlast, mi ćemo...

Ko će osvojit vlast?
Mi! Naši!

Eto ti ga na! Čas bi da je mali čovjek, čas bi da je vlast. Ovaj definitivno nije dobar kandidat.

Na koncu, izgleda da je veliki mit o malom čovjeku samo još jedna u nizu naših zabluda.
Ako se zaista negdje i pojavi kao endemska vrsta, onda je Mali čovjek vjerojatno nalik kiselom krastavcu.
Najviše vrijedi dok je mali.
Čim naraste - izgubi okus i omlohavi...