Na putu smo da pronađemo put - izjavila je svojedobno izvjesna rujna bisernica osokoljena spektakularnim trzajima onemoćalog Đidipija i uzletom domaće cestogradnje kojoj je biokovska Stupica postala simbolična točka, a meni se ova vrla izjava odlično uklopila kao auto-moto ovog upravo prohujalog, dijelom skrušeno-blagdanskog, no većinom ipak ugodno-produženog vikenda.



Krećući se u okvirima tanašnog proračuna za bezbrižna tumaranja i visprena vrludanja, odradili smo našu kilometražu uglavnom unutar užeg zavičaja na, samo na prvi pogled besciljnim izletićima kakvi su meni i najdraži.



Uostalom, proljeće je doba nabujalih želja i nadanja, otkrivanja nekih novih perspektiva koje dobro poznatim slikama sagledanim iz pinkicu neuobičajenih kantuna daruju poseban "dodir". Kada toj trodimenzionalnoj slagalici dodamo četvrtu dimenziju vremena, a posebno onu petu, fluidnu i nestalnu, dimenziju samo nama poznatu koja se ne mjeri egzaktnim SI jedinicama već unutarnjim silnicama, onda shvatimo kako ništa na ovom svijetu nije isto. I to ne samo ono što nazivamo "živim" svijetom, konačno i stijena koja tisućama godina stoji nad kanjonom iste rijeke koja teče, a ponekad i zastane, i te kako ima svoju priču.



Na ušću rijeke Cetine, u Omišu, uzverali smo se starim putem iznad tunela koji današnje putnike brže i elegantnije usmjerava prema Radmanovim mlinicama, Svinišću, Podašpilju i Slimenu, razbudivši u subotnje prijepodne pse čuvare koji su uznemireni neobičnim svatima iskazali širok dijapazon laveža, cijukanja i kajinkanja.



No, kako je rekao jedan drugi velikan posttranzicije "psi laju, karavane prolaze", stoga se i nismo previše osvrtali na začuđene poglede potomaka omiških gusara koji u ovim vremenima danonoćno strepe neće li se neka stijena iznad njihovih glava odlomiti i stumbati pravo u spavaću sobu.



Sutradan smo krenuli skroz na dugu stranu, prema Primoštenu. Volim te poglede otvorene prema širokim prostranstvima, uz otočiće koji poput rasutih perli daju poseban ugođaj i jedrilice koje kao da izranjanju iza horizonta.



Divljačku devastaciju plaže ispred primoštenskih hotela nismo imali srca gledati pa smo krenuli drugim krakom uvale Mala Raduča pronalazeći između visokih borova kuće za odmor iz razdoblja kad su ljudi imali znatno više ukusa. Gotovo je tragična ta disproporcija smisla za zgrtanja novca s jedne i estetike s druge strane, a pogotovo osjećaja za mjeru. Današnjim tikvama od formata više odgovara ona "visoklije, uširije, kričavije."

Neobično jutro uskršnjeg ponedjeljka usmjerilo nas je prema Dalmatinskoj zagori. Kad krenem tim putevima prema Drnišu, Sinju ili Kninu, najdraže mi je na nekom sasvim bezveznom raskršću skrenuti na sporedan put i zapičiti naprijed koliko god se može. Vrlo često takvi putevi pokazuju neobične sklonosti poput skupljanja i bez pranja na visokim temperaturama, a kad se na sve tanjem sloju asfaltu počnu pojavljivati travnati predjeli, onda je to već siguran znak da se nalazimo u ćorsokaku. Slijepoj ulici, za one jezično osjetljivije...

Prolazeći kroz Biskupiju, selo u blizini Knina, prebogato arheološkim nalazima pogotovo iz ranog srednjeg vijeka, naišli smo na znatan broj putokaza prema tim objektima što je za svaku pohvalu. Eppur si muove...



Za sami kraj blagdanskih lutanja ostavili smo dražesni Krčić, njegove slapiće i nažalost razrušene mlinice, krajolik baš onako za umorit noge, ali odmorit dušu.











Topoljski buk kojim se maleni Krčić "poklanja" rijeci Krki, znao je u ovo doba godine biti i znatno bogatiji vodom, ali nismo se pretjerano žalili.





Uzvodno, kontra struje, ili jedrima u orcu, protiv vjetra, uvijek je teže.
Ali, tako se najbolje uči.
Provjereno.